MISLAV MIHOLEK

KOLUMNA MISLAVA MIHOLEKA: Hrvatskoj treba nade. Ljudima je potrebna kao voda, kao zrak

Ova godina jedna je od onih u kojima se čovjek osjeća nemoćno.

Piše: Mislav Miholek

Ova godina jedna je od onih u kojima se čovjek osjeća nemoćno. Najsretniji su ateisti jer njima sve ide na mlin njihovih teza. Kakvo je to uzvišeno biće koje dopušta ovakvu količinu nesreće? Stvarno, sasvim je to legitimno pitanje. Ali u ovome mulju od hrvatske stvarnosti, građani su se iskazali. Svaki put kada poplave napadnu neko mjesto, vidimo hrpu ljudi kako se ujedine, kako prave nasipe i kako iskreno pomažu bližnjemu.

Na lokalnoj se razini uvijek nađe netko tko povede, tko se dere na sve. Obično je to kakav načelnik, šef DVD-a ili župnik, ali zna se tko je gazda. Zna se u koga se gleda kada se zapne. To ona žena ili onaj muškarac koji nosi onu kritičnu vreću na kritično mjesto, ona ili onaj koji kaže da će sve biti u redu i svi joj/mu vjeruju. Neki ljudi  rođeni su vođe. Drugi su pak kao Zoran Milanović, samoljubivi bleferi bez pokrića.

"Smrt novinarima" grafit je koji ocrtava stanje hrvatskoga duha i produkt je specifičnog okruženja u kojem se glasnike ubija, a nevolja ostaje. Zašto su mediji zavijeni u crno? Pod jedan, jer nije diktatura. Tko hoće vesele vijesti, neka se slobodno preseli u Sjevernu Koreju ili Rusiju. Tamo cvate cvijeće. Neprijatelj se zna, SAD, Japanci ili Ukrajinci. Život je predivan, osim što u Sjevernoj Koreji umrete od gladi, a u Rusiji postoji dobra mogućnost da vas mobiliziraju te da poginete u Ukrajini, na tuđoj zemlji.  Ukrajinskog vojnika ne zanima vaše osobno mišljenje, vi ste samo obični okupator.

Pod dva, mediji samo opisuju kakvo je stanje u državi. Nisu mediji izmislili krizu, nego je kriza tu prisutna predugo. Nije samo tu tako, kubure Grčka, Španjolska, a niti Italiji baš ne cvatu rožice. Nigdje, osim vjerojatno u Njemačkoj i Skandinaviji, nije zabavno biti mlađi od 40 godina. Europa je jednostavno skrahirala, jer nijedna država više ne zna koji su joj interesi. Znaju Amerikanci. Znaju Rusi. Ali Europa je moralno, gospodarski i politički bankrotirala, što podjednako veseli već spomenute Amerikance i Ruse. Eutanazija je europski hit. Najbolje je za Europsku komisiju da se sve mlađe od 35 EUtanizira, i zamijeni jeftinijim azijskim modelima, manje troše i naviknuti su na diktaturu. Unija ima smisla. Komisija nema.

 

Ali u ovome mulju od hrvatske stvarnosti, građani su se iskazali. Svaki put kada poplave napadnu neko mjesto, vidimo hrpu ljudi kako se ujedine, kako prave nasipe i kako iskreno pomažu bližnjemu. 

Ta smiješna Europska komisija, to je hrpa preplaćenih birokratskih bezveznjakovića bez trunke karizme. Škoti nisu izašli iz Velike Britanije, pa je malo odgođena još jedna institucionalna kriza Europske unije. Ali što ako počne rat u Kataloniji koji zaziva španjolska vlada? Što ako se raspadne Belgija? Ništa se neće dogoditi. Ti bezveznjakovići i dalje će davati svoje izjave, kao što su davali za rata u Hrvatskoj, tako ih živo zaboli za Ukrajinu. Ti preplaćeni birokrati ne znaju voditi.

U nesretnoj hrvatskoj povijesti, narodni velikani uglavnom su loše završavali. Zrinske i Frankopane sasjekli su katoličkim mačem velike maćehe Austrije. Ban Jelačić dobro se borio u ratovima, ali Hrvatska je i dalje ostala razjedinjena i više je mitska ličnost nego što je stvarno nešto napravio. Zašto je ukinuo feudalizam? Zato što je Hrvatska bila pred revolucijom i raspao se feudalni sustav. Da bi spriječio revoluciju, mobilizirao je kompletnu Hrvatsku, treći i četvrti poziv, te napao Mađarsku.

Otac Domovine Ante Starčević i Stjepan Radić bili su nepopravljivi pacifisti, pobožni katolici koje je Kaptol strastveno mrzio i koji su cijeli život bili oporbeni vođe, a nikad nisu imali priliku vladati. Drugi je još k tome i tome ubijen. Tito, veliki svjetski igrač, bio je klasični genocidni ratni zločinac i korumpirani diktator, ne može biti nikome uzor. Franjo Tuđman, bio je na čelu Hrvatske, ostat će vječno zapisan zlatnim slovima, ali nije se nimalo razumio u ekonomiju. Pojeo ga je rak neposredno poslije rata i nije bio pri zdravom rasuđivanju. Ivica Račan bio je kronično nesposoban.

Od svih ljudi, na čelu velikih organizacija u 20. stoljeću u Hrvatskoj ostaje jedino ime Franje Kuharića. Kada se sve pogleda i usporedi s npr. Josipom Bozanićem, onda se vidi koliko je taj čovjek bio sposoban. Crkva je najstarija organizacija na svijetu. Bilo koji njezin dio i njezino krilo (RKC, razne nacionalne pravoslavne, grkokatoličke i protestantske crkve) imaju kontinuitet od dva tisućljeća. Nije da baš uvijek dobro odaberu svoj upravljački kadar, ali kardinal Kuharić bio je baja spram većine narodnih vođa.

U totalitarizmu, umjesto da se RKC u Hrvatskoj zatvori, kao pod Stepincem, ona se otvorila prema društvu. Postojao je pluralizam unutar tadašnje Katoličke crkve u Hrvata, postojala je živa teološka rasprava; karitativna djelatnost bila  je prepoznata u društvu, a crkveni mediji su cvali. Kuharić je čak dvaput javno pozvao da se ne pale i ne kradu srpske kuće, prvi put u kolovozu 1991., drugi put u kolovozu 1995. Posvađao se s Franjom Tuđmanon zbog njegove politike spram BiH. Bio je čovjek sa stavom, čovjek kojeg se volilo, čovjek koji je vodio, čovjek nade.

Žalosna je činjenica da u Hrvatskoj nema više vođe takvoga kalibra. Kada ga nađemo, vijesti će postati bolje. Živnut ćemo. I nećemo više čitati po zidovima da nas novinare, ili bilo koga drugoga, treba ubiti.

Pročitajte više tekstova sa pojmovima:

nemoć, kriza, budućnost, hrvatska, nada, mislav miholek