A PHP Error was encountered

Severity: Warning

Message: getimagesize(http://www.politikaplus.com//upload/images/arhiva/K-L/kolinda-grabar-kitarovic-097-isaf-foto-morh.jpg): failed to open stream: HTTP request failed! HTTP/1.1 404 Not Found

Filename: controllers/home.php

Line Number: 131

Je li vrijeme da katolik postane predsjednik Republike Hrvatske? | Politika+
Marko Ljubić

KOLUMNA MARKA LJUBIĆA: Je li vrijeme da katolik postane predsjednik Republike Hrvatske?

Kandidirati Kolindu Grabar - Kitarović bez snažne i nacionalno prihvatljive političke platforme - mogao bi biti težak promašaj,

Piše: Marko Ljubić

Kandidirati Kolindu Grabar - Kitarović bez snažne i nacionalno prihvatljive političke platforme koja može animirati većinu hrvatskoga nacionalnoga tijela, kandidirati je isključivo kao visoku dužnosnicu u NATO savezu, mogao bi biti težak promašaj, izraz između ostaloga i dubokoga provincijalizma i nedostatak kulture nacionalne državnosti.

Hrvatska je kršćanska zemlja, njeno društvo počiva na kršćanskim vrednotama i tradiciji, na konzervativnim vrijednostima,  a ne na nekakvom neokomunističkom „antifašizmu“, i to hrvatski predsjednik mora simbolizirati!

NATO može, samo može, biti koristan Hrvatskoj, može nam biti interesno koristan savez, ali nikako ne smije biti cilj ni svrha našega postojanja. Treba li isticati da je ključna članica NATO saveza SAD najodgovornija za dramatično urušavanje konstitutivnosti hrvatskoga naroda u BiH što je prvorazredan nacionalni interes njihovoga saveznika Hrvatske? Je li to saveznička politika?

Nije nama za to kriv ni NATO ni SAD, već – državno vodstvo koje imamo. Zbog toga Kolinda Grabar - Kitarović mora prije svega, ona ili bilo koji kandidat HDZ-a, ako im je istinski stalo do potpunih i naciji prihvatljivih promjena u zemlji, biti prije svega istinski i autentični kandidat većine hrvatskoga naroda, a ne prije svega prihvatljiva opcija NATO-u, EU, „Regiji“ ili bilo kome drugome.

Hrvatska je kršćanska zemlja, njeno društvo počiva na kršćanskim vrednotama i tradiciji, na konzervativnim vrijednostima,  a ne na nekakvom neokomunističkom „antifašizmu“, i to hrvatski predsjednik mora simbolizirati!

Brojke su neumoljive činjenice.

Unazad 23 godine na referendum o samostalnosti hrvatskoga naroda od oko 3,6 milijuna registriranih birača na referendum je izišlo njih nešto više od 3 milijuna, ili oko 84 posto. Za državnu samostalnost hrvatskoga naroda glasovalo je 94 posto birača, protiv ili za ostanak u Jugoslaviji glasovalo je 1,2 posto birača.

Što danas govore ove brojke?

Tuđmanova tvrdnja da u Hrvatskoj postoji oko dvadeset posto otvorene ili prikrivene radikalne oporbe i neprijateljstva hrvatskoj državnosti i samostalnosti, toliko ismijavana i osuđivana od armije plaćenih „mislilaca“, kako su odmicale iz neposrednoga sjećanja ratne strahote i godine, nije bila izvučena iz rukava, niti neutemeljena. Odaziv na referendum o nezavisnosti Hrvatske zorno ju potvrđuje.

Krije se u brojci birača koji nisu izišli na referendum i onih koji su izišli i glasovali protiv.

Danas je ta struktura brojčano neznatno manja po samome službenome popisu birača, jer i Srbi koji su zauvijek otišli iz Hrvatske, prvenstveno ne želeći prihvatiti nikakvu koegzistenciju sa samostalnom hrvatskom državom, na popisu su birača.

I, odlukom hrvatske države, snažno utječu na njen sadržaj i profil.

Prema stalnom broju glasova stranaka tzv. ljevice, u biti različitih modifikacija mutirane komunističke strukture, vrlo je jasno da i danas, dvadeset i tri godine nakon tog referenduma ta struktura nije ni malo slabija, ni malo malobrojnija, zapravo daleko je jača i moćnija nego tada.

U takvim okolnostima Hrvatska ulazi u vrijeme predsjedničkih izbora.

Posve je sigurno da na oko milijun glasova građana izravnih nositelja i društvenih i bioloških nasljednika komunističke oligarhije, te ogromne većine hrvatskih Srba, ni jedna jedina nacionalna politička opcija ne može nikako ni nikada računati.

Ako Karamarko sa svojom strankom ne nametne bar neke razdjelnice između ušutkane Hrvatske i ove koja danas odlučuje, ako propusti prilike koje mu se danas nude, da vrati taj dio Hrvatske u izborni i politički proces, on će možda pobijediti i na predsjedničkim izborima sa svojim kandidatom, ali neće vratiti Hrvatsku njenome narodu. Na taj bi način Karamarko potvrdio sumnje povelikoga djela hrvatskog naroda, zbog kojih ljudi i ne izlaze na izbore, da državom upravlja netko drugi, skriven i moćan, da narod i onako služi kao folklor i u konačnici da je i ova država – tuđa država.

Prostor za političko nadmetanje zbog toga je višegodišnjim vrlo planskim i ciljanim djelovanjem, kako medija, međunarodnih „higijeničara“ hrvatskoga društva, agresivnim razvojem strukture i aktivnosti nevladinoga sektora nastaloga još tijekom rata za obranu zemlje, a silno razvijenoga nakon dvije tisućite godine pod utjecajem međunarodnih centara novoga regionalnoga poretka, praktično sužen na izborno tijelo koje isključuje oko dva milijuna hrvatskih građana.

Isključuje ih izbjegavanjem iskonskih tema koje stavljaju točku na njihova očekivanja od hrvatske državnosti i samostalnosti, u biti smisla žrtava koje oni baštine.  To su teme hrvatskoga nacionalnoga identiteta, bliže i dalje prošlosti, odnosa prema komunističkome poretku i njegovim nositeljima i simbolici, prema srpskoj agresiji i velikosrpskoj politici.

To su pitanja usporediva s nakanom čovjeka, koji je spreman, čak i u neslućenim egzistencijalnim pogodnostima, sve riskirati kako bi saznao definitivan odgovor na to – tko je, što je, odakle potječe, tko su mu roditelji i što su njegovi biološki korijeni.

Bez toga nema osobnosti. Bez odgovora na ta pitanja nema ni društvene integracije, toliko nužne zbog izazova današnjega svijeta.

Bez snažne integracije hrvatskoga društva u ovome trenutku, nije moguće promijeniti destruktivne tokove, nije moguće zaustaviti propadanje zemlje i društva, niti je moguće prije svega okupiti svu hrvatsku pamet za izlazak iz ovoga stanja.

A najširu integraciju hrvatsko društvo može ostvariti na nacionalnom ili kršćanskom temelju.

Što mislite, kako će se hrvatski narod i zbog čega okupiti pred TV ekranima 12. lipnja uz utakmicu Brazila i Hrvatske, hoće li gledati tu utakmicu građani i građanke, hoće li navijati pokličem „građani, građani“ ili „regija, regija“ ili će ih okupiti – nacionalni identitet i pripadnost hrvatskome narodu?

Ne znam dopire li do Karamarka, šefa današnjega HDZ-a, šaputanje – je li on, bez obzira na razvoj svoje karijere, istinski sposoban i iskreno odlučan vratiti hrvatsku državnost hrvatskome narodu, ili je eksponent nečijih nehrvatskih interesa, koji  treba pacificirati najvažniju stranku u suvremenoj hrvatskoj povijesti i omogućiti kreatorima svjetskoga poretka– nesmetano provođenje svojih strateških interesa i zamisli?

Trebalo bi.

Danas, na mjestu na kojemu se nalazi Karamarko neznanje nije opravdanje, nije nikada bilo, niti smije biti. Dapače!

Naime, najveće postignuće sotone je polazište da ga – nema!

Tragom toga, ako netko ozbiljan, organiziran, neupitan u suvremenom poretku svijeta želi ostvariti svoje interese na ovom prostoru koga se zloćudno preimenovalo u „regiju“, neće sasvim sigurno gubiti vrijeme na nebitne strukture i takmace, nastojat će po svaku cijenu osigurati svoj utjecaj preko onih koji imaju realne izglede – biti utjecajni. A pogotovo, ako se vodi neprihvatljiva politika većini jednoga naroda i žele se ostvariti njemu posve suprotni interesi, preko one strukture koja simbolizira njegova najvažnije dostignuća.

Prastara je to forma.




Hrvatska očekuje službeno promoviranje kandidata HDZ-a za predsjedničke izbore. To je, s jedne strane razumljivo, ljudi žele znati tko će biti kandidat konzervativne, tradicionalne i nacionalne Hrvatske, ljudi žele znati imena jer se s njima najlakše poistovjećuju.

Hrvatska je danas duboko podijeljeno društvo. Definitivno manjina vlada zemljom. Hrvatskoj je kao možda ni jednoj drugoj zemlji u Europi, pri čemu mislim na relativno razvijenije zemlje, nužno imati predsjednika koji će simbolizirati autentičnu nacionalnu državnost.

Imena, osobe su ljudima bliže nego programi, politike, deklaracije.

Međutim, ispod tih imena, koja su na žalost u politici postala deklaracije, gotovo u potpunosti usporedive s deklaracijama na najobičnijim proizvodima široke potrošnje, koje nam se snažnom medijskom promidžbom mogu nametnuti kao naš izbor, iako nam ne trebaju, može se sakriti svašta.
Kao deterdžent koga gledamo na tv kojim samo dodirom spužve skidamo najtvrdokornije masnoće, a u stvarnosti nam uz taj svemogući deterdžent treba i – podosta alata i gole snage.

Ako Karamarko sa svojom strankom ne nametne bar neke razdjelnice između ušutkane Hrvatske i ove koja danas odlučuje, ako propusti prilike koje mu se danas nude, da vrati taj dio Hrvatske u izborni i politički proces, on će možda pobijediti i na predsjedničkim izborima sa svojim kandidatom, ali neće vratiti Hrvatsku njenome narodu.

Na taj bi način Karamarko potvrdio sumnje povelikoga djela hrvatskog naroda, zbog kojih ljudi i ne izlaze na izbore, da državom upravlja netko drugi, skriven i moćan, da narod i onako služi kao folklor i u konačnici da je i ova država – tuđa država. A to je najstrašnije što se Hrvatskoj događa, a događa se – već godinama.

Ljudi državu uz sve ostalo, drže svojom ako se mogu u velikoj većini poistovjetiti s njenim samim vrhom, njenim predsjednikom u ovome slučaju.  S njegovim porukama, riječima, onim što on svojim ukupnim djelovanjem simbolizira.

To Josipović i prije nego je ušao u kandidaturu za predsjednika Hrvatske nije nikako mogao biti. To je i zorno pokazao za vrijeme cijeloga mandata.

Hrvatska više nego ikada treba predsjednika države koji neće ogromnoj većini svoga naroda biti oporba na najvažnijim političkim pitanjima.

U zemlji u kojoj se gotovo svaka vrednota većinskoga naroda proglašava sumnjivom ili najčešće fašističkom, u kojoj ubojice i njihovi mentori dnevno propovijedaju moral, uljudbu, u kojoj dojučerašnji nositelji svake anticivilizacijske simbolike i sadržaja bezobrazno nameću tu simboliku i pravila, u kojoj je postao zločin biti domoljub i isticati nacionalni ponos, u kojoj je istina ono što desetinama godina propovijedaju i nasilno nameću certificirani lažovi s visokim sveučilišnim statusima, u kojoj ljudska prava agresivno nameću i promiču ono što takvi odrede, politički i civilizacijski huligani, nasilnici i falsifikatori zdravorazumskih premisa i činjenica, ne smije se ništa podrazumijevati, niti nekritički prihvaćati.

Hrvatska je danas duboko podijeljeno društvo.

Definitivno manjina vlada zemljom.



Hrvatskoj je kao možda ni jednoj drugoj zemlji u Europi, pri čemu mislim na relativno razvijenije zemlje, nužno imati predsjednika koji će simbolizirati autentičnu nacionalnu državnost.

To ne može  u ovakvoj društvenoj krizi biti ni ateist, ni agnostik, ne može to biti nitko tko nosi biljeg komunističke i prosrpske oligarhije, nitko tko nema vrlo čvrst i jasan odnos prema velikosrpskoj politici, ideji, tko nema jasan stav o povijesti i tradiciji hrvatskoga naroda, posve komplementaran velikoj većini toga naroda.

Jednostavno, takva osoba i politika ne može pokrenuti hrvatski narod.

Pokušava li to HDZ možda od Kolinde Grabar - Kitarović prije kandidature stvoriti svoga Josipovića, svoju bezličnu figuru, karijerista spremnoga prije svega i iznad svega odgovoriti interesima svemoćne „međunarodne zajednice“, umjesto pripremiti, promovirati i konačno, ponuditi svome narodu – njegov istinski interes? Je li zbog toga bilo i ima li još dvojbi kod same Kolinde Grabar - Kitarović ili u rukovodstvu HDZ-a?

Na čelu Hrvatske ne smije biti osoba koja će nijemo gledati i poticati nevjerojatan medijski linč Katoličke crkve, kao jedinstvenoga čuvara nacionalnoga imena i prezimena, osoba koja će iskazivati, makar na sitnicama, duboko nepoštovanje svome narodu.

Na sitnicama.

Ne može hrvatski državni poglavar novinarima nakon audijencije kod Pape u Vatikanu, koji ga je primio u ime toga istoga naroda, govoriti o „Papi“  zanemarujući posve uobičajenu sintagmu „Sveti Otac“, kako Papu oslovljava ogromna većina hrvatskoga naroda, a nakon audijencije kod britanske Kraljice blaženoga izraza lica novinarima više puta ponavljati „njezino veličanstvo Kraljica“, kada ta Kraljica jednostavno nikada nije bila niti će biti za hrvatski narod – „veličanstvo“!

Upravo suprotno. Simbolizira sve, samo ne dobro!

Na čelu hrvatske države danas, u ovakvim odnosima ne smije biti neopredijeljeni čovjek iz vremena referenduma za hrvatsku samostalnost, niti bilo tko, tko baštini tadašnju projugoslavensku i prosrpsku politiku. Niti nacija smije imati ikakvih dvojbi oko toga.

Već se mjesecima špekulira imenom Kolinde Grabar - Kitarović. Može li ona biti autentični kandidat većinske Hrvatske?

Može, ali ne bezuvjetno.

Istaknuti samo njeno ime i ništa drugo, naspram Ive Josipovića, koji baštini i simbolizira upravo sve ono što hrvatski narod danas sebi ne smije nikako priuštiti, zanemariti ogromnu dominaciju koju on i njegova politička struktura ima prvenstveno u medijima, ali i u svim relevantnim društvenim centrima koji određuju moć i utjecaj u jednoj zemlji, bilo bi posve sigurno katastrofa.

Jednako je neprihvatljivo uz sve njene vrline one poznate i nepoznate, favorizirati isključivo njezin položaj u NATO paktu, isključivo to promicati kao njezinu vrijednost i nekakvo jamstvo izborne pobjede.

To je duboko provincijalno stajalište, a tome je na žalost jako naginjalo otvoreno nagađanje i samoga predsjednika HDZ-a, hoće li NATO dopustiti gospođi Kitarović kandidaturu ili ne, može li ona tako važan posao, kakav radi za taj „svemoćni“ NATO, napustiti kako bi se posvetila kandidaturi za predsjednika hrvatske Države!?

Prvo, iako smo članica NATO saveza, svakome Hrvatu, baš svakome, Hrvatska i njena sudbina, svaka njena i najsitnija vrijednost i obaveza morala bi biti u jutro, u podne, na večer i u ponoći važnija od kompletnoga – NATO saveza.



Jer je to polazište svakoga, ponavljam, svakoga državnika, svake članice toga istoga saveza. Jedino tako je taj savez i moguć i jedino tako je prihvatljiv. I u razgovorima, javnim polemikama oko eventualne kandidature Kolinde Grabar - Kitarović, ne samo tim tezama, u startu se nesvjesno ili svjesno umanjuje značaj hrvatske države, u startu se iskazuje njena relativnost i samim time šalju snažne poruke ljudima, hrvatskome narodu – kako je to, ti izbori zapravo još jedan ritual koji neće ništa bitno promijeniti.

Ustavom Republike mora se vratiti polupredsjednički sustav, jer jedino to je jamstvo nerizične regionalizacije Hrvatske, podizanja stupnja samouprave regija na visoku razinu, stvaranja operativne, snažne države koja će biti potpora hrvatskome razvoju, a ne mjesto za uhljebljenje tisuća i tisuća poslušnika i trajno crpljenje esencije iz rada hrvatskoga čovjeka, osiguranje instrumenata nacionalne sigurnosti zemlje i brutalnoga obračuna s otvorenim neprijateljskim djelovanjima svih vrsta.

Drugo, taktiziranjem i dopuštanjem različitim centrima, najčešće krajnje neprijateljskim prema interesima hrvatskoga naroda, a to zorno demonstriraju ponajprije udarni mediji aktualnog ideološkog poretka, da se svakoga kandidata uspoređuje s Josipovićem kao neprikosnovenim autoritetom, nekom vrstom neupitnog božanstva, prihvaćanje je gubitničke i inferiorne pozicije.

Meni se sve više, kako se približava trenutak kada će HDZ izići sa svojim predsjedničkim kandidatom, čini da u samome stranačkome vrhu zapravo na sve moguće načine pokušavaju pronaći Josipovićevu sliku i priliku, da njega pokušavaju klonirati kao svoga kandidata i da posve funkcioniraju na tome zadatome obrascu „poželjnoga“ predsjednika.

Pokušava li to HDZ možda od Kolinde Grabar - Kitarović prije kandidature stvoriti svoga Josipovića, svoju bezličnu figuru, karijerista spremnoga prije svega i iznad svega odgovoriti interesima svemoćne „međunarodne zajednice“, umjesto pripremiti, promovirati i konačno, ponuditi svome narodu – njegov istinski interes?

Je li zbog toga bilo i ima li još dvojbi kod same Kolinde Grabar - Kitarović ili u rukovodstvu HDZ-a?

Gostujući nakon pobjede na euro parlamentarnim izborima u Dnevniku NoveTV, Karamarko je rekavši da je Grabar Kitarović najozbiljniji kandidat, ali pri tom ističući da HDZ čeka njen odgovor, jasno naznačio da postoje neke dvojbe oko te kandidature. Čije?

U postojećim okolnostima, uz sav suženi prostor političkoga djelovanja, što se realno politički mora respektirati, ali nikako bespogovorno prihvaćati, čitav je niz postupaka koji uz isticanje Kolinde Grabar - Kitarović, prvorazredne intelektualke i dokazano uspješne osobe, praktične katolkinje i ponosne Hrvatice, (sjetite se slike sa stadiona u Bruxellesu za vrijeme utakmice Belgija Hrvatska, gdje visoka dužnosnica NATO saveza, Kolinda Grabar - Kitarović u središnjoj loži sa uzvanicima sjedi u hrvatskome kockastome nacionalnome dresu i upitajte se možete li zamisliti Josipovića ili Milanovića, ili, ne daj Bože, Jovanovića tako odjevenoga i to van bilo kakve predizborne utrke) današnji HDZ može, ako hoće, učiniti i usprkos prije svega očekivanoj otvorenoj destrukciji dominantnih medija – postići trajnu inicijativu i natjerati Josipovića da vodi kampanju na pitanjima i pred nacijom, koja svakako nastoji izbjeći, a presudna su za budućnost ovoga naroda, pogotovo njegovu sadašnjost.

S obzirom da se sadašnja paraliza velike većine hrvatskoga naroda održava medijskim poretkom, koga je jedino moguće razbiti promjenom izbornoga zakonodavstva i uvođenjem obaveznoga izlaska na izbore za sve građane Republike Hrvatske, vraćanjem hrvatskome iseljeništvu stvarnoga prava glasa, koje formalno postoji, a u stvarnosti je kao ponuda izvora udaljenoga stotinjak km pješice, umirućemu od žeđi u Sahari, nužno je nametnuti pravila istinske osobne transparentnosti i na temelju toga – prepoznatljivosti. Jer su ti izbori potpuno personalizirani.

A te promjene istaknuti kao svoj politički i predsjednički program, jer predsjednik države može snažno utjecati na to.

Izbori za predsjednika Republike Hrvatske moraju biti početak izgradnje snažne, mirnodopske, nacionalne i suvremene države.

Postoje stvari  koje se odmah mogu uraditi, koje su tako male, svakodnevne, koje su modus vivendi društvenoga duha i izrazi samosvojnosti zemalja i naroda koje često uzimamo kao nekakve političke uzore.

Vratimo simboliku hrvatskome narodu.

Treba li lutati slavonskim bespućima kako bi čovjek zastao u mjestašcu Ljupini gdje se pred kućom visoko i ponosno vijori hrvatska zastava, je li trebao doći iz Njemačke gospodin Željko Milina kako bi nam i simbolično pokazao da je ovo – Hrvatska?

Gdje će strani državnik iskazati počast hrvatskoj povijesti koju svaka država iskazuje svojoj povijesti i svome narodu, zašto smo ismijali ili dopustili ismijavanje Oltara Domovine na Medvedgradu, zašto najveće pobjede u našoj povijesti slavimo samo u Kninu ili Čavoglavama, zašto sve čime se možemo ponositi moramo kao zadnji provincijalci sa snažnim kolonijalnim duhom i mentalitetom, pažljivo i bogobojažljivo prethodno provjeriti kod izmišljenih „autoriteta“ NATO, EU, ali i Pupovca i Srbije?

Kolinda Grabar - Kitarović bi morala odmah nakon prihvaćanja kandidature, naravno, dogovorno s timom svoje stranke,  javno obznaniti svoje socijalne korijene, svoju obitelj, njeno podrijetlo, političko i kulturno naslijeđe sve od vremena Drugoga svjetskoga rata. Kao i suprugovo. Drugim riječima, nametnuti apsolutno nužan okvir i sadržaj u današnjim okolnostima i posve opravdan sa stajališta razvijene demokracije. Ljudi moraju znati do tančina – koga biraju. Zašto bi hrvatska javnost znala gotovo sve o Obaminom bratu u Africi, rodbini bližoj i daljnjoj većine europskih državnika, što je u nesumnjivo demokratskim zemljama i politikama minimum transparentnosti u svakoj fazi političkoga odlučivanja, a ne bi znala sve, doslovno sve relevantno o kandidatima koji će preuzeti najvišu moguću državnu funkciju?

I time, upravo time se ostvaruje prvi, ključni korak u postizanju svake vrste suvereniteta i zaslužuje međunarodno poštovanje.

Ustavom Republike mora se vratiti polupredsjednički sustav, jer jedino to je jamstvo nerizične regionalizacije Hrvatske, podizanja stupnja samouprave regija na visoku razinu, stvaranja operativne, snažne države koja će biti potpora hrvatskome razvoju, a ne mjesto za uhljebljenje tisuća i tisuća poslušnika i trajno crpljenje esencije iz rada hrvatskoga čovjeka, osiguranje instrumenata nacionalne sigurnosti zemlje i brutalnoga obračuna s otvorenim neprijateljskim djelovanjima svih vrsta.

Malim narodima, pogotovo u počecima razvoja njihove državnosti, pitanje je opstanka snažna, efikasna i moćna država.

Kao povjesničar i uman čovjek Tuđman je znao zašto je novoutemeljenoj državi bio potreban polupredsjednički sustav, a to svakako nije ni samo zbog rata, pogotovo nije kako u svojim „znanstvenim“ radovima tumači  Zakošek, zbog „Tuđmanovih osobnih autoritarnih sklonosti“.

Disperzivne silnice s unutarnjom strukturom od onih i „ovih“ dvadeset posto „građana“ s referenduma o samostalnosti, nepostojanje izgrađene državotvorne zrelosti naroda, koja se postiže stoljećima, nesklone međunarodne silnice i stalni imperijalni interesi – u svakoj naciji moraju imati odgovarajući državni odgovor. Odgovor koji će u svakome trenutku podupirati ogromna većina naroda, a još važnije očekivati u svojim planovima – neprijatelji zemlje.

Zbog toga je od prvorazredne nužnosti potpuno redefinirati hrvatsku Državu i vratiti ovlasti hrvatskom predsjedniku.

Njega moraju moći izravno birati svi državljani Republike Hrvatske, svaki hrvatski čovjek gdje god živi, pogotovo hrvatska dijaspora, jer ne može biti Predsjednik integrativni simbol hrvatskog naroda, što mu je smisao i funkcija,   ako svatko tko se osjeća Hrvatom u etničkom, a prije svega političkom smislu, ne odlučuje o tome – tko je taj čovjek.

Hrvatska dijaspora ne treba odlučivati o hrvatskom Saboru, niti o djelokrugu rada hrvatske Vlade. To je privilegij i odgovornost građana s prebivalištem u Republici Hrvatskoj. Jedno je upravljanje nacionalnom imovinom, drugo – nacionalnom državnošću, za što mora biti odgovoran svatko onaj tko se osjeća – Hrvatom.

A to je danas iako formalno omogućeno, praktično – onemogućeno.

To je jedino jamstvo sigurnosti uz obavezan izlazak na izbore, kako ni u jednome trenutku hrvatski narod na čelu svoje države neće imati – oporbenu politiku.

S obzirom da u Hrvatskoj nije provedena lustracija, kako komunističkoga poretka, još i više poretka velikosrpske agresije tijekom nastanka samostalne Hrvatske, nužno je nametnuti svojim postupcima i transparentnošću kvalitete koje Josipović nema niti ih kao polazišta smije prihvatiti ili koje će ga posve ogoliti pred hrvatskom nacijom, koje će posve ogoliti njegove političke fraze o „pravednosti“, „pravdi“, „jednakosti“.

Koje će njegovu „građansku“ poziciju, kako znanstveno, tako i politički jednostavno prikazati kao – duboko antihrvatsku.

Kolinda Grabar - Kitarović bi morala odmah nakon prihvaćanja kandidature, naravno, dogovorno s timom svoje stranke,  javno obznaniti svoje socijalne korijene, svoju obitelj, njeno podrijetlo, političko i kulturno naslijeđe sve od vremena Drugoga svjetskoga rata. Kao i suprugovo.

Drugim riječima, nametnuti apsolutno nužan okvir i sadržaj u današnjim okolnostima i posve opravdan sa stajališta razvijene demokracije. Ljudi moraju znati do tančina – koga biraju.

Zašto bi hrvatska javnost znala gotovo sve o Obaminom bratu u Africi, rodbini bližoj i daljnjoj većine europskih državnika, što je u nesumnjivo demokratskim zemljama i politikama minimum transparentnosti u svakoj fazi političkoga odlučivanja, a ne bi znala sve, doslovno sve relevantno o kandidatima koji će preuzeti najvišu moguću državnu funkciju?



Pogotovo kada aktualni predsjednik svoga oca kao vlastitu vrednotu svako malo koristi za promoviranje svojih političkih poruka i ideja.

Ili netko može braniti stav da u današnjoj Hrvatskoj nije bitno je li nečiji otac bio dugogodišnji komunistički funkcionar, je li taj netko odrastao i definiran na njegovome idejnome i socijalnome vrijednosnom sustavu, ako taj svoga oca i njegove vrednote nameće narodu kao – apsolutne i neupitne!

Neka narod odluči.

Ne zahtijevati te informacije je neodgovorno, kriti ih, prevara je birača i nacije.

Takvim istupom Kolinda Grabar - Kitarović natjerala bi i hrvatske medija, na raspravu o svim kvalitetama koje definiraju nju, ali i osobe njenih protukandidata, prije svega aktualnoga predsjednika Josipovića.

Predsjednik države je vrhunska politička ličnost, njegove ingerencije su izrazito političke, pa je sve što određuje osobne političke afinitete kandidata za predsjednika prvorazredno važno za istinsko odlučivanje ljudima.

Druga ključna stvar na kojoj Kolinda Grabar - Kitarović ako bude kandidat za predsjednika Republike Hrvatske mora inzistirati, jest rasprava, javna rasprava i kompetentan dijalog o – rezultatima rada aktualnoga predsjednika u tekućem mandatu. Pogotovo o vanjskoj politici, jer je to jedna od najvažnijih predsjedničkih ingerencija.

Prva zadaća je zadaća stranke i tima koji će voditi kampanju, druga zadaća je – izazov i odgovornost samoga kandidata, odnosno kandidatkinje.

Nema toga blaga koje se ne može potrošiti, niti vrijednosti koja se ne može osporiti. Koliko god po prvim reakcijama hrvatskoga naroda, pogotovo nacionalno svjesnih oaza javnosti, Kolinda Grabar - Kitarović bila prihvatljiva, može joj se dogoditi što i Draženu Budiši, da u jednome trenutku sve ono što je simbolizirao, zbog političke strukture koja je stajala iza njega, jednostavno – profućka.

A bila bi šteta, jer Josipović osobno, usprkos svemu nije ni blizu dostojan izazov.

Njega izazovnim čini poredak koji personificira i koji je svime što predstavlja ponizio hrvatski narod, poredak koji ovome narodu definitivno radi o glavi.

I to sa najvišeg mogućeg mjesta.