VESNA ŠKARE OŽBOLT

KOLUMNA VESNE ŠKARE OŽBOLT: Suđenje Srbiji prilika haškom sudu da spusti kriterije dokazivanja genocida

I dalje nezahvalno prognozirati ishod jer „sve opcije su na stolu“.

Piše: Vesna Škare Ožbolt

Kada jedan ugledni britanski tjednik kao što je The Economist u svojem članku od 11. ožujka, suđenje pred Međunarodnim sudom pravde između Hrvatske za genocid protiv Savezne Republike Jugoslavije (SRJ) unaprijed proglasi „potpuno idiotskim“ (utterly idiotic), to kod svakog pristojnog čitatelja u najmanju ruku mora izazvati podizanje obrva.

Naime, ovo suđenje otvara nekoliko kontroverznih pitanja o kojima će međunarodni i domaći stručni krugovi bez sumnje raspravljati; od standarda za dokazivanje genocida, pitanja vezana uz kontinuitet i sukcesiju u slučajevima disolucije neke države, pitanja odgovornosti država te retroaktivne primjene Konvencije o genocidu. Sudska praksa – pa i ona vezana uz genocid - u posljednjih nekoliko godina značajno se razvila i ovaj bi Sud, barem za neka od ovih pitanja možda mogao ponuditi nova tumačenja.

Dok je s jedne strane prof. Schabas u pravu, jer presuda Karadžiću nije pravomoćna, mislim da je upravo ovo suđenje trenutak kada sud mora i treba „ulaziti u neka nova područja“, odnosno otvoriti raspravu oko pitanja je li standard iz članka 373. najbolji standard za određivanje odgovornosti neke države za genocid? Ako jest, to bi značilo da će dokazivanje genocida u budućnosti biti nemoguća misija. 

Izlaganje hrvatskog tima bilo je vrlo dobro, a posebno dobra obrazloženja hrvatske tužbe dali su James Crawford, profesor međunarodnog prava na sveučilištu Cambridge, Philippe Sands, profesor prava na sveučilištu u Londonu i Davorin Lapaš, profesor na Katedri za međunarodno pravo Pravnog fakulteta u Zagrebu.

Ozbiljnu ocjenu strategije srpskog tima teško je dati jer, uzimanje dokaza iz prvostupanjskih presuda Međunarodnog kaznenog suda za bivšu Jugoslaviju (MKSJ) kad oni idu u prilog Srbiji, bagateliziranje drugostupanjskih presuda kad su u korist Hrvatske, apeliranje na suce da prouče prvostupanjsku i drugostupanjsku presudu u pojedinom predmetu te odluče koja im se više sviđa, itd., ne predstavlja ozbiljnu strategiju.

Najveće iznenađenje suđenja je britanski stručnjak i profesor međunarodnog prava, William Schabas. Iako se unaprijed znalo da srpska strana ima slabe argumente, očekivalo se da će on iz takvog materijala ipak izvući nešto čvrsto. Kako to čak niti njemu nije uspjelo, to dovoljno govori o kvaliteti srpske protutužbe. No, profesor Schabas pokazao se majstorom u eskiviranju stvari koje ne idu u prilog Srbiji, pa će tako, kada odbacuje ključnu točku na koju se Srbija poziva - da SRJ nije postojala kao država prije 27. travnja 1992. te za događaje do toga datuma nije obvezna prema Konvenciji o sprečavanju genocida – propustiti spomenuti činjenicu da sam jezik Konvencije ne traži, ali niti ne isključuje retroaktivnu primjenu ili UN Konvenciju o neprimjeni zastare na ratne zločine i zločine protiv čovječnosti  iz 1968. gdje u čl. 1., stoji da se “zastara neće primjenjivati za zločine…bez obzira na datum njihovog počinjenja... i za zločin genocida prema definiciji iz Konvencije iz 1948.“. Također, premda se ne radi o suđenju državi, vrijedi podsjetiti na slučaj Eichmann  gdje u presudi piše da je „zločin za koji je optužen uvijek nosio biljeg međunarodnog zločina“, što dodatno govori u prilog retroaktivne primjene Konvencije. Ili kako je to rekao renomirani srpski odvjetnik pok. Srđa Popović u vezi tužbe za genocid BH vs. Srbija: “nitko ne može da se pozove na raspad i bezvlašće, jer se baš u takvim situacijama genocidi i dešavaju…”
(intervju BH Dani, 2006.)

UN Photo/CIJ-ICJ/Frank van Beek

Ne treba isključiti i opciju da obje tužbe budu odbačene. Ako do toga i dođe, ovo suđenje za Hrvatsku svejedno predstavlja dobitak – ili a useful defeat - jer će međunarodnu javnost još jednom podsjetiti da MKSJ nije osudio niti jednog Hrvata, da Hrvatska nije odgovorna za rat te da je njena obrana bila legitimna.

Simpatični profesor Schabas sugerira Sudu da „ne ulazi u neka nova područja“ nego da se čvrsto drži restriktivnog standarda za dokazivanje genocida iz članka 373. presude BH vs. Srbija iz 2007. a ne onog nižeg iz slučaja Karadžić. Dok je s jedne strane u pravu, jer presuda Karadžiću nije pravomoćna, mislim da je upravo ovo suđenje trenutak kada sud mora i treba „ulaziti u neka nova područja“, odnosno otvoriti raspravu oko pitanja je li standard iz članka 373. najbolji standard za određivanje odgovornosti neke države za genocid? Ako jest, to bi značilo da će dokazivanje genocida u budućnosti biti nemoguća misija.  

Schabas tvrdi da u bivšoj Jugoslaviji nigdje nije bilo genocida (osim Srebrenice koju je okarakterizirao kao mini-genocid) jer da „...nije postojao uniformni obrazac niti plan ni definirana državna politika za provođenje genocida…“  te, kao primjer postojanja takvog plana navodi boravak Adolfa Hitlera u zatvoru Landsberg 1924. gdje je ovaj počeo pisati Mein Kampf, ali, za razliku od stavova iz knjige „Slobodan Milosevic on Trial: A Companion„ koje je koautor,  on Garašaninovo „Načertanije“ kao prvi politički program iz 19. stoljeća za formiranje Velike Srbije ili Memorandum SANU iz 1986., ovaj puta ne uzima kao dokaz postojanja takvog jednog plana.

Činjenicu da su srbijanski akademici Dobrica Ćosić i Antonije Isaković još 1989. Talijanskim neofašistima (Alleanza nazionale Gianfranca Finija) ponudili Istru i Dalmaciju spominjemo tek kao još jedan dokaz planova rukovodstva tadašnje Srbije u pravcu „poništavanja“ hrvatske države, ne u cijelosti već u okviru famozne granice Virovitica-Karlovac-Ogulin-Karlobag, zbog čega je tadašnji HDZ 29. rujna 1989. javno prosvjedovao nazvavši „akademska posla“ ove dvojice srbijanskih akademika „velikosrpskim prekrajanjem Hrvatske“.

Također, podaci iz knjige dr. Andrije Hebranga „Zločini u srpsko- crnogorskoj agresiji na Republiku Hrvatsku“ iz kojih je razvidno da je na hrvatskoj strani ubijeno mnogo više civila nego vojnika na bojišnici, govore u prilog genocidne namjere. Posebno valja apostrofirati ubojstvo oko 400 djece, od kojih nisu sva bila „kolateralne žrtve“ primjerice, bombardiranja, nego su ubijani namjerno, često na najokrutniji način, ispred, ili zajedno s čitavom svojom obitelji.

UN Photo/CIJ-ICJ/Frank van Beek

Srpski tim zapravo i nije pokušavao zanijekati zločine počinjene na teritoriju RH u razdoblju od 1991-1995., nego se iscrpljivao u pokušaju postizanja win-win situacije prema kojoj je Milošević kriv za 1991., a Tuđman za 1995. odnosno, održavanja vječnog balansa odgovornosti za rat. Uvođenje događaja  iz NDH u cijelu priču, kao navodno isključivog razloga pobune krajiških Srba 1991. protiv samostalne Hrvatske te pokušaj dokazivanja navodne genocidnost Oluje imao je za cilj plasirati poveznicu Jasenovac 1941. - Oluja 1995. kako bi se, ionako iskonstruirana genocidna stigma Hrvatske, mogla i dalje perpetuirati ad nauseam.

Ovaj Sud pretežno će se oslanjati na presude MKSJ – to potvrđuje i izdvojeno mišljenje  predsjedavajućeg suca Petera Tomke (fotografija lijevo) iz 2008. kod odlučivanja o nadležnosti Suda za hrvatsku tužbu za genocid protiv Srbije, koji kaže da „ostaje vidjeti kako će Hrvatska uspjeti dokazati da je počinjen zločin genocida i da je za njega odgovorna SRJ…
iako MKSJ „..nije donio presudu protiv osoba koje nose najveću odgovornost za genocid u Hrvatskoj  - te se može zaključiti da presuda za genocid nema šanse.

Na žalost, Sud nema kapacitete za fact-finding misiju i teško je očekivati da će suci pročešljati baš sve dokumente (iz hrvatskih, ali i iz srpskih izvora) pohranjene u Hrvatskom memorijalno-dokumentacijskom centru Domovinskog rata koje su dr. Ante Nazor i njegov tim prikupljali sve ove godine ili da će pročitati baš svaku knjigu srpskih akademika ili ondašnjih ratnih vođa, a što bi moglo značajno doprinijeti donošenju presude o namjeri  počinjenja genocida u ograničenom vremenskom razdoblju na određenim područjima, posebice u istočnoj Slavoniji.

Ne treba isključiti i opciju da obje tužbe budu odbačene. Ako do toga i dođe, ovo suđenje za Hrvatsku svejedno predstavlja dobitak – ili a useful defeat (koristan poraz) - prema riječima uvaženog profesora Mirjana Damaške (intervju, Nacional, 2007.) jer će međunarodnu javnost još jednom podsjetiti da MKSJ nije osudio niti jednog Hrvata, da Hrvatska nije odgovorna za rat te da je njena obrana bila legitimna. Srbija je pak, iz MKSJ izašla sa, za sada 13 pravomoćno osuđenih, a s ovog Suda s presudom o nesprečavanju genocida u Srebrenici.


Jedno je sigurno: ovaj Sud ima pred sobom vrlo težak zadatak i nezahvalno je prognozirati ishod jer, kako je rekao član hrvatskog tima, odvjetnik Luka Mišetić, „sve opcije su na stolu“.

AKO NE VIDITE FB KOMENTARE, OSVJEŽITE OVDJE