Elizabeta Hrstić

PREPORUKE: PREMIJERA U GAVELLI Hrvatski bog Mars: Od jednog do drugog (ne)zaboravljenog rata

Svaki rat je bez obzira na cilj ili nužnost u svojoj suštini besmislen i ponižava čovjeka.

Piše: Elizabeta Hrstić

Uprizorenja Krležinih tekstova uvijek su kazališni ziceri, no ovaj put najnovija Gavellina premijera prati i europski trend obilježavanja stote obljetnice I svjetskog rata. Slovenski redatelj Sebastijan Horvat nije previše zadirao u originalni tekst, intervencije su minimalne, uz skraćenje teksta. Pametan potez. Naime, i ono što jest mijenjano i prilagođeno, na neki način zvuči pomalo usiljeno, jer Krležina zbirka priča Hrvatski bog Mars je toliko moćan i svevremenski tekst da kazališnoj publici doista nije potrebno 'crtati' Krležinu pouku da se povijest ponavlja. Svaki rat je bez obzira na cilj ili nužnost u svojoj suštini besmislen i ponižava čovjeka. Onaj vlak koji je Vida Trdaka odveo na ratište je možda onaj isti vlak koji nas je doveo u Europu.

Drama počinje komorno: glavni lik Ivan razgovara s psihijatricom i ona želi znati gdje se on nalazi, je li u sadašnjosti ili je još u tom istom vlaku, neodvojen od trauma prošlosti. Nadalje se u predstavi izmjenjuje nekoliko psihijatara, u različita vremena, scenografije se mijenjaju, a prošlost i sadašnjost se isprepliću.


Ivana, odnosno Vida, glumi Amar Bukvić kojemu je ovo prva značajna uloga u Gavelli. Amarova dikcija u dijalektalnom govoru je besprijekorna, on glumi precizno, suptilno i predano, može se reći da 'nosi' ovu predstavu. Izvrsno su odabrani i Sven Medvešek kao slojeviti lik Franje Kadavera te Hrvoje Klobučar kao poručnik/Slepčević. Valja spomenuti i upečatljivu Anu Kvrgić u trostrukoj ulozi (ljubavnica, liječnica, Katarina). I cijelom ansamblu Gavelle vrijedi uputiti pohvale.




Ispreplitanje ratova je naglašeno scenografski, bez puno bombastičnog mudrovanja, a scena u kojoj se jedan za drugim na proscenij dovlače raznorazni predmeti iz svih razdoblja, jednostavna je i upečatljiva. Pa se tako na istoj hrpi nađu i Titove štafete i Pavelićeva slika, razni vjerski vrijedni i bezvrijedni suveniri, komadi namještaja iz raznih razdoblja... hrpa u kojoj na kraju ništa ne znači manje ili više od onog drugog.



Krležini likovi su sami po sebi živopisni, dijalozi dinamični, monolozi višeznačni i kontemplativni. Svevremenska su to pitanja o smislu ili besmislu ratova ili vjere ili samog života, o dvoznačnosti morala i nemorala i o nedosanjanom 'crvenom' snu o novoj vrloj budućnosti. San koji sanjamo danas više nije krležijanski crven, a prikazan je više kao sivi, 'bankarski' prozaičan san.

Predstava je relativno kratka, sat i pol doista brzo protječe, nije dosadna ni u jednom momentu i svakako preporučujem najviše srednjoškolcima kojima je Krleža i obavezna lektira.



Pročitajte više tekstova sa pojmovima:

elizabeta hrstić, premijera, miroslav krleža, gavella, hrvatski bog mars