Marko Ljubić

KOLUMNA MARKA LJUBIĆA: Na čemu će postići jedinstvo narod koji štuje Stepinca i vlast koja veliča Tita?

Ne može se imati konsenzus ako će simbol nacije biti i Stepinac i Tito. To je nasilje i prijevara.

Piše: Merko Ljubić

Koliko god krivac nastoji izbjeći razgovor o svojoj krivnji, koliko god ne volimo teme koje nas osobno mogu kompromitirati, toliko ljudi i politike na čelu hrvatske države danas nastoje izbjeći teme o samoj biti ideje na kojoj počiva njihova politika, jer manjinsku vlast u svakome društvu jedino može trajno i istinski ugroziti neovisan narod, neovisni ljudi. Stotine tisuća uspješnih seljaka, obrtnika, malih poduzetnika bili bi kraj ovakvoga društvenoga poretka kome se smije cijela uljuđena Europa, zato ga ova i ovakve politike nikada ni po cijenu potpune propasti zemlje – neće svojevoljno dopustiti.

Zato Hrvatska propada, zbog toga Josipović, Milanović, cijeli orkestar uhljebljenih analitičara  i intelektualaca pozivaju – klonimo se «ideoloških tema».

Može li se u zemlji koja se godinama nalazi u strmoglavoj padajućoj putanji po svim parametrima relevantnim za ocjenu funkcioniranja države, u kojoj nema ni jedne političke ideje koja može objediniti kritičnu masu društva i društvenih skupina, prestati govoriti o idejama, ideologijama ili se iza toga krije najobičnija, najprizemnija – ideologija?

Koliko se god kriza na svim razinama u Hrvatskoj produbljuje, toliko su učestaliji glasovi, s jedne strane da se mora prestati baviti ideološkim pitanjima, a s druge strane, sve snažnije se razbuktavaju tzv. ideološki sukobi i polarizacija društva.

Zanimljivo je pogledati tko su nositelji kampanje protiv «ideoloških pitanja»?

Još je zanimljivije – što se to nudi kao «ideologija» i kakva se upravo tom kampanjom pitanja – namjeravaju izbjeći. Jednako kako je zanimljivo, a ja ću pokazati u ovome tekstu i groteskno, da se upravo dubinom egzistencijalne nesigurnosti i gospodarskom krizom, koju je izazvala «vladajuća ideologija» kakvu imamo, pravda apel za – deideologizacijom!

S jedne strane imamo ultimativno redefiniranje svega postojećega u društvu pojmom antifašizma, od ljudske svakodnevnice, obične komunikacije među ljudima, kulture, sporta, do dnevnopolitičkih izjava, stajališta, različitih inicijativa poltičara i stranaka, pa sve do – tumačenja religijskih stajališta, dogmi i samih kanona, čemu smo svjedoci, pogotovo nakon bilo kakvih društvenih aktivnosti ili poruka Katoličke crkve.

Koliko se god skrivali ispod javno iskazanoga prijezira prema pojmu ideologija – očito je da se upravo na socijalno vrijednosnom području vodi neprekinuta vječita borba za redefiniranje pozicija moći i poretka u hrvatskom društvu. Zemljom grmi poruka svih relevantnih političara, analitičara i «analitičara», konzultanata, znanstvenika i «znanstvenika», intelektualaca i «intelektualaca»: prestanimo se više baviti ustašama i partizanima, Titovim bistama, Titom i Tuđmanom, «detitoizacijom» i «detuđmanzacijom».

Jesu li, prvo, te poruke iskrene na običnoj ljudskoj razini, i drugo, jesu li politički utemeljene i bar donekle relevantne?

Može li se u zemlji koja se godinama nalazi u strmoglavoj padajućoj putanji po svim parametrima relevantnim za ocjenu funkcioniranja države, u kojoj nema ni jedne političke ideje koja može objediniti kritičnu masu društva i društvenih skupina, prestati govoriti o idejama, ideologijama ili se iza toga krije najobičnija,  najprizemnija – ideologija?

Zašto?

Prvo, prema definiciji tzv. ideoloških pitanja.

Nije ideološko pitanje javna rasprava o naslijeđu komunizma u Hrvatskoj.

Nije ideološko pitanje argumentirano razgovarati o ustašama i partizanima.

Nije ideološko pitanje rasprava o Titu, niti je ideološko pitanje – zauzimanje nacionalnoga stava o Titu i komunizmu.

Nije ideološko pitanje argumentirano razgovarati o velikosrpskoj ideji, politici, svakodnevnome nastojanju srpskih institucija u Hrvatskoj i u Srbiji – destruirati temeljne hrvatske nacionalne i političke vrednote sa stajališta običnih teritorijalnih i nacionalnih pretenzija.

Nije ideološko pitanje otvoriti povijesne teme i o njima kompetentno, argumentirano raspravljati.


Sve su to prvorazredno važna politička i prije svega društvena pitanja, gdje je naglasak na - tragičnost da su to i dalje snažna politička pitanja nakon što već dvadeset godina imamo svoju nacionalnu državu.

Prvo, ideologija po svojoj filozofskoj esenciji – nije negativna. Drugo, rasprava o Titu, komunizmu, velikosrpskoj ideji, agresiji, odgovornosti ljudi, društvenih grupa i država za učinjeno hrvatskome narodu – rasprava je o dobru i zlu. Dobro i zlo su ključni parametri na kojima se mora prepoznavati naša svakodnevnica, uz sve ostalo.

Smije li Ivo Josipović tražiti od hrvatskog naroda prestanak rasprava o «ideološkim temama», a istovremeno veličati crvenu zvijezdu petokraku, tolerirati opetovano ponavljanje Zorana Milanovića, predsjednika hrvatske Vlade, da je NDH bila idejni i praktični začetnik zastrašujućega progona i masovnih ubijanja ljudi u II Svjetskome ratu, i istovremeno ne dopuštati – bilo kakav razgovor o utemeljenosti takvih polazišta?

Smije li ustinu netko tko bar donekle drži do zdrava razuma ljudi kojima se obraća raspravu o Titu, komunizmu, hrvatskoj inačici antifašizma i ukupnoj politici prema velikosrpskoj ideji i institucijama koje su njeni nositelji – nazivati ideologijom?

Ne bi smio iz više razloga.

Prvo, ideologija po svojoj filozofskoj esenciji – nije negativna. Sugeriram koga zanima van ove rasprave pogledati povijest razvoja misli o ideologiji od Antoine Destutt de Tracya, francuskog prosvjetitelja, preko Poppera i Mannheima do Fukuyame.
 
Drugo, rasprava o Titu, komunizmu, velikosrpskoj ideji, agresiji, odgovornosti ljudi, društvenih grupa i država za učinjeno hrvatskome narodu – rasprava je o dobru i zlu.

Dobro i zlo su ključni parametri na kojima se mora prepoznavati naša svakodnevnica, uz sve ostalo.

Ne može se biti ni hrvatski autentični političar, ni nositelj europskih demokratskih vrednota, ma što god one u ukupnosti mogle biti, a istovremeno – tolerirati i uspostavljati zlo kao vrhunsku nacionalnu vrednotu. Ne može se imati kredibilitet i očekivati nacionalni konsenzus oko bilo kojega pitanja, a ne dopuštati bar raspravu, da ne govorimo nešto više od toga – je li suvremenoj Hrvatskoj, a prije toga njenome temeljnome narodu – Tito vrhunska vrednota ili – zlo?

Ne može se bespogovorno veličati aktivizam današnjh «antifašista» ako je u podlozi toga aktivizma sama esencija zločinačkoga poretka, koju baštine i sa stajališta krvnika i sa stajališta žrtve – mlijuni ljudi u ovoj zemlji.

Ne može se očekivati konsenzus hrvatskoga naroda oko nositelja bilo kakve političke ideje, ma kako ona prihvatljivo zvučala i izgledala, ako, s jedne strane ogromna većina hrvatskoga naroda slavi žrtvu Alojzija Stepinca kao vrhunsku moralnu društvenu i nacionalnu vrednotu, a vodstvo toga naroda – njegovog krvnika!

Na kojoj to prihvatljivoj ideji počiva?

Na kojoj logičkoj premisi?

Nema je.

O kojemu to onda Ivo Josipović nacionalnom konsenzusu govori?

Ne bi li bilo normalno da se znade ideja, logičko, društveno i vrijednosno polazište na kojemu bi se društvene strukture – okupile i integrirale?

Nije li to polazište u kojemu se žrtvu poziva da zanemari svoje stradanje, patnje, svoje ciljeve i nadanja - kako bi zbog navodnog društvenoga mira ili pomirenja, isti poredak nastavio upravljati ovim narodom?

Ponavljam nešto što na žalost moram ne samo ja ponavljati:

Ne može se očekivati konsenzus hrvatskoga naroda oko nositelja bilo kakve političke ideje, ma kako ona prihvatljivo zvučala i izgledala, ako, s jedne strane ogromna većina hrvatskoga naroda slavi žrtvu Alojzija Stepinca kao vrhunsku moralnu društvenu i nacionalnu vrednotu, a vodstvo toga naroda – njegovoga krvnika!

Koji je cilj i smisao, koja je svrha postojanja nacionalne države?

Zašto je hrvatsko državno vodstvo prvo istaklo ideju nacionalne samostalnosti, a onda dobilo ogromnu potporu svoga naroda za stvaranje naconalne države Hrvatske?

Da malo ratujemo?

Da se igramo povijesti?

Da osiguramo nove pozicije vladajućoj nomenklaturi raspadajućega poretka?

Ili da možda sami upravljamo svojom sudbinom na polazištu da imamo i resurse i znanja iskoristiti ih
kako bi običan hrvatski čovjek jednostavno – civilizirano živio na svome dijelu planeta?

Zašto danas običan hrvatski čovjek živi lošije od čitavoga niza usporednih običnih ljudi pripadnika drugih naroda?


Zašto se Mađarska razvija po godišnoj stopi od 2,5 posto, a Hrvatska šestu godinu za redom propada, što je postao međunarodni specifikum i potpuni raritet i po upozorenju najodgovornijh ljudi Svjetske banke, što je cijelom relevatnom svijetu prenio engleski Reuters. Zašto je hrvatski turizam na trideset i nekom mjestu svjetske ljestvice konkurentnosti, zašto je u turizmu od nas bolja Mađarska, Češka, zašto dramatično zaostajemo za Austrijom, zašto se slovenski turizam od našega razvija dva puta brže?

Zašto mislimo da će Vrdoljak, ili Josipović ovih dana, dovući u Hrvatsku nekakve investitore, usprkos tome što cijeli svijet čita relevantna mišljenja o tome kako ova hrvatska Vlada niti ima volje niti znanja za bilo kakve promjene u zastrašujućoj putanji Hrvatske?

Hoćemo li šutjeti o tome ili ćemo kao do sada dočekivati svjetske avanturiste s dna poslovnoga korpusa i s reputacijom klasičnoga ološa, koji će jedini, naravno sa sumnjivih pozicija, pokušavati nešto ušićariti u takvoj državi?

Kakva to država koja drži do sebe godinama pregovara s investitorima u ključnu infrastrukturu i radi velike kompromise na propozicijama međunarodnog natječaja na svoju štetu, (primjer francuskog ulagač u zagrebačku zračnu luku) kakva to država koja drži do sebe godinama vuče mučne i besmislene pregovore s navodnim rumunjskim investitorima u HŽ, sjeća li se netko više silnih «ulagača» u čitav niz navodno strateških objakata i industrija, koji su nakon par mjeseci ili godinu, dvije – jednostavno otišli i ostavili pustoš iza sebe?


Pada li nekome pada na pamet da za to nisu krivi ti ulagači, jer istinski ulagači odavno zaobilaze ovu zemlju, već – država odnosno državno vodstvo koje šalje sliku u svijet na koju se samo lijepe ljudi i poslovnjaci sa društvenih margina i sivih zona?

Je li si netko ikada u ovoj zemlji (pri čemu ne mislim na uske znanstvene krugove čije misli, istraživanja i ideje ne dopiru do javnosti zbog potpune blokade ključnih nacionalnih medija na kojima slovom i brojem deset «analitičara» bukvalno ismijava zdrav razum godinama) postavio pitanje koliko je stvarno u ostvarenom prihodu od turizma u Hrvatskoj – hrvatski proizvod?


Koliko se u jednom euru turističkog prihoda nalazi autentičnih hrvatskih centi, koliko je kuna od tog iznosa plaćeno za hrvatske poljoprivredne, kulturne, zabavne i industrijske prozvode?

Zašto je to tako?

Zašto gosta iz Njemačke hranimo njemačkom kobasicom, sirom, napajamo njemačkim vinom ili pivom, i, ima li on na stolu alternativu u hrvatskim proizvodima?


Zašto seljak iz zadarskoga zaleđa ili sa Paga ne bi sve što ima, a ima i tradiciju i znanje i volju, za visoke novce ponudio kao daleko vrijednije od industrijske hrane, svoje obiteljske proizvode, ne samo tijekom dva ljetna mjeseca, već tijekom cijele godine u elitnim restoranima diljem Europe? Sjednite u poznati, ne uopće nešto poseban, riblji restoran u Beču, pa ćete vidjeti koliko košta svježa riba iz hrvatskoga Jadrana.

Ne može se biti ni hrvatski autentični političar, ni nositelj europskih demokratskih vrednota, ma što god one u ukupnosti mogle biti, a istovremeno – tolerirati i uspostavljati zlo kao vrhunsku nacionalnu vrednotu. Ne može se imati kredibilitet i očekivati nacionalni konsenzus oko bilo kojega pitanja, a ne dopuštati bar raspravu, da ne govorimo nešto više od toga – je li suvremenoj Hrvatskoj, a prije toga njenome temeljnome narodu – Tito vrhunska vrednota ili – zlo?

Hrvatske političke elite godinama uporno ponavljaju, a ova vlast je upravo tragikomična u tim nastojanjima, čemu je programski začetnik Radimir Čačić, a nastavili njegovi idejni i svjetonazorski trabanti, kako su tzv. velike investicije – jedini spas za Hrvatsku.

Pa se donose Zakoni o strateškim ulaganjima koji su u svojoj suštini neustavni jer izravno generiraju prvo, neravnopravnost, a drugo, ogromnu i nekontroliranu moć u rukama nositelja vlasti na nivou države, stvarajući temelje za nove slučajeve Sanader, ali i urušavajući sam upravno-administrativni poredak zemlje, pa se rade prezentacije po svijetu, pa se najavljuju razne strategije, od turizma do obrazovanja, donose novi zakoni, podzakonski akti, generira se svakom takvom odlukom državna javna administracija – a broj nezaposlenh raste.

A Hrvati kao narod – izumiru!

Ova hrvatska država, ili ove hrvatske vladajuće elite, zbog nepovjerenja same države u sebe, prinuđeni su donositi Zakone kao garancije provođenja Zakona, a time i razvijati državni aparat jer svako slovo u zakonima generira bujanje administracije ili će doći do potpunoga kolapsa sustava. A to samo po sebi vodi u iscrpljujuće preživljavanje, u konačnici u nužno – uništenje, potpuno usporedivo s ovisnikom o drogama, koji funkcionira uzimajući opijat, živi i iscrpljuje se dok ne – umre!

Dok primjera za rješavanje sličnih problema na samo par stotina kilometara od Zagreba ima više nego paprike babure na tržnicama u srpnju. Talijanska pokrajina Veneto, naprimjer, ima četristo tisuća malih obiteljskh gospodarstava, na kojima praktično počiva njhov društveni poredak. Njemačko gospodarstvo je nevjerojatno snažna sprega milijuna malih gospodarstava i obrta, tvrki i industrijskh giganata, austrijski turizam održava komplementarno stotine tisuća seoskih i obrtničkih gospodarstava, a Austrija ostvaruje 20 milijardi eura od turizma!

Zašto hrvatski seljak u Zelini recimo, ne bi sa par krava, dvadesetak koka, par svinja i sasvim dostatnom proizvodnjom na svojim nevelikim njivama za održanje takvoga gospodarstva, mogao živjeti od toga, uposliti svoju obitelj, školovati djecu, plaćati državne obveze svih vrsta?

Zato što u hrvatskim trgovinama jednako koštaju prozvodi od mlijeka u prahu (koje nije vidjelo krave, a ako jeste, ta krava nije vidjela sunca ni livade) i prozvodi toga seljaka iz Zeline. A cijeli svjet, onaj koji ima novac, koji želi platiti autentičan proizvod – doslovno moli i luta diljem planeta za takvim proizvodima i vrlo ih dobro zna, hoće i može platiti ne pitajući za cijenu.




Tito nije nikakvo ideološko pitanje – već pitanje običnoga izbora između dobra i zla, jednako kako je neumjesno danas uspoređivati tvorca hrvatske nacionalne države i njega. Tito je bio jugoslavenski državnik i političar, slučajni Hrvat i politički anti - Hrvat, Tuđman je uz sve što je u svome životu bio – hrvatski državnik.

Zašto bi talijanski industrijalac, kako veliki tako i obična stolarska radionica, bio uspješniji i bolji u preradi hrvatskoga drveta, koje se tisućama kamiona nemilosrdno neprerađeno izvozi, a hrvatski industrijalac, proizvođač i manufakturni obrtnik – lošiji i neuspješan?

Jedan je odgovor na sva ova pitanja – država.

Vlast.

Uprava.

Vladajuća ideja!

Hrvatska se mora potpuno promijeniti, daleko više cijeniti svoje vrijednosti, a prije svega rad i sposobnosti svoga čovjeka, a to nije moguće dok će Tito biti mjerilo hrvatskih društvenh vrednota.

Pri tome valja istaknuti da Tito ovdje simbolizira upravo sve na čemu svjetonazorski, kompetitivno i organizacjski počivaju dominantne političke elite. Tito simbolizra elektrifikaciju, industrijalizaciju, kolektivizaciju, Tito simbolizira državnu kontrolu nad svim i svačim, Tito simbolizira strah od hrvatskoga seljaka, obrtnika, intelektualca, nisku cijenu njihovoga rada radi kontrole njihove moći, Tito simbolizira progon novih ideja, postavljanja pitanja, Tito simbolizira fabriciranje političkih neprijatelja zbog zadržavanja opravdavanja vlastitoga opstanka, Tito simbolizira usporedbu s lošijima od sebe, a ne s boljima, Tito simbolizira – uništavanje tradicionalnih vrednota, a ne njihovu afirmaciju.

Zbog toga Tito nije nikakvo ideološko pitanje – već pitanje običnoga izbora između dobra i zla, jednako kako je neumjesno danas uspoređivati tvorca hrvatske nacionalne države i njega.

Tito je bio jugoslavenski državnik i političar, slučajni Hrvat i politički anti - Hrvat, Tuđman je uz sve što je u svome životu bio – hrvatski državnik.

Temelj Tuđmanove politike nije, kako se danas pravdajući divljanje neokomunizma Hrvatskom pokušava nametnuti, bila nacionalna pomirba, već – stvaranje samostalne hrvatske države. Tuđman je i kao znanstvenik i kao državnik, a u konačnci i kao mudar čovjek znao da nacionalne pomirbe između krvnika i žrtve nema dok se ne utvrdi istina o svemu što se događalo i sve dobije svoj pravedni predznak i satisfakciju.

Onog trenutka kada su u Hrvatskoj krenule priče, a onda politički postupci, pa ideje i platforme o tzv. «detuđmanizaciji» koja je i pojmovno i sadržajno posve besmislena jer jednostavno nije bilo ni jedne racionalne premise za formiranje bilo kakvoga smislenoga pojma «tuđmanizacije»počela je otvorena dekonstrukcija hrvatske državnosti i njeno vraćanje pod okrilje službenih, kako međunarodnih, regionalnih, tako i – internih, neokomunističkih politika.

Isticati danas «Tuđmanovu politiku pomirenja», u kontekstu – poziva na nacionalni konsenzus, koji stiže gotovo svakodnevno iz struktura koje nemaju nikakav nacionalni legitimitet, koje stoje pod simbolikom Tito i antifašizam, zapravo je, s jedne strane, banalizacija Tuđmanove državne politike, a s druge strane – namjerno zadržavanje javne i političke platforme za daljnu dekonstrukciju zemlje i države.

Ja ne znam je li bilo tko u hrvatskoj politici čuo riječi Ivana Lovrinčevića, jednoga od najrelevantnijih ekonomskih analitičara i znanstvenika u Hrvatskoj, koji nedavno bez ikakva okolišanja reče da će ovakva ekonomska i financijska politika države – Hrvatsku za godinu dana dovesti na sam prag gubljenja minimalnih participativnih prava za stolom EU-a. I time izravno srušiti nacionalnu sigurnost zemlje te Hrvatsku dovesti u položaj da, između ostaloga, neće moći glasovati o uvjetima pristupanja Srbije u EU!

Srbije sa kojom imamo tisuće neriješenih zahtjeva, koje ona, iako su posve utemeljeni, ni
ne pomišlja ispuniti, a mi se odričemo jedinoga mehanizma za pritisak na nju!

Je li to zapravo skriveni cilj «ideje» na kojoj počiva ova politika danas?

A to je točno tako.

Predsjednik Josipovć o tome šuti.

On istovremeno otvoreno vara hrvatsku javnost i cijeli narod, da ne govorim ružniji izraz – govoreći u Brezovici da su «sinovi hrvatskih antifašista» ustali 1991. godine i obranili svoju Domovinu!?

Koju to – Domovinu?

Nije li to izravno poziv na potpunu povijesnu reviziju, potpuno povijesno falsificiranje nedavnih nacionalnih događaja, neoborivih temelja – suvremene hrvatske državnosti? Ne znam koliko je sinova hrvatskih
«antifašista» branilo Hrvatsku, ali znam pouzdano da Josipovićeva vrsta «antifašizma» nije bio nikakva inspiracija, već neprijatelj u tim trenucima, jednako kao što znam da su sinovi «hrvatskih antifašista» prilikom glasovanja o nezavisnosti Hrvatske – napustili sabornicu!

Jednako kao što znam da Josipović za svoje tvrdnje nema ni jednoga jedinoga dokaza, razumnoga argumenta, kao što ima sve do jedan – argument protiv.

Postoji li jedan jedini branitelj, jedan jedini dragovoljac Domvinskoga rata koji pamti pjesmu među hrvatskim vojnicima 1991. godine – Druže Tito mi ti se kunemo, ili nešto slično? Misli li uistinu predsjednik Josipović, pozivajući na nacionalni konsenzus sa tih pozicija i na takvim porukama – da je hrvatski narod toliko blesav? Šaljući poruke o nacionalnom konsenzusu, a skrivajući teme na kojima bi se on trebao izgraditi i definirati, svi javni djelatnici i političari prije svega – s jedne strane samo slijede ovaj nevjerojatni cinizam i bezobrazluk hrvatskoga predsjednika, a zapravo slijede njegovu ključnu – neizgovorenu poruku: Ne može bti nacionalnoga jedinstva između vladajuće antifašističke elite i naroda, ne može se demokratizirati ekskluzivitet državnoga poretka, ne smije se nikome tko nije na protitovskoj poziciji – dopustiti participacija u vođenju države.

Onaj, u ovome slučaju mislim na HDZ, tko ne odgovara na to ili odgovara glupostima i prostaklucima u stilu «kuhane nogice», zapravo – to podupire.

Ne može se govoriti o nacionalnom konsenzusu, a a priori polaziti od nekakvoga pomirenja, nevjerojatne zloupotrebe Tuđmanove praktične državničke politike, kojom je on uspostavio prihvatljivu platformu za obranu zemlje i provođenje politike stvaranja hrvatske države, te u tim okolnostima otvaranje neprihvatljivoga nacionalnoga žarišta i sukoba fatalnoga za ključnu politku.

Temelj Tuđmanove politike nije, kako se danas pravdajući divljanje neokomunizma Hrvatskom pokušava nametnuti, bila nacionalna pomirba, već – stvaranje samostalne hrvatske države. Tuđman je i kao znanstvenik i kao državnik, a u konačnici i kao mudar čovjek znao da nacionalne pomirbe između krvnika i žrtve nema dok se ne utvrdi istina o svemu što se događalo i sve dobije svoj pravedni predznak i satisfakciju. Pomirenje podrazumijeva – čiste činjenice i ne odnosi se na pomirenje fizičkih ljudi, ne odnosi se niti se smije odnositi na pomirenje radikalno suprotnih ideja, još manje na pomirenje s ugrozom svog nacionalnoga opstanka, već s povjesnim činjenicama.
 
Ne može se imati konsenzus i pomirenje ako će simbol nacije istovremeno biti i Stepinac i Tito.

To je nasilje i prijevara.

Ne može se razgovarati ni o kakvom odgovoru naroda na politički poziv za participacijom u takvim okolnostima, čak ako se i postigne promjena izbornoga zakona, koji bi uveo – preferencijalne glasove.

Što bi to promijenilo?

Ništa bitno, bilo bi bolje nego što je sada, ali to bi, ako ne bi bilo izmjene kompletnog izbornoga zakona, a u paketu prije njega zakona o državljanstvu, zatim ako ne bi bile istaknute ključne odrednice novoga ustava suvremene hrvatske Države, bilo zapravo kao vađenje truloga zuba osobi bolesnoj od – tumora kosti.

Pročitajte više tekstova sa pojmovima:

tito, josip broz, zoran milanović, ivo josipović