THOR EINAR LEICHHARDT

THOR EINAR LEICHHARDT: Vratimo se na Hrvatski put: Umjesto futurizma trebamo prezentizam

Nismo izgubili dignitet, već je jednostavno iščeznuo.

FOTO: Ivan Hrstić
Piše: Thor Einar Leichhardt

"Kako izluđujuće, kaže Bog, bit' će kada više ne će biti nijednog Francuza"
Charles Pierre Péguy

"Kako izluđujuće, kaže Bog, bit' će kada više ne će biti nijednog Hrvata"
Thor Einar Leichhardt (parafraza na Charlesa Peguya)

''Ubiti slobodu kako bi se ustoličila pravda isto je što i rehabilitirati pojam milosti bez božanskog zagovora, te vrtoglavom reakcijom ustanoviti mistično tijelo u najnižem obliku.''

Albert Camus ~ Sredozemna misao

Camus je bio grecist. Njegova knjiga, zapravo znanstveni rad ''Kršćanska metafizika i Novoplatonizam'' zanimljiva je jer nam otkriva Camusa na početku onakvim kakvim je zapravo bio do kraja, dosljedan mediteranskoj misli i samome sebi, te nadasve dosljedan antičkoj Grčkoj i njenom sveopćem značaju i misli. Kao takav Camus pripada vertikalnoj misli u svoja dva dijela, prvenstveno onoj vrsti vertikalne misli koja održava antičku tradiciju dok drugi dio vertikalne misli pripada sadašnjem dobu, dakle Europskom kršćanstvu (monoteizmu) koji je prošao svoj Physis - svoj rast, i koji sada polako gubi sve ono što je nekada bio (kao nekada Rimska civilizacija), pod teretom sekularizacije i ateizma koji sve više prevladavaju u društvu.

Vertikalnost znači i biti dosljedan u onome što učimo.

Druga misao  jest ona horizontalna sa svojom etikom koja pronosi mondijalistički globalizam kao jedini pravedan sistem i način života.

Kako (do)živjeti zemlju koja gubi svoj identitet/samosvojnost i koja nestaje pred našim očima polako se pretvarajući u virtualni muzej?

Nismo izgubili dignitet, već je jednostavno iščeznuo. Otopili smo ga sa sebe kao u dijeti za smanjenje naše tjelesne težine. U stilu naše iskomercijalizirane hipermoderne i njena doba.

Hrvatska, a i Europa.

Hrvatska može biti prikazana na ovaj način, da parafraziram prije dvije godine nažalost preminuloga grčkog aktivista i mislioca Chronisa Missiosa, (u njegovu razmišljanju o Grčkoj): ''Imamo zemlju koja je blagoslov Boga, ona proizvodi sve! Od  ljekovitoga bilja do hrane, mi možemo sve proizvesti, no nikada nismo imali sposobno političko vodstvo''.

Hrvatska kao zemlja danas je poput iluzije, ona ne postoji više onakvom ni kakva je čak nekoć bila, uostalom kao i ostale zemlje u Europi, izuzev možda Švicarske, koja se još donekle drži kao neki primjer neovisne države. Hrvatska nikada nije ni bila nešto odveć samostalno u pojmu "političkog" izuzev možda vremena hrvatskih kraljeva poput Tomislava.

Hrvatska je onda mogla biti Katechon. No nakon tih vremena Hrvatska je morala uvijek služiti druge. Možemo naravno žaliti za Kakanijom >>, no i onda nije sve bilo obećavajuće i očaravajuće jer smo uvijek bili i ostali poput dobrog vojnika Švejka ili Krležina domobrana Jambreka iz njegove zbirke ''Hrvatski Bog Mars''.



Spominjući pritom tu Krležinu zbirku, mogli bismo primjetiti da smo i dalje u vlaku, sjedeći u tom istom u priči opisanom, vječnom vagonu, u očekivanju da se najzad pojavi ''Hrvatski genij''. Čekamo i šutimo, dok neumorno ispred naših očiju protječe povijest i redaju se članci, oni novinski, akademski, blogerski i kolumnistički, uz red predavanja, simpozija, kolokvija, uz naredni red knjiga, eseja i tako sve u nedogled. I nikaj se ne menja i nikdar se promenilo ne bu, kak' bi to rekli Zagorci.

Ono što nažalost Hrvati nisu shvatili stoljećima jest činjenica da prije svega, jedini put kojim treba krenuti nije put nekih drugih zemalja ili nekih ''opinion makera'' već jednostavno i prvenstveno – Hrvatski put.  Hrvatski put, (p)a tek onda diplomacija, prijateljstva, savezništva i sve ostalo što dolazi. A taj put, izgleda da je zameten već duže vremena.

Treba li se radovati životu u zemlji u kojoj znate da vam posao vječito visi o koncu, a uz to samim time i plaćanje kredita i hipoteke? Možda vam se dopada kada vas šef ili šefica zovu tijekom vikenda na telefon da im obavite nešto ''ekstra'' posla? Pokušajte im se usuditi reći jedno – ''ne''. Ne možete reći ne, brzo se na vrlo pretrpanoj burzi može pronaći netko jeftiniji tko će vas nadomjestiti. Možete li mi stoga objasniti jeste li onda u boljoj situaciji od izbjeglica iz Afrike koji prelaze pustinju da bi se ukrcali na brod, koji je zapravo putujući limeni lijes, a koji će ih odvesti na ''obećani kontinent'' - Europu? Na koji način i kako je vaš život bolji od njihovog? Možda zbog toga što živite u mjestu na zemljopisnoj karti na kojemu piše Hrvatska, Europa? Bolje vam je jer imate putovnicu Republike Hrvatske koja je postala dijelom Europske Unije?

Hrvatska je samo pojam, marka (''brend'') sa svojim crtičnim kodom (''barkod'') koji je na prodaju. Ona je na tržištu, i njoj se kao i svim državama danas određuje/procjenjuje procjena/ocjena (''rejting''). Pripadati takvoj vrsti države znači pripadati ''firmi'' ili ''dioničkom poduzeću''. Putovnica vam potvrđuje da ste jedan od manjih dioničara, onih koji nisu tako važni jer ih se uvijek može nadomjestiti. Onim drugim jeftinijim dioničarima naravno.

Vaša situacija utoliko je bolja od jednog prebjega iz Afrike i Azije jer kroz medije stječete dojam da živite u civiliziranom svijetu. No možemo li objasniti što je to što u današnje vrijeme predstavlja taj vrli ''civilizirani svijet''? 

Možda botox, konzumerizam, mediji i reklame, ''reality show'' na dalekovidnici, nimalo važne ''celebrity zvijezde'', milijuni aplikacija na vašim mobitelima za koje netko dobija silne milijune, preplaćeni sportaši, pretilost koja danas označava siromaštvo dok su to nekoć bili mršavi, izgladnjeli ljudi?

Možemo li reći da smo napredovali samo zato jer nemamo više vremena skuhati pošten obrok koji sadrži, ne nutricionističke, već zdravstvene i prehrambene vrijednosti, te stoga radije kupujemo već gotovu, spravljenu hranu i kupujemo u lancima ''brze hrane''? Ne jedemo već konzumiramo. Nismo osobe, već potrošači - konzumenti.



Uhvatiti se u koštac sa ovim dobom nije više ''jahanje tigra'' koje spominje Julius Evola, ono je radije ubogo mrcvarenje, šibanje mrtvog konja, preživljavanje i prošnja za milosti. No nema ništa od te milosti jer se već odavno nalazimo u amfiteatru mondijalizma u kome ona probrana publika u počasnim, skupim ložama, derući  se kroz svoja zapjenjena usta, pokazuje prema nama s palcem nadolje. Naš dignitet je odavna već nestao, stoga ne jašemo tigra, već smo miševi koji sjede u našim udobnim rupama, i sretni smo preživajući ostatke mrvica starog sira koji je pao na pod. Bolje je i tako nego, sačuvaj nas Bože – nešto gore.

Nismo izgubili dignitet, već je jednostavno iščeznuo. Otopili smo ga sa sebe poput dijete za smanjenje naše tjelesne težine. U stilu naše iskomercijalizirane hipermoderne i njenog doba.

Ono što nažalost Hrvati nisu shvatili stoljećima jest činjenica da prije svega, jedini put kojim treba krenuti nije put nekih drugih zemalja ili nekih ''opinion makera'' već jednostavno i prvenstveno – Hrvatski put.  Hrvatski put, (p)a tek onda diplomacija, prijateljstva, savezništva i sve ostalo što dolazi. A taj put, izgleda da je zameten već dulje vrijeme. Teško ga je (pro)naći jer se nema previše interesa za njega. Taj put je prekriven vječnim, debelim snijegom, nešto kao u H.P. Lovecraftovom djelu "U Planinama ludila". A vrijedi napomenuti i da se bojimo na tom putu i susreta sa "Velikim Starima" iz Lovecraftove mitologije i priča, koji su kod nas, u našoj mitologiji političkog poprimili drugačiji oblik. Dosadan je to i vrlo naporan put, a mnogi ga čak ne znaju ni definirati, a još manje sam cilj i ishodište. Nesposobnost uočavanja vlastitih kvaliteta, ideja i prezentiranja (ne govorim ovdje dakle o "nametanju" ideja) istih drugima. A.G. Matoš primjerice piše u svome članku o Futurizmu: ''Futurizam je svakako mnogo veća obmana no “paseizam” (tradicionalizam), jer nam je prošlost poznata djelomično, futuristička budućnost nikako, pa želite li novu teoriju (u stvari novu riječ), stvorimo p r e z e n t i z a m , što intenzivnije osjećanje sadašnjosti.''

Treba nam prezentizam, stanje buđenja iz kolektivnog zimskog sna. Trenutak u kome razumijemo i shvaćamo naše kvalitete i vrline, naše mane i slabosti, te ih onda sve zajedno stavljamo u našu korist. Ponavljam, u našu, hrvatsku korist, a ne korist drugih.

Imamo li političara koji može toliko upotrijebiti svoju (diplomatsku) vještinu da (izg)radi ravnotežu Hrvatske između SAD-a, Rusije i Europe, a u isto vrijeme na prvom mjestu ponajprije misli na svoju zemlju, kao i ono što koristi zemlji i narodu? Netko će pritom napomenuti: ''Mi smo samo mala zemlja''. Naravno da jesmo, ali su i Island, Monako, Lihtenštajn i Luksemburg. U Hrvatskoj gotovo da nemamo ljudi koji misle izvan trenutno ponuđenih okvira ''političkog''. Vječno mora biti neki patron, posrednik ili mecena, jer bez toga se ne može. Moglo bi se naravno dogoditi, a u onome trenutku kada promijenimo naše promišljanje i razmišljanje, stvoriti teren za možebitno spor, no konkretan i permanentan zaokret u činjenici i kako druge zemlje gledaju na nas. Sažaljevanje i mrvice koje nam se bacaju tijekom ''regionalnih i provincijskih summita'' a koji imaju ''prekrasne'' nazive poput ''Zapadni Balkan'' zamijeniti će poštovanje i suradnja. Možemo li stoga dokazati da nismo provincija Europe? Prvo se trebamo dokazati sami sebi.

No moramo se onda zapitati, ako na kraju i uspijemo u tome naumu da (pro)nađemo sami sebe - postoji li uopće i ta Europa?




Kontinent dakako, no politička ideja ujedinjenja pred nama zjapi poput bezdana koji mi niti ne zapažamo, taj bezdan netremice gleda u nas. Europska eurokontinentalna ideja zajedništva nikako ne postoji, već je (sve)prisutna ideja Europske Ekonomske Zajednice. Hrvatska je samim time de facto članica ''Ekonomske zajednice'' na ''Europskom kontinentu'' kojoj ispred svega stoji pridjev ''Europski'', samo šminka ili kozmetički make-up, za nešto što je već odavno izgubilo svoju dušu. Ako ju je uopće i posjedovalo.

Ekonomski određena Europa, stara dama s gebisom, perikom i jarko našminkanim usnama koja iza sebe skriva prošlost kolonijalizma i nadmoć sjevera nad jugom Europe.

Zemlje članice danas svoje države prvenstveno gledaju kao ''građanske'' države u kojima ne postoji ''narod'' u smislu kakvim je bio čak i prije nekih 25 godina, onda pred sam kraj dvadesetog stoljeća. Zalud je stoga snivati ujedinjenu Europu usred prethodnog nepostojanja ili iščeznuća narodne i državne samobitnosti i samosvojnosti, a koje su početak i preduvjet za neku veću zajednicu ili uniju. 

Na socijalnim mrežama situacija odražava našu ''europsku ekonomsku'' svjesnost – treba postaviti svoju novu sliku, novi ''selfie'', reklamirati sebe, prihvatiti ''polijevanje hladnom vodom'' jer će to pokazati da se ''solidarizirate s drugima širom svijeta''. Socijalne mreže žele pritom što više od vaše osobne privatnosti, tako da se zna sve o vama, jer se ionako ''nemamo čega bojati''.  Otupjeli smo zbog medija koji nam pružaju nažalost mogućnost vidjeti neograničene količine slika i prizora patnje živih bića. Naše emocije polako postaju hinjena, jeftina sentimentalnost ili pak potpuna ravnodušnost, flegmatičnost koja se prenosi putem tipkovnice i računalnog miša na računalu, na društvenim mrežama i ''news-feedovima''. Ljepote i misteriji naše Prirode i Svijeta, misteriji književnosti, kulture i umjetnosti, arhitekture, danas predstavljaju nešto posve ''jeftino'' jer ''svi sve znaju'', ili se većinom prave da znaju, crpeći ''znanje'' iz svojih ''copy/paste riznica'' na računalima, laptopovima i drugim sličnim napravama i ''gadgetima''. Svi su sve pročitali no izuzev mogućeg poznavanja sadržaja, nedostaju sveobuhvatnost i cjelina. Nedostaju jedinstvenost, kvaliteta, estetika, strpljenje, ljubav i emocije. Svijet se pretvorio u ogromnu agoru - veletržnicu ili plac. No na toj veletržnici nema ''kumica'' sa autohtonim proizvodima, već jedino uvozna roba niže kvalitete.

Heimatlos, njemački izraz za ''osobu bez domovine'', naziv je koji stoji prikladnim za današnje vrijeme, (p)ostali smo samo izbjeglice u vlastitim, domicilnim zemljama . Kakvu samobitnost ili samosvojnost možemo pokazati ili imati, kada mnogi ljudi više ni ne znaju koliko i koje uopće državne praznike i slavimo? Koliko li su puta već promijenjeni? Tješimo se, ionako će sve to biti zaboravljeno za nekih drugih, sljedećih - 2000 godina. Izbrisat će se stranice naše povijesti da bi se stvorila neka nova.



Ljudsko se biće u današnjem svijetu treba prestati ''snalaziti i preživljavati'' u vječnim floskulama mondijalizma, ono mora pronaći svoju afirmativnu ideju, bitak i definiciju u ovom vremenu i prostoru, životom u sadašnjosti (prezentizam), umjesto pokušajima pronalaženja sebe u snivanju o nekoj utopijskoj budućnosti ili idealiziranim i iluzornim bespućima prošlosti (Matoš spominje to kao ''paseizam''). One prošlosti koja je došla i zatekla nas u četvrtome stoljeću naše ere, nakon pada i nestanka cjelokupne antičke kulture i tradicije.

Naša se civilizacija neumitno kreće spram svoje krajnje, konačne i odredišne točke - one očekivane, proizvedene od ljudskih interpretacija raznih monoteističkih učenja i religija - kompletne sekularizacije, komercijalizacije i deterioracije cjelokupnog, sveobuhvatnog društva, sve do one točke koja se u engleskom jeziku naziva ''tipping point'' – točke iza koje više ne će biti i preostati ama baš ništa izuzev ruševina prepuštenih zaboravu usamljenih, napuštenih i lutajućih duša.

THOR EINAR LEICHHARDT >>

Pročitajte više tekstova sa pojmovima:

miroslav krleža, kakanija, katechon, thor einar leichhardt