A PHP Error was encountered

Severity: Warning

Message: getimagesize(http://www.politikaplus.com//upload/images/arhiva/C-D/crkva-304.jpg): failed to open stream: HTTP request failed! HTTP/1.1 404 Not Found

Filename: controllers/home.php

Line Number: 131

Sveti Pavao u Efezu ili zašto se neke stvari ne mijenjaju | Politika+
MISLAV MIHOLEK

KOLUMNA MISLAVA MIHOLEKA: Sveti Pavao u Efezu ili zašto se neke stvari ne mijenjaju

Činjenica je da je najveća Crkva u državi povlaštena pred zakonom. To ne znači da ateisti trebaju biti građani drugoga reda u RH.

Piše: Mislav Miholek

Danas ćemo malo zaploviti u prošlost. Pavao iz Tarza jedna je od onih osoba iz svjetske povijesti koje moraju imponirati. Tvrdoglavi farizej iz Cilicije antički je čovjek. Ovi naši krajevi duboko su uronjeni u grčko-rimsku kulturu. Ova pradavna Panonija gdje kontinentalni Hrvati prebivaju (Sjeverozapadna Hrvatska, Slavonija, Bosanska Posavina i Vojvodina) rimski je pojam.

 

Baštine je jednako tako i Mađari, Srbi, Slovaci i svi oni koji ovdje žive, ali i oni koji su nekada živjeli, kao što su to bili Podunavski Nijemci, koje je uglavnom etnički očistio drug Tito, veliki humanist i prijatelj raznih afričkih ljudoždera. Jednako vrijedi za sve nazive primorskih pokrajina, koji su još i stariji od Rimljana.

 

Specifičnost grčko-rimskog svijeta i rimske politike širenja kulture bila je da se etnički ne čiste područja, osim ako se ne pobune i dignu oružani ustanak. Mala Azija Pavlovog doba bila je puna različitosti. Dio novozavjetnih teologa Židove ocrtava kao totalno isključene od ostatka svijeta, ali to je bilo teško postići. Pavao kao farizej, kao rabin, kao tvrdi Židov, kao progonitelj kršćana, ipak je i baštinik grčko-rimske kulture.

 

Jezik poslanica, slike koje koristi Pavao, čisto su grčke (od športskih slika, preko citiranja grčkih pjesnika, navođenja vojne terminologije, pa sve do utjecaja tadašnje popularne filozofije). Jednostavno, Židovi se nisu mogli isključiti iz tadašnjeg grčko-rimskog svijeta. Taržanin je čovjek židovstva, ali i čovjek grčko-rimskog svijeta. Bog ga je odabrao da bude most između dvije kulture.

 

Zapravo ateiste i vjernike u Hrvatskoj muče isti problemi – oni primarno egzistencijalni. I kao s Pavlom u Tarzu, prosječni hrvatski vjernik i prosječni hrvatski ateist nisu u svađi. Doduše, ostaje činjenica da su u Hrvatskoj javno izjašnjeni borbeni ateisti uglavnom članovi bivšeg Saveza komunista ili njihovi potomci. Tako da se između Kaptola i borbenih ateista vodi pravi mali rat do istrebljenja. Upravo to je ono što je žalosno. Gdje je tu dijalog? Nema ga, jer obje strane uživaju u svađi.

Pavlovo djelovanje u maloazijskom Efezu opisano je u 19. poglavlju Djela apostolskih. Riječ je o jednom od zabavnijih poglavlja ove novozavjetne knjige. Prije nego što nastavite čitati, uzmite ga u ruke. Pavao je proveo oko tri godine u Efezu, okvirno oko polovice prvoga stoljeća. Prvo je probao raditi sa Židovima, nije išlo. Po svemu sudeći, iznajmljivao je dvoranu nekoga filozofa i širio kršćanstvo.

 

Dva su momenta značajna. Prvo, površno je prihvaćanje Isusa kao poganskog božanstva nakon što zloduh isprebija Skevine sinove. Riječ je o poganskoj vjeri koja doživljava boga i bogove kao siledžije. Dio ljudi u efeškom okruženju pridodao je Krista svome lokalnom panteonu bogova. Za svaki slučaj.

 

Drugo je pobuna efeških obrtnika protiv Pavla, jer je njegova misija bila uspješna. Dio ljudi je stvarno povjerovao, a grad je živio od religijskog turizma. Bio je središte lokalnog kulta Artemide, a hram je bio izvor novaca. Gdje je proštenište, tu je novac. Pavao i suradnici nisu smetali lokalnim kultovima, smetali su onima koji zarađuju od vjere.

 

Narod Efeza digao se pod religijskim parolama. Ono što malobrojni čisto borbeni ateisti i čisti antiteisti uvijek zaboravljaju je da je svaka religija povezana s kulturom. Dobra kršćanska teologija uvijek pokušava tesati vjernike tako da shvate univerzalnost poruke Isusa Krista. Cilj je nadići se iznad lokalnog i gledati univerzalno, ono nebesko. Zato tornjevi crkva uvijek idu prema gore. Puno je ljudi u Crkvi koji ne vjeruju. To se zna. Ali nijedna eklezijalna zajednica neće bacati (ne)vjernike van.

 

Kao navodne ateističke zemlje često se navode one skandinavske. Međutim, u Švedskoj 65% stanovništva pripada Švedskoj (evangeličkoj) crkvi. U Norveškoj pak 75% građana pripada Norveškoj (evangeličkoj) crkvi. Gotovo u svakom će društvu uvijek postojati većinska religija i ona će redovno prelaziti preko 50%.

 

Izuzetak su Češka i teritorij bivše Istočne Njemačke, gdje među mladima cvate neokomunizam i neonacizam. Dakle, ateizirano društvo vodi k totalitarizmu. Uopće nemam namjeru implicirati da su svi ateisti automatski skloni totalitarizmu, ali očito ateizirana društva jesu.

 

Zapravo ateiste i vjernike u Hrvatskoj muče isti problemi – oni primarno egzistencijalni. I kao s Pavlom u Tarzu, prosječni hrvatski vjernik i prosječni hrvatski ateist nisu u svađi. Doduše, ostaje činjenica da su u Hrvatskoj javno izjašnjeni borbeni ateisti uglavnom članovi bivšeg Saveza komunista ili njihovi potomci. Tako da se između Kaptola i borbenih ateista vodi pravi mali rat do istrebljenja. Upravo to je ono što je žalosno. Gdje je tu dijalog? Nema ga, jer obje strane uživaju u svađi.

 

Činjenica je da je najveća Crkva u državi povlaštena pred zakonom. To ne znači da ateisti trebaju biti građani drugoga reda u RH. Štoviše, trebali bi svi težiti da svi u RH budu ravnopravni građani pred zakonom.

 

S druge strane, imamo dosta ljudi koji imaju fetiš naroda (čak ne niti države). Smatraju se vjernicima, a zapravo ne vjeruju u Boga (barem ne u onoga kojeg je objavio Isus Krist). Oni su uglavnom ateisti u domaćim kršćanskim redovima. Kod pravoslavaca je normalan taj spoj nacionalnosti i vjere. Za kraj teksta, postavljam si pitanje: da ti ljudi pošteno izađu iz Crkve/Crkava, bi li ih (bivši) komunisti htjeli primiti među svoje ateističke redove?

 

Mir vam i dobro želim!

Pročitajte više tekstova sa pojmovima:

mislav miholek, hrvatska, sveti pavao, pavao iz tarza