A PHP Error was encountered

Severity: Warning

Message: getimagesize(http://www.politikaplus.com//upload/images/arhiva/G-H/hrvatska-srbija-112.jpg): failed to open stream: HTTP request failed! HTTP/1.1 404 Not Found

Filename: controllers/home.php

Line Number: 131

Nogomet naš svagdašnji ili u potrazi za jedinstvom | Politika+
MISLAV MIHOLEK

KOLUMNA MISLAVA MIHOLEKA: Nogomet naš svagdašnji ili u potrazi za jedinstvom

Bilo bi dobro da se nogometno zajedništvo preslika na druge aspekte života. Moguće je da bi Hrvatska onda bila nasmiješena, uspješna i produktivna.

Piše: Mislav Miholek

Nogomet i politika često su povezani. Za vrijeme Jugoslavije, stadioni su bili oaza u kojoj se moglo svašta nešto vikati (jedino se nije smjelo dirati u crvenog boga Josipa Broza), a puls sa stadiona pokazivao je krajem osamdesetih da je Jugoslavija mrtva država.

 

Nogomet je od onih stvari koje se vole ili mrze. Neke sredine nema. Kao novozagrebačkom mališanu, nogomet mi je bio svojevrsni opijum. Svi su klinci sanjali da zaigraju za Dinamo, BBB-ovci su bili čudesna mitska bića koji su odlaskom u rat i u prkošenju Franji Tuđmanu samo pojačali svoju mitološku ulogu koja je danas, nažalost, a možda i na sreću, zaista ne znam, nestala. Dinamo se i dalje voli u Zagrebu. Ali se ne ide na utakmice. Voli se i reprezentacija.

 

Nije teško za pogoditi da je autor ovih redaka nekada i sam išao na Maksimir. I moram priznati da su mi utakmice reprezentacije bile čudne. Prvo nikako se nije moglo ujednačiti navijanje. Dinamov repertoar bezobraznih i drskih pjesmica je oduvijek bio nepresušan. Reprezentacija nikada nije dostigla tu razinu pjesmica koju pjevaju o svojom klubu navijači Dinama, Hajduka, Rijeke, Osijeka...

 

Teško je pisati o nogometu jer svi misle da sve znaju. Sakupi se društvo i stvarno, krenu nabrajanja titula, sudjelovanja na takmičenjima, spominju se imena igrača, izbornika, trenera i ljudi se svađaju kao da je riječ o kisiku. S druge strane, svi vole nabaciti nogomet. Nije to samo tako u Hrvatskoj. Nijemcima je nogomet jedna od malo područja gdje se mirne duše mogu ponositi svojom državom i iskazivati domoljublje.

Ali, Hrvatska, kao zemlja, nije ujednačena. Hrvatski jezik je nekada imao tri književna jezika, a onda se u 19. stoljeću odrekao čakavske i kajkavske književnosti u ime nekoga debilnog južnoslavenstva i u ime laži Vuka Stefanovića Karadžića, austrijskog špijuna i bečkoga plaćenika. Mali je put od reprezentacije do lingvistike. Zato je i nogomet tako opasan, jer otkriva puno toga u zemlji.

 

Ali u Hrvatskoj daje priliku da u nekom stranom gradu pijani Zagrepčanin, Splićanin, Osječanin, Čakovčanin i Puležan mogu mirne duše družiti, a da si ne piju krv zbog regionalnih razlika, mogu se družiti i ne prepirati se. Jer ovdje, u Hrvatskoj, mi smo posvađani oko svega, regionalno-jezičnih razlika, pitanja rezultata zadnjih ratova, klasno smo podijeljeni (zapravo to jednostavno, bogati i svi ostali, srednji sloj je umro s ovom krizom) i kult reprezentacije svakako počiva na toj činjenici da se može uživati u svome hrvatstvu bez puno mudrovanja. Doduše, ovo godine, neće biti previše Hrvata u Brazilu. Nema novaca.

 

Teško je pisati o nogometu jer svi misle da sve znaju. Sakupi se društvo i stvarno, krenu nabrajanja titula, sudjelovanja na takmičenjima, spominju se imena igrača, izbornika, trenera i ljudi se svađaju kao da je riječ o kisiku. S druge strane, svi vole nabaciti nogomet. Nije to samo tako u Hrvatskoj. Nijemcima je nogomet jedna od malo područja gdje se mirne duše mogu ponositi svojom državom i iskazivati domoljublje.

 

Što se tiče reprezentacije, pišem ove redove prije nego što je prvenstvo počelo. Bilo bi dobro da se nogometno zajedništvo preslika na druge aspekte života u Hrvatskoj. Zajedništvo ne znači da nema razlike. Navijači Hrvatske su i dalje navijači Dinama, Hajduka, Rijeke, Osijeka. Dalje su svoga spola. Dalje su ono što jesu. Starčevićev koncept hrvatstva ide od baze. Jedini kraj u kojem su pravaši provodili narodni preporod bila je Istra.

 

Kao što se Starčevića naziva Ocem Domovine, tako je pravaš Matko Laginja, hrvatski ban, nosi naziv Otac Istre. Istra je prigrlila svoje različitosti, ali ona je, kao što njezina himna kaže, "dom roda hrvatskog". Možda bi i ova zemlja trebala manje gledati u neku lažnu uniformiranost, a više uživati u svojim predivnim razlikama, u svojim jezicima i govorima, u svojim divnim ljudima. Ako reprezentacija pobijedi Brazil, onda je sve moguće. Moguće je da će Hrvatska opet biti nasmiješena, uspješna i produktivna.

 

Želim puno sreće Hrvatskoj! I onoj nogometnoj i ovoj redovnoj, dnevnoj!

Pročitajte više tekstova sa pojmovima:

navijači, mislav miholek, kriza, hrvatska