Ante Gugo

ISPOD POVRŠINE: Povijest civilizacije hrvatske političke elite žele okrenuti naglavačke

Dok vlast želi od stadiona napraviti arene s kazališnom publikom, dotle se kazališta pretvaraju u objekte u kojima se građane provocira radi uveseljavanja režima.

FOTO: Ante Gugo
Piše: Ante Gugo

U antičkom Rimu imali su dobre zakone, pa su gradili arene koje su bile ispušni ventil za narod. Čak se niti robove nije smjelo ubijati bez razloga, ali u areni je svatko mogao okrenuti palac prema dolje. U tom amfiteatru, prostoru ograđenom visokim tribinama, smjelo se sve što se izvan njega nije moglo raditi.

 

U srednjem vijeku plemići se nisu smjeli ubijati i mlatiti, osim na turnirima koji su se opet odvijali u prostoru između tribina s publikom. Kroz cijeli taj mračni srednji vijek, glava je s ramena mogla odletjeti ako se netko na ulici izrugivao s vlastodršcem. Za takvu svrhu postojala su kazališta. Tamo se moglo ismijavati kralja i sve druge koji imaju vlast.

 

Društvo koje već 25 godina vode bivši komunistički kadrovi nikako ne uspjeva napraviti iskorak prema gospodarskom razvoju i društvenom napretku. Gledatelji su brzo shvatili što takve ljude na vlasti najviše nervira i provokacije su postale dio navijačke ikonografije. U današnjem navijačkom pokliku „Za dom spremni!“ ima isto onoliko političke podloge koliko je prije 20 godina bilo u pokliču „Ćiro, pederu!“.

U današnjoj Republici Hrvatskoj, ravnatelji kazališta uvlače se vlastodršcima koji stadione žele pretvoriti u prostore s kazališnom publikom.

 

Opet je najvažniji društveni problem postalo navijanje na stadionima. Intelektualni potencijal, energija i medijski prostor nemilo se troše na rasprave o pozdravu Za dom spremni! Predsjednik Republike čak je izjavio da ne želi ići na utakmice hrvatske nogometne reprezentacije zbog nacionalističkog divljanja koje se tamo događa. I to je dalo dodatni poticaj raspravama.

 

Kao što sam spomenuo na početku, otkad je ljudskog roda, arene su bile mjesta koja su služila kao ispušni ventil narodu. Tamo se moglo sve što se nije toleriralo s druge strane tribina. Nogometni stadioni moderne su arene. Kontrola ponašanja na tribinama počela je kad su počeli fizički obračuni navijačkih skupina.

 

Sve je kulminiralo tragičnim događajem na Heyselu. Tijekom finalne utakmice Kupa prvaka između Liverpoola i Juventusa 29. svibnja 1985., engleski su navijači u divljačkom pohodu usmrtili 39 gledatelja te utakmice. Godinama nakon toga, engleski klubovi bili su isključeni iz svih europskih natjecanja, a na ostalim europskim stadionima počela je pojačana represija prema huliganima na stadionima.

 

Odnosilo se to na skupine koje su bile sklone fizičkim obračunima i izazivanjima nereda, kako na stadionima, tako i oko njih. Na verbalne ispade nitko nije reagirao. Bilo je tako sve do prije nekoliko godina, kad se europskim stadionima počeo širiti val rasističkih ispada. UEFA je počela inzistirati na drastičnim kaznama u takvim slučajevima. Kazne su malo drastičnije kad je riječ o klubovima ili reprezentacijama iz država bivšeg socijalističkog bloka.

 

Svemu ovome treba dodati i sasvim razumljivu zabranu isticanja nacističkih i fašističkih simbola na stadionima te pozdrav uzdignutom desnicom. Sve drugo smatra se podnošljivim u tom prostoru kojem je i onako jedini cilj da bude ispušni ventil za okupljenu masu od nekoliko desetaka tisuća ljudi. Tako je u većem dijelu svijeta, ali ne i u Hrvatskoj.

 

Kod nas je sve počelo povicima „Ćiro pederu“ i Dinamo, Dinamo. I za Ćiru i za Dinamo kao glavni krivac označen je pokojni predsjednik Tuđman. To je bila i ona točka s koje je krenula priča o prvom hrvatskom predsjedniku kao nedemokratskom, odnosno autokratskom vladaru. Kažu sociolozi da mladost na tribinama sportskih borilišta ispoljava svoj bunt protiv društvenih devijacija.

 

Ćiro se mučio s reprezentacijom, a kao sol na ranu došla je utakmica u kojoj je odabranu nogometnu vrstu vodio pokojni Tomislav Ivić i pobijedio Italiju u Palermu s 2:1 u izvanrednoj igri istih igrača koje Ćiro nikako nije uspijevao posložiti da bi gledatelji uživali. Konačno je nakon trećeg mjesta na SP-u u Francuskoj povik „Ćiro, pederu!“ postao zgodna fora, a malo kasnije i Dinamo je vraćen navijačima.

 

Onda se stanje malo smirilo na neko vrijeme. Narod je u dva navrata na ulicama i trgovima pokazao nezadovoljstvo zbog progona generala, pa je vlast tolerirala stadionsku ikonografiju podrške proganjanim generalima. Nažalost, bilo je to i vrijeme u kojem je sve učestalije dolazilo do obračuna klupskih navijačkih skupina.


 

Riječ je o manjim grupama huligana za koje nitko ne može pronaći opravdanje, ali o kojima vlast raspravlja puno manje nego o onima koji verbalno provociraju s političkom podlogom.

 

Posljednjih godina vlast se, uz svesrdnu podršku navodno nevladinih udruga koje žive baš od državnog novca, počela jako zabrinjavati zbog povijesnog konteksta pojedinih navijačkih pjesama. Tako je i arija iz opere Nikola Šubić Zrinjski okarakterizirana kao nacionalistička. Poklik U boj, u boj! prava je crvena krpa jednom komentatoru HTV-a, javne televizije čije vodstvo imenuje Sabor.


Država je u recesiji već pet godina. Građani korupciju i društvene devijacije osjećaju i dulje. Nepotizam je postao pravilo društvenog ponašanja. Od antičkog Rima do danas arene su bile prostor na kojem su građani izražavali svoje nezadovoljstvo. Glavom su najčešće plaćali gladijatori. Danas bi bilo nezgodno da se to događa nogometašima, pa su gledatelji tražili i očito pronašli drukčije načine za izražavanje nezadovoljstva.

 

Društvo koje već 25 godina vode bivši komunistički kadrovi nikako ne uspjeva napraviti iskorak prema gospodarskom razvoju i društvenom napretku. Gledatelji su brzo shvatili što takve ljude na vlasti najviše nervira i provokacije su postale dio navijačke ikonografije. U današnjem navijačkom pokliku „Za dom spremni!“ ima isto onoliko političke podloge koliko je prije 20 godina bilo u pokliču „Ćiro, pederu!“.

 
I dok vlast želi od stadiona napraviti arene s kazališnom publikom, dotle se kazališta od ustanova koje provociraju vlast radi uveseljavanja naroda pretvaraju u objekte u kojima se građane provocira radi uveseljavanja režima.

Niti danas itko tim pokličem zaziva obnovu fašističkog ustaškog režima niti je onda itko stvarno mislio da je Ćiro gay. Nekad je to bio prosvjed zbog načina na koji je Ćiro morao postati izbornik, a danas je to prosvjed protiv potpunog nazadovanja društva te stalnih pokušaja političara da stadione pretvore u borilišta s kazališnom publikom. Ne treba zanemariti činjenicu da je onako složan poklik „Za dom spremni!“ došao svega par sati nakon što su sve televizije emitirale izjavu predsjendika Josipovića da ne želi na utakmice reprezentacije zbog nacionalističkih ispada.

 

I dok vlast želi od stadiona napraviti arene s kazališnom publikom, dotle se kazališta od ustanova koje provociraju vlast radi uveseljavanja naroda pretvaraju u objekte u kojima se građane provocira radi uveseljavanja režima. Oliver Frljić, redatelj upitnog talenta kojem su se trajno na umjetničkim uslugama već zahvalili u nekoliko europskih država, nemajući razumijevanja za njegove provokacije, imenovan je ravnateljem riječkog HNK.

 

To kazalište je, kao i sva druga na svijetu, prostor u kojem je moguće kritički progovarati o svemu i svačemu i na način na koji ne bi bilo moguće u nekom drugom javnom prostotru. Svrha je kazališta uveseljavati narod i provocirati vlast. Ravnatelj riječkog HNK, čovjek poznat po tome što u nedostatku umjetničkog potencijala pažnju na sebe skreće provokacijama, odlučio se za još jednu na Dan neovisnosti.

Zanemarivši činjenicu održavanja predstava u kazalištu i nigdje u svijetu upitan odnos prema nacionalnim simbolima, Frljić je na državni blagdan skinuo državnu zastavu i umjesto nje izvjesio zastavu u duginim bojama. Potvrdivši tako da mu nacionalni ponos ne znači ništa, baš kao ni članovima ove Vlade koja je njega imenovala, Frljić je tako napravilo pravi uliznički potez, pljunuvši na tradiciju kazališne umjetnosti. Umjesto da na račun naroda provocira vlast, on je na račun vlasti provocirao narod. Na sreću, građani su pokazali da su pametniji od njega i nisu reagirali. Provokacija nije ispunila očekivanja.

 

Nije bilo neprimjerenih reakcija prema LGBT populaciji zbog nacionalnog ponosa. Pristojni građani, oni koji shvaćaju da nacionalni simboli ne mogu biti dio tobožnjih umjetničkih provokacija, nisu postali dio priče koja je trebala pokazati da LGBT populaciju ne vole oni koji poštuju nacionalnu zastavu. Jedan neodgojeni tip nije uspio isprovocirati stotine tisuća pristojnih građana. Jedino što je uspio jest da u nedostatku umjetničkog talenta opet malo skrene pozornost na sebe.

 

Možda je Frljić samo želio provocirati pa makar rušio postojeće standarde. Navijači na stadionima provociraju ne mareći za norme ponašanja koje vrijede izvan prostora koji je ograđen tribinama. Pa zašto i ja onda ne bih provocirao raspravu o bespotrebnoj politizaciji sporta i umjetnosti.