Marko Marinić

KOLUMNA: Hrvatska tone prema autocenzuri zbog straha, interesa, depresije....

Apsurdno je da Bandić tuži RTL, no još je apsurdnija odluka koja je tu tužbu prihvatila.

FOTO: Slavica Lemaić
Piše: Marko Marinić

Apsurdistan. Tako se sve masovnije naziva država u kojoj živimo. Apsurdistan, po poplavi apsurda koji se događaju u našem društvu, u svim njegovim sastavnicama, od gospodarstva, politike, kulture, sudstva, sporta…

 

Apsurdi se nerijetko ugrađuju u naše zakone i često pojavljuju u odlukama institucija koje u ovoj državi odlučuju na svim razinama po horizontali i vertikali. Apsurd se kao zloćudni rak širi i prijeti svim vrijednostima i idejama na kojima se temelji slobodno društvo.

 

Pravo na slobodu govora je jedna od najvažnijih vrijednosti. Francois Voltaire je u 19.stoljeću u Francuskom parlamentu replicirao jednom njihovom zastupniku riječima: „Gospodine gadi mi se to što govorite, ali ću svojim životom braniti pravo da govorite!“ 

 

Dva stoljeća poslije, u slobodnoj Hrvatskoj, poput Diogena iz Sinope možemo tražiti svijećom čovjeka koji će izreći tako nešto, a političara i reflektorom. Dva desetljeća novije hrvatske povijesti krcata su primjerima netolerancije na oprečna razmišljanja. Politiku u Hrvatskoj vode političke stranke, a one prednjače u unutarstranačkoj netoleranciji slobode govora, pa čak i promišljanja, te praksu raspuštanja stranačkih podružnica i izbacivanja iz stranke pravdaju stranačkim statutima i stegom.

 

Nedavno je tako iz HNS-a najuren Radimir Čačić, iako je čovjek bio u zatvoru i nije vodio javnu ni stranačku politiku. Bez namjere da branim Čačićevo političko i ino djelo treba priznati da su ga Vesna Pusić i Ivan Vrdoljak najurili jer su sebi složili drugačiji stranački špil karata. Apsurdno je da se ta stranka krsti još i kao Liberalni demokrati.

 

Apsurdno je da je Milan Bandić umjesto da tuži Zorana Milanovića koji ga je na pasja kola izvrijeđao tuži RTL koji je u prijenosu uživo emitirao premijera. No, još je apsurdnija sudska odluka koja je takvu tužbu prihvatila i kaznila novinare. Apsurdno je da i trinaest osoba u smiješnim togama koji su izabrani u Ustavni sud poslije dealova u saborskim sobičcima ništavnim proglase volju sedamsto tisuća ljudi da se o nekom pitanju u Hrvatskoj odluči većinom na općem referendumu.

Kod drugih liberala, HSLS-a, poslije stranačkih skupova jedni drugima su otimali ključeve stranačkih prostorija iz ruku. U pravilu bi poslije unutarstranačkih izbora u najvećim političkim strankama poraženi protukandidati demokratski dobili nogom u stražnjicu od pobjednika. 

 

Dobila ju je i bivša premijerka Jadranka Kosor, ali ih je i davala kada je ona bila prva violina. Velika borkinja protiv korupcije, kako je sama sebi tepala poslije uhićenja Ive Sanadera, izbacila je, apsurdno, iz Uprave Croatia osiguranja Damira Mihanovića, ključnog svjedoka o sastanku na kojem je dogovarano pranje novca iz državnih poduzeća preko FIMA medije.

 

Voltaire je izrekao i još jednu bezvremensku misao da je opasno biti u pravu kada je vlast u krivu. Osjetio je to Vladimir Ferdelji kada je s jednim medijem podijelio razmišljanja o načinu gospodarskog oporavka Hrvatske. Zoran Milanović ga brzinom munje razrješava dužnosti pomoćnika ministra. Razdužio je Zoki i Mirelu Holy s mjesta ministrice jer je nekome svojim razmišljanjima o gospodarenju otpadom stala na žulj.

 

U Slavonskom Brodu tamošnji gradonačelnik Mirko Duspara podiže kaznenu prijavu protiv čelnice Nacionalnog foruma u tom gradu Slavice Lemaić jer je na konferenciji za novinare postavila pitanje da li gradonačelnik donosi odluke u skladu sa zakonom. Duspara kaznenu prijavu podiže jer Lemaićka „godinama takvim pitanjima uznemirava Brodsku javnost“!?

 

Apsurdno je da je on izbačen iz HSP-a jer je pokušao biti protukandidat Danijelu Srbu, a pouka koju je on iz toga izvukao očito je da ako želi ostati gradonačelnik treba zatvoriti protukandidatkinju. Od politike, i po navedenom, čak niti od političkih žrtava ne možemo očekivati da će umjesto represije zagovarati i promovirati toleranciju i dijalog.

 

Ipak zaštitu demokracije, slobode govora, slobode medija očekivali smo od Treće vlasti u Hrvatskoj, sudske vlasti. Izgleda uzaludno. Sutkinja Općinskog suda u Zagrebu Vanesa Brizić Bahun donijela je presudu koja predstavlja presedan u novinarskom poslu. Naime, RTL Televizija morat će, prema nepravomoćnoj presudi, platiti 50 tisuća kuna zbog intervjua s premijerom Zoranom Milanovićem u kojem je ovaj prema mišljenju sutkinje oklevetao gradonačelnika Zagreba Milana Bandića.

 

Apsurdno je da je Milan Bandić umjesto da tuži Zorana Milanovića koji ga je na pasja kola izvrijeđao tuži RTL koji je u prijenosu uživo emitirao premijera. No, još je apsurdnija sudska odluka koja je takvu tužbu prihvatila i kaznila novinare. Apsurdno je da i trinaest osoba u smiješnim togama koji su izabrani u Ustavni sud poslije dealova u saborskim sobičcima ništavnim proglase volju sedamsto tisuća ljudi da se o nekom pitanju u Hrvatskoj odluči većinom na općem referendumu.

 

Tko onda može zaustaviti taj opasni trend cenzure koji kao nus pojavu producira još veće razmjere autocenzure iz straha, interesa, benevolentnosti, depresije…MI! Svi mi bez obzira kojim poslom se bavili, kojoj političkoj opciji ili stranci pripadali, bez obzira koliko godina imali. Potražimo u sebi nekog malog Voltaiera i odvažimo se. Josemaria Escriva je to radikalno opisao: Ne boj se istine makar te i u smrt odvela!

MARKO MARINIĆ >>

Pročitajte više tekstova sa pojmovima:

kriza, strah, hrvatska, cenzura, marko marinić