IVAN HRSTIĆ

KONTROVERZE: Što nam stvarno donosi referendum, kako bi izgledale izborne jedinice i smijemo li dati svoj potpis?

Zadnji dan za podršku održavanju referenduma!

Piše: Ivan Hrstić
Istina je, može se lako zamisliti mnogo bolji izborni sustav nego što predlaže udruga U ime obitelji. Istina je također da možda nije najmoralnije da se rekonstrukcija izbornog sustava odvija prema prijedlogu i ćeifu jedne jedine političke opcije. No, budući da dvije vodeće stranke ne pokazuju ni najmanju namjeru da u nekom skorom razdoblju pokažu volju za izbornim reformama, što onda možda ukazuje na to da se od njih ne mogu ozbiljno očekivati ni bilo kakve druge promjene, nisam imao pravo poklonjenom konju gledati u zube i dao sam potpis da se održi ovaj referendum. Iskoristite i vi zadnji dan, razmislite što želite, pogotovo ako se nalazite među onima čiji je glas uvijek odlazio u vjetar i prošećite i dajte svoj potpis kako bi ova nacija mogla poručiti onima koji je vode što stvarno želi i od njih očekuje te da je ovo njihov zadnji trenutak za buđenje. Još nije kasno da sjednu za stol i referendum učine nepotrebnim. Vjeruju li da je ovaj referendum opasan kao što govore, a ništa ne učine, to znači da lažu ili da su jednostavno nesposobni te da se od njih se ništa ni ne može očekivati.

Ulazimo u zadnji dan skupljanja potpisa za referendum koji bi mogao donijeti temeljitu promjenu parlamentarne slike, a možda i poltičke budućnosti Hrvatske. Nabolje ili nagore? Ovisi koga pitate. No, jasno je da smo se proteklih tjedana naslušali upozorenja da će u promjena izbornih pravila donijeti poplavu novih stranaka i strančica u Sabor, što ćepak rezultirati neizvjesnošću i političkom nestabilnošću. Kao da je ovo što smo do sada imali donijelo političku i gospodrasku stabilnost, kao da se cijela zemlja odavna ne nalazi u predinfarktnom stanju, iščekujući grčki scenarij, koji se ionako privatno već zbio stotinama tisuća hrvatskih građana.

No, simulacije koje smo gledali daleko su od istine. Većina njih zanemaruje ključne parametre koje donosi ovaj referendumski prijedlog donoseći iznimno iskrivljenu sliku mogućih promjena parlamentarne slike.

Krenimo redom.


Treba odmah istaknuti da prag od 5 posto do sada nije garantirao mandat, te da se efektivni prag u prosjeku vrtio negdje oko 7 posto, ovisno o izbornoj jedinici. Tako ni dostizanje praga od 3 posto neće automatski garantirati mandat, kojeg je ionako dostizalo jako malo stranaka. Taj prag od 3 posto baš i nije tako mali kako izgleda na prvi pogled. No, to ne znači da se ništa neće promijeniti, jer treba uračunati i na to da se ovim prijedlogom zahtijeva da u svakoj izbornoj jedinici ima najmanje 20 umjesto 14 zastupnika, koliko je bilo do sada. To automatski znači da se smanjuje plijen koji se po d'Hondtovoj metodi raspodjeljuje najjačim strankama , kao i broj izgubljenih glasova, koje su osvojile stranke koje nisu prešle prag, a takvih je na posljednjim parlamentarnim izborima bilo čak 658 tisuća, odnosno čak svaki četvrti Hrvat koji je izišao na izbore nije dobio autentičnog predstavnika u parlamentu!

No, sve dosadašnje analize zanemaruju dalekosežnost uvjeta da u svakoj izbornoj jedinici bude najmanje 20 zastupnika. Naime, ako bi ukupni broj zastupnika ostao 140, to znači da najmanja izborna jedinica ne bi mogla imati bitno manje od 549.909 birača (ukupno birača 3.842.363 / 140 = 27.445 po zastupniku), što pak znači da uz aktualni broj birača u Hrvatskoj može biti - najviše 7 izbornih jedinica.

No, nije sveto pismo da zastupnika mora biti 140. Prema članku 72. hrvatskog Ustava, koji se ovim prijedlogom ne mijenja, Sabor može imati najmanje 100, a najviše 160 zastupnika, što znači da računica može biti i drugačija, odnosno da najmanja izborna jedinica može imati minimum između 480.280 i 768.460 birača, ovisno o odabranom ukupnom broju zastupnika (Ako ima 100 zastupnika u Saboru, onda za osvajanje jednog zastupničkog mjesta uz apsolutnu izlaznost treba prosječno 38.423 glasova, a ako ih ima 160, onda za osvajanje jednog zastupničkog mjesta treba prosječno 24.014).

Za ovu projekciju zadržimo se na današnjem broju zastupnika, dakle, 140 (jer je malo vjerojatno da će ključne stranke pristati na takve promjene), te na toj izbornoj jedinici od najmanje oko 550 tisuća birača, a koje pri tom moraju zadovoljavati još jedan ključni uvjet - da se moraju poštovati granice županija, koje se više ne smiju dijeliti. Kako god pokušavali, brzo ćete vidjeti da je po zadanim  kriterijima zbog oblika Hrvatske nemoguće složiti 7 izbornih jedinica u teritorijalnom kontinuitetu. A jednako je tako malo vjerojatno da će se stranke u tako kratkom vremenu složiti oko promjene granica županija.

Na ovoj karti je naznačen najveći broj izbornih jedinica koje se mogu prema tom kriteriju složiti: dakle - 6. Svaka bi se sastojala od 3 do 5 županija s ukupno 600-800 tisuća stanovnika. Slavonija time postaje jedna izborna jedinica, središnja Hrvatska sastoji se od tri izborne jedinice, Zagreba i zagrebačkog prstena podijeljenog u dva dijela.

Ostaje samo dvojba kome priključiti Zadarsku županiju: ostatku Dalmacije, koja bi time također postala cjelovita izborna jedinica zajedno s Dubrovnikom - ili Istarskoj, Primorsko-goranskoj i Ličkoj-senjskoj županiji, koje bi u suprotnom ostale jedina izborna jedinica nešto ispod postavljenog kriterija broja birača. No, to se može lako riješiti povećanjem ukupnog broja zastupnika u Saboru.




Drugi način je da se ide u dodatno okrupnjavanje izbornih jedinica. Na ovoj karti je Hrvatska podijeljena u logične cjeline koje isključuju bilo kakav gerrymandering, odnosno politikantsko prekrajanje administrativnih granica, a pojedine izborne jedinice daju različit broj zastupnika. Što nije nikakav problem sve dok je ujednačen prosječan broj glasova koje se mora osvojiti po jednom zastupničkom mjestu u različitim izbornim jedinicama. Dapače, time se uklanja jedan od osnovnih problema hrvatskog izbornog sustava.



Kao što vidite, posve su neodržive projekcije broja mandata koje su objavljivane ovih dana u medijima, jer je, za početak, potpuno nemoguće koristiti rezultate proteklih izbora obavljenih u 10 izbornih jedinica koje nisu poštivale administrativne granice županija, osim kad bi netko uzeo podatke po svim izbornim mjestima i priključio ih tamo gdje će oni po novom izbornom zakonu pripadati, ako on uopće ikad bude donesen. Jednostavno, izborne jedinice, ako referendum prođe, neće biti ni slične postojećim!

Sve to znači da se broj stranaka u Saboru ne bi znatno povećao, dapače, možda bi mogao biti i manji no što je bio na posljednjim izborima, ali bi bi te manje stranke dobile više zastupnika i veći značaj. U ovom slučaju, razlika između broja zastupnika SDP-a i HDZ-a bila bi znatno manja, a i koalicijski potencijal SDP-a bi se također smanjio, a HDZ-a povećao. Naravno da bi vladu bilo teže složiti i održati, no pitanje je zašto bismo se mi trebali toliko bojati krize u nekoj vladajućoj koaliciji. Koliko je stvarne koristi donijela činjenica da su se sve parlamentarne većine u post- tuđmanovskom razdoblju do sada uspijevale održati tijekom punog mandata te koliko bi nam takva nazovi stabilnost donosila u sljedećem razdoblju. Naprimjer što imamo od toga što će ova vlada potrajati još više od godinu dana umjesto da je priznala očiti posvemašnji poraz na svim frontovima. Što imamo od toga što je Zoran Milanović (ili sutra možda Tomislav Karamarko ili netko treći) toliko siguran u sebe i ne bi li nam svima bilo bolje da se mora boriti za samoodržanje?

Kako se granice izbornih jedinica ne bi poklapale s dosadašnjim, projekcije su nezahvalne. No, ilustracije radi, kad bi ovakav referendum prošao, vrlo je izgledno da bi pet slavonskih županija, kao na gornjoj karti, predstavljalo jednu izbornu jedinicu, što gotovo u potpunosti odgovara spajanju dosadašnje IV i V izborne jedinice. Pa da vidimo što bi se tamo dogodilo na temelju proteklih parlamentarnih izbora.

2011. iz Slavonije su u Sabor pošli zastupnici samo tri stranke. SDP je osvojio 12, HDZ 10, a HDSSB 6 mandata, a kad bi uz očuvanje postojećih predizbornih koalicija izborni prag spustio na 3 posto - ne bi došlo do nekog dramatičnog preokreta, niti bi u Sabor stigla neka poplava stranaka i nezavisnih lista. Ušla bi samo još jedna stranka - HSP bi osvojio jedan mandat. A tko bi ostao bez mandata? Gospodin D'Hondt kaže da bi to bilo na račun Kukuriku koalicije, dok se za dvije vodeće liste ništa ne bi promijenilo. No, referendumski prijedlog odbacuje i prijeizborne koalicije. U tom slučaju, u Sabor bi vjerojatno ušao još po jedan zastupnik s liste HNS-a i HSU-a. No, te dvije stranke ionako su ušle na zajedničkoj listi, tako da nema dodatnog povećanja broja stranaka. Ipak, HDZ bi bio pojedinačno najjača stranka i osvojio bi jedan mandat više - 11, SDP 10, HDSSB 6, a HSP 1.

U nekim drugim izbornim jedinicama, od onih lista koje su 2011. ostale ispod praga, umjesto HSP-a bili bi ušli HSLS i/ili, HSS, eventualno HSP AS, možda bi još najviše 2-3 liste imale šanse biti negdje netom ispod ili iznad praga. Ništa dramatično, no prednost stranaka Kukuriku koalicije bila bi ipak nešto manja i Milanović bi se trebao više potruditi oko stvaranja Vlade i bio bi manje ležeran i siguran u svoju parlamentarnu većinu.

No, kao što smo već istaknuli, malo je vjerojatno da bi se moglo na vrijeme složiti nove izborne jedinice i u tom slučaju prema referendumskom prijedlogu - sve se odvija prema scenariju B. Koji je možda zapravo izvorno scenarij A.

HRVATSKA KAO JEDNA IZBORNA JEDINICA

Promotrimo što bi se na izborima 2011. dogodilo da je Hrvatska bila jedna izborna jedinica, a prag spušten na "samo" 2 posto.

Na izbore je izišlo 2.380.209 građana (61,95 posto) birajući 140 zastupnika, što bi u idealnom slučaju značilo da svakih 17 tisuća glasova donosi jedan mandat. Nažalost ili nasreću, već prema tome koga pitate, to nije tako, jer iz podjele mandata uz prag od 2 posto otpala bi svaka lista koja osvoji manje od 2-postotnog praga, odnosno 47,6 tisuća glasova. Kako smo već rekli, prije dvije godine liste koje su ostale ispod praga osvojile su čak 648 tisuća glasova, podatak koji pokazuje koliko je nepravedan postojeći sustav. Naime, ne radi se (samo) o tome da te stranke neće sudjelovati u podjeli vlasti, već da građani koji su za njih glasovali neće imati odgovarajućeg predstavnika u Saboru koji je direktno zainteresiran zalagati se za njihove interese. Nitko u Saboru neće autentično zastupati njihove interese na mjestu gdje se to može čuti i nešto značiti.

Kad se zbroje glasovi za sve stranačke liste u deset teritorijalnih izbornih jedinica, dolazi se do vrlo zanimljivih rezultata. Koliko je stvarna najavljena poplava parlamentarnih stranaka?

Od stranaka koje su na izborima u 10 izbornih jedinica uz prag od 5 posto ostale ispod crte, na izborima u jednoj izbornoj jedinici s pragom spuštenim na "samo" 2 posto ulaze još samo 2 liste! Ladonja Plinija Cuccurina (13.375 glasova), kojoj prelazak praga od 5 posto u IX izbornoj jedinici nije donio mandat, najvjerojatnije ne bi imala nikakve koristi ni od spuštanja praga na 2 posto u Hrvatskoj kao jednoj izbornoj jedinici. U Sabor bi u ovom slučaju sigurno prošli samo HSLS (72.469 glasova) i HSP (71.670)! Te dvije stranke najveći su tragičari izbora 2011. jer su te nekad moćne stranke izgubile čak i parlamentarni stauts. Dovoljno je vidjeti da je HDSSB s osjetno manje glasova (60.154), ali grupiranih u samo dvije izborne jedinice, osvojio čak 6 mandata!

PARLAMENTARNA DEMOKRACIJA ILI OTIMAČINA GLASOVA?

Nepravednost sustava možda je najočitija kad se usporedi koliko je 2011. kojoj listi u konačnici trebalo glasova da osvoji jedan mandat.  Razlike su dramatične. HDSSB, pobjednička koalicijska lista i HDZ na svakih otprilike 12 tisuća glasova dobile su po jedan mandat. Laburisti su bili mnogo manje učinkoviti, mandat su dobili na svakih 20 tisuća osvojenih glasova, nezavisna lista Ivana Grubišića 33 tisuće, HSS 71 tisuću, dok HSP-u 71.670, a HSLS-u ni 72 tisuće glasova nije bilo dovoljno da se dokopaju Sabora:

HDSSB - 11.499
KUKURIKU - 11.978
HDZ - 12.459
LABURISTI - 20.297
lista Ivana Grubišića - 33.133
HSS - 71.180  
HSP - 71.670 !!!
HSLS - 72.500 !!!

Dakle, "poplava" se sastoji od svega 2 stranke? Zapravo ne, jer neke stranke koje su ušle u Sabor po ovom scenariju bi ostale ispod crte.

Što se tiče pravaša, slika bi se potpuno preokrenula. U sabor bi ušao Danijel Srb, a ne Ruža Hrvatska Tomašić, jer HSP AS bez HČSP-a ne bi imao dovoljno glasova! Teško da bi se provukli i Braco i Seka Kerum da se nisu šlepali na listi HDZ-a. Isto vrijedi i za Vesnu Škare Ožbolt koja je pola mandata osigurala na zajedničkoj listi HDZ-a i DC-a.

Budući da ne bi bile dozvoljene zajedničke liste prorijedile bi se i stranke Kukuriku koalicije. IDS Ivana Jakovčića, sudeći prema rezultatima iz 2007. sam ne bi bio u stanju prijeći izborni prag i izgubio bi sva tri mandata s kojima je Zoran Milanović nagradio njihovu suradnju.

Dakle 2 IN, a čak 4 OUT!

Broj stranaka u Saboru bi se zapravo smanjio!

Hrast ne bi bio ni blizu praga!


Znači li to da zagovaratelji referenduma koji kažu da žele diverzifikaciju u parlamentu i slabljenje duopola zapravo sami sebi uskaču u usta?

Ne bi ipak valjalo tako brzo zaključivati.


Za početak, smanjila bi se nepravda da stranke iza kojih glasači ne stoje ulaze u Sabor, dok oni koji ipak dobivaju nezanemariv broj glasova ostaju ispod crte. Parlamentarna pravila predviđaju da oni koji osvoje barem izrazitu relativnu većinu mogu na koncu ostvariti apsolutnu većinu u parlamentu. No, demokracija pretpostavlja da glas građanina ipak nešto znači ne samo u smislu osvajanja izvršne vlasti, već i u smislu zadržavanja reprezentativnosti parlamenta i legitimne inicijative u zakonodavnoj vlasti..

Dalje, došlo bi do preraspodjele osvojenih mandata među strankama koje su ušle u Sabor, koja bi ipak znatno promijenila postojeće odnose. HSS bi umjesto 1 osvojio najmanje(!) 4-5 mandata, kao i HSLS i HSP, Laburisti bi umjesto 6 osvojili 7-9 mandata.

Za HNS možemo samo spekulirati, ali anketna podrška mu je u razdoblju izbora bila negdje 5-6 posto, pa se može benevolentno pretpostaviti da bi samostalno osvojio upola manje mandata od 14 koliko je dobio povoljnim koalicijskim ugovorom sa SDP-om.

Za HSU nekakvu projekciju možemo napraviti jedino na temelju rezultata iz 2007. Ta stranka je sa 101 tisuću glasova osvojila samo jedan mandat. Rezultat na toj razini u jednoj zajedničkoj izbornoj jedinici u ovoj našoj projekciji donosio bi im 7-8 mandata, što je znatno više od 3 koliko su 2011. osvojili na zajedničkoj listi. Umirovljenici bi postali opipljiva snaga.

Sve to znači da se broj stranaka u Saboru ne bi znatno povećao, dapače, možda bi mogao biti i manji no što je bio na posljednjim izborima, ali bi bi te manje stranke dobile više zastupnika i veći značaj. U ovom slučaju, razlika između broja zastupnika SDP-a i HDZ-a bila bi znatno manja nego što je danas, a i koalicijski potencijal SDP-a bi se također smanjio, a HDZ-a povećao. Sve to znači da strah HDZ-a od ovog referenduma ne mora biti opravdan. No, razumljivo je da Karamarko ne želi da mu Željka Markić ruši konstrukciju koju je strpljivo gradio posljednjih mjeseci. Po njegovoj logici, zašto je on sklapao koalicije - ako će zajedničke liste ovim biti onemogućene i sve time pasti u vodu..

Nedostatak podrške HDZ-a ovaj put može biti dovoljan razlog za neuspjeh inicijative U ime obitelji. Drugi je razlog taj što ovaj rferendum nije ni medijima toliko zanimljiv kao prethodni, a treći razlog je što se ni vladajući ne obrušavaju toliko žestoko na njega i ne daju mu tako priželjkivanu reklamu. No, tek ćemo vidjeti je li Željka markić puhala i na hladno ili joj je stvarno nedostajalo potpisa u trenutku kad je jučer poslala posljednji apel građanima da se priključe i daju svoj potpis.

ZADNJA PRILIKA ZA BUĐENJE

Na izborima sljedeće godine slika bi se ipak znatno promijenila jer su SDP i HNS znatno oslabili i podijelili, ne mogu računati na koalicijski efekt pri podjeli mandata, u igru ulazi sve jači OraH, nahranjen na nepopularnosti SDP-a i krahu Dragutina Lesara i njegovih laburista, pravaši su se također dodatno podijelili, vjerojatno će se ponovno probuditi već zaspali Gabrićevi forumaši, možda nas iznenadi neko svježe mlado i neokaljano lice poput gradonačelnika Metkovića koji je najavio izlazak na izbore s vlastitom  listom...

Naravno da bi vladu bilo teže složiti i održati, no pitanje je zašto bismo se mi trebali toliko bojati krize u nekoj vladajućoj koaliciji. Koliko je stvarne koristi donijela činjenica da su se sve parlamentarne većine u postuđmanovskom razdoblju do sada uspijevale održati tijekom punog mandata te koliko bi nam takva nazovi stabilnost donosila u sljedećem razdoblju? Naprimjer što imamo od toga što će ova vlada potrajati još više od godinu dana umjesto da je priznala očiti posvemašnji poraz na svim frontovima? Što imamo od toga što je Zoran Milanović (ili sutra možda Tomislav Karamarko ili netko treći) toliko siguran u sebe i ne bi li nam svima bilo bolje da se mora boriti za samoodržanje?

Naravno, nema garancije da biranje zastupnika imenom i prezimenom na djelomično otvorenim listama automatski donosi bolje i sposobnije ljude čija ćemo imena moći zaokružiti, ali je posve jasno da bismo, da smo do sada imali više takvih ciklusa, mogli znati da će oni koji se nađu na tim listama itekako razmišljati hoće li sljedeći put biti ponovno izabrani, znajući da njihova politička sudbina neće ovisiti samo o tome koliko duboko su se ulizali stranačkom šefu ili koliko dobri stranački vojnici su bili, nego koliko su njihovi birači zadovoljni rezultatima koje su do tada pokazali i bitkama koje su za njih izvojevali.

Kažu, strah ih je raznih cirkusanata koji bi mogli ući u Sabor. Pa zar svi sazivi hrvatskog parlamenta nisu bili nakrcani cirkusantima. Da su državom posljednjih 15 godina upravljale kumice s placa umjesto njih, država bi nam bolje stajala i bolje bismo živjeli.


Što se tiče autora ovog teksta, nema nikakve dvojbe. Teško da je itko drugi u protekle dvije godine u javnim nastupima na televizijama i na portalima
toliko puta javno naglasio potrebu takvog načina biranja zastupnika imenom i prezimenom, koji je preduvjet promjene političkog diskursa u ovoj zemlji. Istina je, može se lako zamisliti mnogo bolji izborni sustav nego što predlaže udruga U ime obitelji. Istina je također da možda nije najmoralnije da se rekonstrukcija izbornog sustava odvija prema prijedlogu i ćeifu jedne jedine političke opcije. Možda je istina da oni imaju i neke svoje skrivene motive. No, budući da dvije vodeće stranke ne pokazuju ni najmanju namjeru da u nekom skorom razdoblju pokažu volju za izbornim reformama, što onda možda ukazuje na to da se od njih ne mogu ozbiljno očekivati niti bilo kakve druge promjene i reforme, nisam imao pravo poklonjenom konju gledati u zube i dao sam svoj potpis da se održi ovaj referendum.

Iskoristite i vi zadnji dan, razmislite što želite, pogotovo ako se nalazite među onima čiji je glas uvijek odlazio u vjetar. Prošećite ovu nedjelju, dajte svoj potpis kako bi ova nacija mogla poručiti onima koji je vode što stvarno želi i što od njih očekuje te da je ovo njihov zadnji trenutak za buđenje. Još nije kasno da sjednu za stol i referendum učine nepotrebnim.

Vjeruju li da je ovaj referendum opasan kao što govore, a ništa ne učine, to znači da lažu ili da su jednostavno nesposobni i neodgovorni te da se od njih ne može očekivati niti bilo kakva druga reforma ako im netko ne prisloni simbolični pištolj na čelo.

Pročitajte više tekstova sa pojmovima:

u ime obitelji, referendum, izbori