THOR EINAR LEICHHARDT

THOR EINAR LEICHHARDT: Europska praskozorja: Moja tuga za Hrvatskom prestaje mi biti uteg

Zašto tako olako prihvaćamo oznaku ''Zapadni Balkan''? Tko je gori - oni koji (po)stavljaju ''termine'' ili oni koji ih kao takve rado i prihvaćaju?

Piše: Thor Einar Leichhardt
Agramerski  jezik i dalje ostaje sa mnom, uostalom kao i viški i komiški govor i dijalekt. Oni su sada nešto poput skupocjena spomenara ili nekih relikvija koji su zakopani na tajnom mjestu unutar moga bića. Zagreb je iščeznuo poput onih snoviđenja koje sam imao putujući svako jutro iz moga pitoresknog mjesta stanovanja, koje se nalazi pod okriljem šuma i brda, do grada Belfasta koji se, kada tamo odlazim, čini poput zatvora ili purgatorija duša. Zagreb kao i mnogi drugi gradovi poput Belfasta, postao je samo jedan u nizu takvih purgatorija.

Slušam novi album glazbene grupe ''Bohren und der Club of Gore'' i njihovu pjesmu ''Im Rauch'', promatrajući pritom kroz prozor zelena brda koja se prostiru stapajući se u svome zelenilu s nebom iznad njih, koje me podsjeća na plavetnilo mora u kome se miješaju narančasti tonovi.

Privikavajući se na moje nove naočale, pokušavam kroz njih promatrati i uhvatiti ptice u letu,  te istovremeno i osluškivati pjev ptica. Njihov pjev budi me redovno iz sna, te sam duboko zahvalan na toj, kao i na činjenici da se oko mene nalaze jedino brda i šume. Teško je ovdje biti zimi i zato mnogi ljudi ovdje ne izdrže duže od par godina. Uvjerio sam se u to promatrajući tijekom više od jednog desetljeća događaje u mom mjestu. Postavljam sebi pitanje: ''Je li ovo uistinu moj dom?''

Odlazeći od našeg prvobitnog doma mi ostavljamo dio sebe na tome mjestu, nešto poput opisa u djelu Juliena Gracqa ''Oblik grada''.

Živjeti daleko od svog doma predstavlja određenu, specifičnu vrstu tuge, jednu neopisivu žalost i bol za nečim što više ne postoji ili je prestalo postojati u određenom trenutku naše egzistencije. Ne posjedujem u sebi nostalgiju ili sentimentalnost, odbacujem ih poput negativnih utega koji me drže na određenom mjestu, ne dajući mi pritom priliku za pozitivni pomak u vremenu ili kairos (καιρός) - povoljni trenutak za pomak naprijed. Činjenica da nemam previše utega me i odvela u strani svijet. Možda onako poput Borisa Marune ili Viktora Vide. No poput Viktora Vide, ne vidim nadu u povratak. Nada u povratak kopni sve više i više, svakim proteklim danom kao i saznanje o tome kakva je Hrvatska danas. Upravo taj osjećaj predstavlja tugu i žal bez trunke sentimentalnosti.

Određeni osjećaj koji s vremenom postaje dio čovjeka i njegova bitka poput iskustva brodolomca koji još uvijek mašta za olupinom svog neprežaljenoga broda na dnu mora, sjedeći na obali nekog usamljenog otoka promatrajući bez riječi beskraj pučine koja se prostire pred njim.




Uostalom utega imamo različitih vrsta. Gledam na njih kao nešto što daje obol i težinu, stoga je uteg u ovome smislu nešto duboko ukorijenjeno i pozitivno. U svoje utege stavio bih svoj Viški arhipelag i grad Zagreb koga već odavno ne poznajem i koji je u posljednjih deset godina nepovratno izgubio nestankom svojih starih kulturnih mjesta, poput knjižara i kavana, onaj ''štih'' stare monarhije, a koji je pritom čak preživio i komunističko vrijeme.

Zagreb je tako tijekom vremena prestao biti uteg.



Književnik, pisac, autor, ne smije se baviti politikom jer ovozemaljska politika  u svojoj je srži jedna primitivna snaga, ona sputava i uništava sve ispred sebe poput poplave ili plimnog vala.

Agramerski jezik i dalje ostaje sa mnom, uostalom kao i viški i komiški govor i dijalekt. Oni su sada nešto poput skupocjena spomenara ili nekih relikvija koji su zakopani na tajnom mjestu unutar moga bića.

Zagreb je iščeznuo poput onih snoviđenja koje sam imao putujući svako jutro iz moga pitoresknog mjesta stanovanja, koje se nalazi pod okriljem šuma i brda, do grada Belfasta koji se, kada tamo odlazim, čini poput zatvora ili purgatorija duša. Zagreb kao i mnogi drugi gradovi poput Belfasta, postao je samo jedan u nizu takvih purgatorija. Sve je isto i već znano. Tisuće duša lutaju ulicama, u predahu za vrijeme pauza u kojima traže smiraj od svojih besmisleno naslovljenih zanimanja i uposlenja, užurbano koristeći svoje mobilne telefone, jedući s nogu, hvatajući svaki trenutak da bi se mogli opustiti i uživati u civilizaciji koja konstantno napominje kako treba uživati, dočim to ''uživanje'' postaje sve veća rijetkost.

Uhvaćeni u začarani krug konzumirajući brzu hranu, radeći prekovremeno, zadobivši pod utjecajem stresa teške glavobolje, za koje onda uzimaju razne kemijske supstance koje svakodnevno serviraju i nude reklame na dalekovidnici. Kemijske supstance stvaraju još veće zdravstvene i one ostale, ine probleme. Rijetki to naravno, žele vidjeti ili razumjeti. Ustvari, činjenica je da mi želimo biti slijepi i gluhi jer su nas tako učili još od davne 1918. godine kada smo postali beskućnici. No ovo sada nije vrhunac, crescendo dolazi polako, puzajući i možda će na kraju završiti poput neke atonalne simfonije ili Skrjabinovog zadnjeg djela ''Prometej: Poema vatre''



Došli smo do trenutka u jednome dobu ili razdoblju gdje se odvijaju promjene tektonskih razmjera. Negirati tako nešto bilo bi zacijelo smiješno. Dolazeći nadomak raskrižja postajemo ujedno više no svjesni da u današnje vrijeme značenje pojma ''Ocident'' ili ''Zapad'' ne znači više ništa ovdje u Europi, izuzev panegirika pojedinih samoprozvanih poklisara tipa Bernard-Henrija Lévyja, a  koji samo služe u svrhu podizanja morala neoliberalnih oligarhija koje vladaju ovom Europskom zajednicom.

Političko i Bildverlust

Književnik, pisac, autor, ne smije se baviti politikom jer ovozemaljska politika  u svojoj je srži jedna primitivna snaga, ona sputava i uništava sve ispred sebe poput poplave ili plimnog vala. Ona melje i ruši mostove, gradeći ponajprije nešto neprirodno, umjetno i hinjeno. Vjerojatno je utjecaj na moje razmišljanje izvršilo i recentno čitanje djela A.G. Matoša, Petera Handkea, W.G. Sebalda, Pascala Merciera i, naravno, radova autora koje čitam konstantno – Juliena Gracqa i Ernsta Jüngera.

Književnik i autor ne može biti sentimentalan ili nostalgičan u političkom smislu jer politika ne zahtijeva sentimentalnost već pragmatičnost. Postmoderni/hipermoderni svijet vrvi sentimentalnošću i hinjenosti, no usprkos svemu, političko uvijek nedvojbeno završava putem ka svojoj pragmatičnosti. Autoru se stoga radije ostavlja uloga sanjara utopije ili onoga koji stvara i unapređuje ideje. Ne možemo se stoga vraćati na nešto što nije bilo prirodno ili tvrditi da vjerujemo u opsjenu, unaprijed znajući u svojoj podlozi unutar sebe da ona skriva nepobitno zlo.

Postati instrumentom zla može postati upravo onaj u čijem su zrcalu uprizorena naivnost i sentimentalnost, osoba koja voli zavaravanje same sebe iluzornim ogledima o moći, jer teško je biti heroj duha. Heroj duha mora se poput isposnika odreći samog sebe, prihvatiti teret istine da bi se suočio sa onim što dolazi. On tako često pliva uzvodno upravo tamo gdje mnogi drugi radije biraju plivati nizvodno.

Heroj duha mora biti oprezan poput osobe koja bere gljive u šumi jer umjesto jestivih možda odaberemo one koje nam daju vizije, a u najgorem slučaju i one koje će nam istovremeno oduzeti dah života i viziju.

Možda ćemo se jednoga dana probuditi prolazeći nešto poput putešestvija protagonista romana ''U tamnoj noći napustio sam svoju tihu kuću'', autora Petera Handkea.

Spominjući nadalje Handkea i naslov jednog njegovog drugog romana, djela iz 2002. godine pod naslovom ''Bildverlust'' (''gubitak slike ili odraza'') ne mogu, a ne oteti se osjećaju da i sama Europa već neko vrijeme umire uz svoj vlastiti Bildverlust, polako, ali sigurno, i da je sve što možemo učiniti biti samo kroničarima prošlosti za neku drugu budućnost i neke druge naraštaje koji će naučiti i izvući pouke iz naše tragedije.



U Orbanovoj terminologiji ne postoji više ''Istočna Europa''. Ta ''Istočna Europa'' za njega je ''komunistička terminologija'' prošlosti,  dok oni koji se žele i dalje nazivati takvom, gore navedenom podaničko-neokolonijalnom terminologijom, mogu to naravno i dalje raditi – na svoju štetu i na štetu svojih zemalja i naroda.

Orban i pragmatičnost

Premijer republike Mađarske Viktor Orban ovih je dana zastupljen u medijima širom Europe (uključujući tu i hrvatske) između ostaloga i zbog njegove izjave o pravu na autonomiju Mađara izvan Mađarske. Pisanju po raznoraznim sredstvima javnog pripćavanja (Economist, Financial Times) pridružio se nedavno i jedan od hrvatskih medija, brzo (na)dodajući izjavi premijera Orbana izjavu da su ''naši Baranja i Međimurje''. Izuzev tog jednog medija nitko drugi u Hrvatskoj nije ni prenio tu izjavu koja nikada nije ni bila izrečena.

Razvidno je da se u Hrvatskoj i dalje u dijelu određenih medija gura senzacionalistički pristup naspram određenih pitanja i tema, te da tako nešto služi samo u svrhu da bi se poljuljalo jedno prijateljstvo između dvije zemlje koje su dijelile zajedničku povijest dugi niz stoljeća.

Izuzetno mi je stoga drago vidjeti i rezultate izbora u Indiji gdje je pobijedio i Narendra Modi sa svojom strankom Bharata Janata Party (Hindutva) i to prvi put nakon ranih osamdesetih godina prošloga stoljeća kada je ta stranka posljednji puta bila vladajuća.

Bharata
je inače drugo ime ne samo za Indiju već za jednu civilizaciju iz vrlo daleke prošlosti, koja je tada prekrivala gotovo čitavu površinu zemaljske kugle. Bharata označava razdoblje prosperiteta i duhovnosti o kome u ovome trenutnom dobu sada možemo samo sanjati.

Došli smo do trenutka u jednome dobu ili razdoblju gdje se odvijaju promjene tektonskih razmjera. Negirati tako nešto bilo bi zacijelo smiješno. Dolazeći nadomak raskrižja postajemo ujedno više no svjesni da u današnje vrijeme značenje pojma ''Ocident'' ili ''Zapad'' ne znači više ništa ovdje u Europi, izuzev panegirika pojedinih samoprozvanih poklisara tipa Bernard-Henrija Lévyja, a  koji samo služe u svrhu podizanja morala neoliberalnih oligarhija koje vladaju ovom Europskom zajednicom, čije su oličenje tzv. ''Trojka'', dakle Europska komisija, Međunarodni monetarni fond i Europska Centralna banka.



Oni koji prihvaćaju naziv i terminologiju ''Zapadni Balkan'', kao i ''Istočna Europa'' svjesno žele glumiti ''žrtve'' pred Europskom zajednicom, prodajući pod svoju kulturu neku ''jugonostalgičarsku otvorenost'' koja je zapravo kao i sama EU, ništa drugo no najgora vrsta birokratskog i političkog unitarizma. Naravno, to im ne smeta jer su od jugounitarizma ušli u onaj europske vrste, gdje Bruxelles vodi politiku za Zagreb, koji to onda kopira za ostatak Hrvatske.

U Europi možda postoji alternativa kaosu u kome se nalazimo. Mađarska koju vodi premijer Viktor Orban najbliži je primjer jedne zemlje u pragmatičnoj politici današnjega vremena koja ne želi ovisiti o prohtjevima i zahtjevima drugih, primjer zemlje koja uistinu želi čim više postati neovisna na način na koji je takvo nešto i moguće u današnje vrijeme. Orban se pokazao i dokazao kao vješt političar koji sprovodi eurokontinentalnu teoriju, a čije je sjeme bilo posađeno krajem davnih osamdesetih godina prošloga stoljeća. Atlantizam ili bolje rečeno ''kvaziatlantizam'' u eurokontinetalnoj teoriji je bila nužna stepenica prema samoodređenju Centralne Europe, kao uostalom i članstvo u Europskoj zajednici. No ona ostaje samo stepenica i sredstvo za one koji poznaju cilj. Tako nešto je bilo nužno da bi se konačno otresao smrad i zadah smrti ratova, prah i pepeo koji su za sobom ostavili fašizam, nacizam, komunizam i na kraju i jedan od  njegovih produkata - jugoslavenski nacional-komunizam, u zemljama poput Hrvatske. Jedino se u zemljama poput Hrvatske neki još vole posipati prahom i pepelom totalitarizma.

Orban je stoga stoji kao jedna usamljena vrsta državnika poput nekadašnjeg generala de Gaullea. Vrsta je to državnika koji danas ne postoji u Europi, a kamoli u današnjoj Hrvatskoj koja se nalazi, zahvaljujući svojim oligarhijama na samoj periferiji od periferije Europe. Ne želim sa svojim člankom pisati hvalospjeve, no čitam i pratim premijera Orbana još od sredine/kraja 1980-ih godina kada sam i osobno otpočeo sagledavati uz hrvatsku situaciju i onu u Poljskoj, Mađarskoj i Rumunjskoj. U to vrijeme Fidesz je za mene bio pojam jednog studentskog pokreta koji se opirao tadašnjem totalitarnom komunizmu.

Premijer Orban se stoga nikako ne može sagledavati kao ''romantični nacionalist'' ili ''euroskeptik'', a pogotovu u smislu zajedništva europskih naroda.

U razdoblju u kojemu živimo Orban pruža stanovit primjer lidera jedne zemlje koja želi poći svojim putem, istovremeno biti dijelom srednjeuropske te općenito europske zajednice zemalja. U tom smislu on predstavlja oličenje državnika prvenstveno centralno/srednje europske/podunavske, kao i one veće - eurokontinentalne teorije. Orban misli prvenstveno na srednjeuropski/ centralnoeuropski kulturni krug, sa željom da ojača ulogu same Centralne Europe (Njemačka se ne računa u tome kontekstu) u političkom i kulturnom dijalogu sa ''Zapadom'' Europe koji se još uvijek zna koristiti postkolonijalnim nazivima tipa ''Balkan'', ''Zapadni Balkan'' i ''Istočna Europa''. U Orbanovoj terminologiji ne postoji više ''Istočna Europa''. Ta ''Istočna Europa'' za njega je ''komunistička terminologija'' prošlosti, dok oni koji se žele i dalje nazivati takvom, gore navedenom podaničko-neokolonijalnom terminologijom, mogu to naravno i dalje raditi – na svoju štetu i na štetu svojih zemalja i naroda.



Tijekom katastrofalnih poplava u Hrvatskoj, BiH i Srbiji svi do jednih od ''zapadnih'' EU medija prštali su naslovima koji su redovito otpočinjali s ''Balkan''. Tko je onda gori - oni koji (po)stavljaju ''termine'' ili oni koji ih kao takve rado i prihvaćaju? Matoševsko pitanje.

Oni koji prihvaćaju naziv i terminologiju ''Zapadni Balkan'', kao i ''Istočna Europa'' svjesno žele glumiti ''žrtve'' pred Europskom zajednicom, prodajući pod svoju kulturu neku ''jugonostalgičarsku otvorenost'' koja je zapravo kao i sama EU, ništa drugo no najgora vrsta birokratskog i političkog unitarizma. Naravno, to im ne smeta jer su od jugounitarizma ušli u onaj europske vrste, gdje Bruxelles vodi politiku za Zagreb, koji to onda kopira za ostatak Hrvatske. No nisam siguran koliko su svjesni činjenice da je ta ''ex- jugo susretljivost'' viđena i gleda se u jednom dijelu ''neokolonijalnog zapada Europe'' kao nešto ''nazadno''. Tijekom katastrofalnih poplava u Hrvatskoj, Bosni i Hercegovini i Srbiji svi do jednog od ''zapadnih'' EU medija prštali su naslovima koji su redovito otpočinjali s ''Balkan''. Tko je onda gori - oni koji (po)stavljaju ''termine'' ili oni koji ih kao takve rado i prihvaćaju? Matoševsko pitanje.

Nedavno je i Karl von Habsburg, sin Otta von Habsburga, u čak dva svoja interviewa/razgovora spomenuo gore navedene neokolonijalne nazive i terminologiju koji dolaze neštedimice sa ''Zapada'' Europske Unije. On ih i jest okarakterizirao kao ''neokolonijalne'' termine.

Lišen stoga bilo kakve utopije ili nekog  buržujskog opsjenarstva i obmana, osobno se radujem povratku i mogućnosti obnove Centralne Europe, onakve kakve jest i treba biti, njenog višejezičnog kulturnog miljèa u kome se poput Švicarske i njenih kantona pričalo tri i više jezika, svim njenim jednakovrijednim i visokovrijednim ljudima i religijama (katolici, protestanti, pravoslavci, židovi, muslimani i mnogi drugi). Vjerujem stoga da bi se po tome pitanju i Giorgio Agamben i Massimo Cacciari složili sa mnom.

A da pušu neki drugačiji vjetrovi promjena u Europi predoči i činjenica da čak i Žarko Puhovski u svojim posljednjim člancima u ''Banci'' spominje Carla Schmitta, dok Ernsta Jüngera (članak od 24.01.2014 također u ''Banci'') naziva ''briljantnim reakcionarom''.

Ispred nas se nakon ovih izbora za europarlament nalazi početak neke iznova drugačije povijesti, nekog novog razdoblja. Hrvatska u ovome trenutku ne smije propustiti vlak koji stoji i čeka nas na tom prvom, jutarnjom izmaglicom prekrivenom kolosijeku perona nade, gdje možda po prvi puta nećemo i ne možemo biti i ostati samo guske u magli.

Raščaranost postmoderne i propast kulture: Brine li itko da će generacije koje dolaze iza nas biti polupismene, napola kulturne i nedočitane?

Kao kao što nestaje ljudskost, s njom polako, ali sigurno nestaju i međuljudski odnosi. Ostaju samo interesi.>>

Od Kakanije do Podunavizma: Europa u procijepu između lijevih i desnih totalitarizama

Podunavska incijativa je moguća.>>