Elizabeta Hrstić

TEATAR: FESTIVAL SVJETSKOG KAZALIŠTA Declan Donnellan i Kralj Ubu: Okrutni autokrat vreba u svakom od nas

Sigurna kočnica.

Piše: Elizabeta Hrstić

Vječno atraktivnim i nakon čitavog stoljeća intrigantnim i aktualnim kultnim komadom Alfreda Jarryja 'Kralj Ubu, započeo je dvanaesti Festival svjetskog kazališta u Zagrebačkom kazalištu mladih. Njegov Ubu postao je simbol svirepog i gramzivog tiranina, a koji je ipak ujedno i kukavica uz manjak inteligencije. Njegova tiranija je čista groteska, jer on zlodjela provodi okrutno, ali naivno i tupo poput okrutnog zaigranog djeteta.

Donellan: U svima nama skriva se primarni potencijal želje za moći, pa i nasilje i agresija, te gramzivost - jer vlast i moć još kod djece bude okrutnost i ustvari su im zabavne. No, civilizacija je ta koja nam u nastupima 'ludila' (koje nas sve ponekad obuzme) predstavlja sigurnu kočnicu.

Što nam danas znači ova nadrealna kreatura i je li civilizacija barem donekle promijenila profil današnjih tirana? Jeli i danas jednako moguća realizacija besmislenih divljanja nekih novih ludih autokrata poput Ceausescua, Pota, Amina... ili je anarhija monstruoznih ipak omekšana i zakočena pravilima civilizacije?

Publika ZKM-a je kultnog Ubua pogledala u režiji britanskog kazališnog virtuoza Declana Donnellana, voditelja cijenjene i nagrađivane skupine Cheek by Jowl koja djeluje još od 1981., a izvode predstave na engleskom, francuskom i ruskom jeziku. Gotovo neprekidno putuju i dosada su svoje umijeće predstavili u preko 50 zemalja u čitavom svijetu (oko 1500 nastupa). U Hrvatskoj su prvi put, a predstavu je izvela skupina francuskih glumaca.

Donnellan je poznat po uprizorenjima Shakespearovih djela, ali i Čehovljevih, a režirao je i opere te balete. Na press konferenciji održanoj nakon premijere u razgovoru s redateljem mogli smo osjetiti njegovu nevjerojatnu karizmu: on govori kao da je na pozornici, vrlo dramatično, dinamično i iskričavo, detaljno odgovara na pitanja, istodobno je promišljen i precizan i jako duhovit i zabavan.

Očito je da on živi svoje kazalište i nesebično dijeli sva svoja znanja i iskustva (napisao je i autobiografsku knjigu o teatru i radu s glumcima). Izuzetan učitelj teatarskog kompleksnog umijeća fokusiran je na umjetnost glume u svim svojim segmentima.


Njegovi glumci su multitalentirani performeri s puno znanja o glumi, plesu, zadivljujuće ekspresije lica, ali i zavidne kondicije.



Donnellanovo uprizorenje Ubua počinje naoko mirno, zagonetno; na pozornici je raskošno uređena dnevna soba, stol spreman za dolazak važnih i otmjenih gostiju. 14-godišnji adolescent (Sylvain Levitte) dugih prvih 15-ak minuta svojom kamerom skenira unutrašnjost roditeljskog stana, a sve to promatramo na video-zidu. Najobičniji predmeti iz kuhinje i kupaonice, jako primaknuti i uvećani poprimaju gotovo zastrašujuće razmjere. Time postajemo već uvučeni u misao da obično nije uvijek samo obično i da sve na ovom svijetu ima i svoju drugu stranu. Kamera polagano uočava i tragove prljavštine i krvi, komadiće mesa... postaje sve nervoznija, pripremajući nas na ludilo koje će uslijediti, napetost čak postaje iritirajuća, dodatno naglašena nerazumljivim polušapatom aktera i konstantnim jednoličnim brbljanjem na nekoj radio stanici koju ustvari nitko ne sluša.

Dječak snima svoje roditelje koji također nerazumljivim polušapatom naglašeno uglađeno čavrljaju o spremnosti za doček gostiju. Besprijekorno su dotjerani, s umjetno ugođenim osmijesima, naoko u potpunosti odani pravilima koje nameće civilizirana visoka klasa.



No kad se dječak više primakne roditeljima, nastojeći ih zumirati, metaforički uroniti u njihovu podsvijest, nastupi iznenađujuće fascinantna promjena.Od scenografije (pozornica počinje blještati u zelenom svjetlu) do pretvaranja uglađenih roditelja u monstruozno zaigrane Tatu Ubua (Christophe Gregoire) i Mamu Ubu (Camille Cayol). Nadalje se do kraja, kroz čitavu predstavu izmjenjuju prizori malograđanski krotke no sablasno pretjerane uglađenosti te potpuno divljih prizora urota, nepromišljeno besmislenih ubojstava, pljački i ratova. Glumci strasno i predano izgaraju u ovoj nadrealnoj fantaziji koja je u Donnellovoj režiji manje brutalna nego u nekim drugim uprizorenjima, ustvari omekšana britkim crnim humorom.

Na momente ugođaj je nalik gledanju nekog crtića, Toma i Jerrya recimo, a apsurdni humor ponekad je nalik na onaj iz filmskog Asterixa. Parodiranje autokrata i ratovanja općenito, dodatno je naglašeno upotrebom kućanskih predmeta kao ratnih rekvizita. Pa tako je ovdje mač - prljava zahodska ili četka za cipele, zlato je alu-folija, a kraljevska kruna je sjenilo lampe ili pak emajlirani lonac. Scenografija te oblikovanje svjetla su zadivljujuće efektni i maštoviti, a česte promjene su precizne i potpuno bešavno teku iz prizora u prizor.



Zagrebačka publika je iskreno i spontano upornim pljeskom čak sedam puta vraćala glumce na pozornicu, a na njihovim licima lako se mogla uočiti djetinja sreća zbog još jednog uspjeha. Iskusna kazališna publika na kraju uvijek prepozna one kojima je najveća nagrada i pokazatelj uspjeha - upravo zadovoljna publika, daleko više nego dobra kritika ili priznanje struke.

Ovakvi kultni komadi, posebno ako su efektno režirani, nakon sto se zavjesa spusti, redovitoo nameću i neka pitanja, produbljuju dileme. I ovaj put sam se morala zapitati - koliko su nam daleko ili blizu svirepi autokrati koji se kreću gotovo nevidljivo, glumeći svoje besprijekorne životne uloge, čekajući 'u zasjedi' priliku da dobiju moć i bilo kakav apsurdno smiješan 'mač' koji u njihovim rukama neće biti smiješan, jer takve moć pretvara u čudovišta.


Upravo to pitanje sam i postavila redatelju: jesmo li možda svi mi samo glumci na pozornici zvanoj civilizacija te čuči li možda u svima nama neki skriveni zli i gramzivi diktator, koji samo čeka priliku i okolnosti koje idu 'vragu na ruku'.

Donnellan je svoj odgovor zanimljivo izlagao nekoliko minuta, a glavni naglasak mu je da je u svima nama tu negdje primarni potencijal želje za moći, pa i nasilje i agresija, te gramzivost - jer vlast i moć još kod djece bude okrutnost i ustvari su im zabavne. No, on čvrsto vjeruje da je civilizacija iznimno važna i moćna stvar, jer nas konstantno uči pravilima koja se vremenom ukorjenjuju, te da nam u nastupima 'ludila' (koje nas sve ponekad obuzme) predstavlja sigurnu kočnicu. Djetinjstvo on smatra razdobljem primarnih i divljih instinkata, a odrastanjem se učimo ugraditi civiliziranost u naše karaktere. Donellan je naravno svjestan i dvosjeklog mača, dakle i svih civilizacijskih zala, čak i ludila same civilizacije, no sve kontrole su nužne kako bi spriječile kaos. Opći kaos i onaj intimni osobni kaos u svakome od nas.

Bez obzira na totalnu predanost ovakvom poslu, u kojem ima i puno ludila (Donellan kaže: 'Ne, ja ne znam što činim'), spremnosti i ljubavi za često 'nomadski' način života (brojna putovanja), on iskreno priznaje da se kao i svi drugi, često jako veseli mnogim sitnim, običnim civilizacijskim blagodatima i da su mu svojevrsno utočište nakon bitaka na pozornicama.