MISLAV MIHOLEK

KOLUMNA MISLAVA MIHOLEKA: Generacije u sjenci ili zašto Hrvatska sustavno propada

Političke elite od 1990. ne dopuštaju Hrvatskoj da se odlijepi od kmečidbe za socijalizmom i ne dopuštaju mladim generacijama da dišu.

Piše: Mislav Miholek

Pokojni Krsto Papić bio je genijalni režiser. Neki dan nabasao sam na Yugopapiru na njegov intervju za beogradski Stav iz ožujka 1990. Papić zbori ovako: Pripadam nesretnoj međugeneraciji, koju Sveta Lukić naziva "generacijom u senci". Dovoljno je bilo da neko bude samo dvije-tri godine stariji pa da puškom izbori udoban položaj, zašto smo mi bili suviše mladi. Ali istovremeno i suviše blizu da ne bi primijetili da oni koji su puškom savladali fašizam, bez oružja zemlju vode u propast. Možda zato nikad nisam postao dogmatični skojevac i uvijek su mi bili bliži ljudi iz "razvlaštene građanske klase".

Sveta Lukić
bio je srpski književnik i jedako kao Papić rođen u tridesetima godinama. Dakle, to su bile generacije koje su proživjele Drugi svjetski rat, ali nisu bili dovoljno stare da sudjeluju u njemu. Kod nas, danas, te generacije u sjenci su one rođene od 1980. do 1989., koje su dovoljno stare da se sjećaju perioda od 1991. do 1995., ali dovoljno mlade da nisu mogle otići u rat.

Kada pogledam kulturu, generacije iz osamdesetih kao da nema. Primjerice, u muzici i dalje vlada kult novoga vala, kraja sedamdesetih i prve polovice osamdesetih. Muzičke svetinje su domaći punk i novovalni bandovi, u koje se ne smije dirati. Nepogrešivi Polet, tuga, čemer i jad kraja sedamdesetih koju EPH mašinerija, HRT i svi koji su bili tada mladi glancaju i štite. I nema skretanja s linije.

Doduše, čitajući knjigu intervjua "Moj život je novi val" (Fraktura, 2004.) Branka Kostelnika s junacima toga doba, vidi se da tu nije bilo puno pretjerane romantike, što se npr. ističe više kod Slovenaca (Gregor Tomc i Pero Lovšin) koji tu stvar gledaju puno realnije nego svi s ove strane granice. Divno i krasno što ste vi svi 1979. slušali istu muziku kao oni u Londonu. Ako niste primijetili, zahvaljujući Internetu i Youtubeu, cijeli svijet trenutno sluša istu muziku.

 

Političke elite od 1990. do danas ne dopuštaju Hrvatskoj da se odlijepi od kmečidbe za socijalizmom i ne dopuštaju mladim generacijama da dišu. Ovdje kapitalizma nema. Da bi kultura funkcionirala, da bi mladi imali obitelji, da bi mladi ovdje ostali, treba postojati jaka ekonomija koja zapošljava ljude. U protivnom, Hrvatskoj prijeti pošast totalitarizma.

Ali, sve me strah kako to da činjenica da netko u poluvremenima borbi u Siriji na svome smartphoneu sluša Lanu Del Rey, čini njegov život jednakim s nekim u Finskoj, tj. s onim po kojim ne padaju granate. Muzika je važna, ali nije najvažnija stvar na svijetu. Da se razumijemo, meni je to draga muzika, ali dobra muzika ne opravdava ogavna vremena.

Nije samo problem u muzici. Radio sam ove godine kao istraživač za jedan tv serijal, a jedna epizoda je bila posvećena mladim umjetnicima. I dok razgovaram s ljudima, tražim neka mi nabroje mlade slikare, mlade muzičare, mlade književnike, mlade filmaše. Nitko ništa ne zna. Krenuli smo s Krstom Papićem. Istina, svoj prvi samostalni film snimio je s 34 godine (Iluzija, 1967.), i prilično nastradao zbog istoga, prebacio se u dokumentariste za jedno vrijeme, što mu je donijelo afirmaciju. Ali, stvarno pozivam čitatelje neka razmisle, koji je to mladi pisac, mladi glazbenik, mladi slikar (žena ili muškarac) iz generacije osamdesetih za koje znaju?

Kultura je odraz stanja jedne nacije. To što nema afirmiranih lica, bilo bi podnošljivo, ali nema posla, nema djece. Nije sve tako crno, dio ljudi radi, ali tko radi, većinom radi oko 12 sati. I ljudi u svim branšama, mladi, šljakaju na veliko. Čak i među ekonomistima ima jako puno pametnih ljudi, među onima koji imaju sreće da su zaposleni.

Priznajem, meni je kultura draža od ekonomske znanosti. Jer Hrvatska je oduvijek bila jača u kulturnom smislu nego u ekonomskom. Za propast ekonomije ponajviše je kriv komunizam koji je išao uništavati građansku klasu i onda graditi ekonomiju na klimavim temeljima. Gotovo sve firme koje su preživile privatizaciju nastale su za Austro-Ugarske ili za Kraljevine Jugoslavije.

Primjerice, INA je nastala iz Shella, Zagrebačka pivovara iz Zagrebačke dioničke pivovare, Končar iz Siemensa, Borovo iz Bate, Pliva je nastala za Banovine Hrvatske objedinjavanjem više farmaceutskih firmi. Sve što je nastalo za komunizma, propalo je, ne samo zbog privatizacije, nego zbog toga što nije imalo ekonomske podloge. Sve što je dobro nastalo u Hrvatskoj napravila je građanska klasa između 1868. i 1941. Građanska klasa, od malograđana do krupnih bogataša, sa svojom tradicijom (koju ekonomska elita Hrvatske trenutno nema) jedini je temelj zdravoga društva.

Političke elite od 1990. do danas ne dopuštaju Hrvatskoj da se odlijepi od kmečidbe za socijalizmom i ne dopuštaju mladim generacijama da dišu. Ovdje kapitalizma nema. Da bi kultura funkcionirala, da bi mladi imali obitelji, da bi mladi ovdje ostali, treba postojati jaka ekonomija koja zapošljava ljude. U protivnom, Hrvatskoj prijeti pošast totalitarizma.

Desnoga ili lijevoga, to je tako nevažno, jer svaki totalitarizam guši slobode i ubija ljude. Hrvatsku treba osloboditi od onih ljudi koji tvrde da je za Tita bilo bolje, jer takav ili laže ili je lud. Trećega nema.

Slobodno kmečite za ubojicom Titom i komunizmom, ali nemojte pritom ubijati mladost nacije time što ne dopuštate gospodarstvu da prodiše jer ste ga privatizirali i monopolizirali.

Treba živjeti sad i tu!

Pročitajte više tekstova sa pojmovima:

političke elite, mladi, generacije, kriza, mislav miholek, hrvatska