A PHP Error was encountered

Severity: Warning

Message: getimagesize(http://www.politikaplus.com//upload/images/arhiva/gallery/e56g76.jpg): failed to open stream: HTTP request failed! HTTP/1.1 404 Not Found

Filename: controllers/home.php

Line Number: 131

Dvomisao Europe: Mora li se biti dvoličan da bi se preživjelo? | Politika+
THOR EINAR LEICHHARDT

THOR EINAR LEICHHARDT: Dvomisao Europe: Mora li se biti dvoličan da bi se preživjelo?

Naučili smo dakako živjeti i s dvoličnošću i samocenzurom (dvomisao) pretvarajući se da smo objektivni.

Piše: Thor Einar Leichhardt


Naučili smo dakako živjeti i s dvoličnošću i samocenzurom (dvomisao)  pretvarajući se da smo objektivni. Ona je postala dio našeg bića u nadi da ćemo na taj način biti bolje ''prepoznati'' u društvenom oceanu subjektivnosti. Mora se biti dvoličan jer se drugačije ne može preživjeti. Dvoličnost danas može biti  i drugi naziv za toleranciju, kao i ''rad za opće društveno dobro''.

Živimo u doba kada mi Europljani okrećemo glave od stvarnosti. Ne volimo stvarnost, izbjegavamo istu i ostavljamo stvarnost za priče i komentare iza zatvorenih, zaključanih vrata naših domova, u nekim kutevima kavana i kafića gdje sjedimo u sigurnom društvu ljudi koje dobro poznajemo, daleko od ušiju i očiju tzv. "Javnosti". Naziv "Javnost" ovdje se odnosi na lik "Velikog Brata" Georgea Orwella.  Ta "Javnost" se uvukla u sve naše pore, mi ju naprosto slušamo, dišemo, jedemo, spavamo, promatramo. U takvome stanju svijesti naše razmišljanje postaje dvomisao (ili "duplozofija" )  Svaki pokušaj izlaska iz okvira koji predstavlja ''Javnost'' završiti će izolacijom ili udaranjem pečata "nepodobnosti".

Nedavno sam napisao jednu kratku priču (koju razmišljam predstaviti Irskom udruženju pisaca) u kojoj  stariji Hrvatski emigrant pokušava pronaći svoj vlastiti smisao života u Irskoj. U priči centralan je karakter Jakše, čovjeka podrijetlom s nekog otoka u Hrvatskoj, autora i umirovljenog predavača na sveučilištu u Irskoj, koji pokušava pronaći razlog povratka u Hrvatsku domovinu, no zapravo se ne želi vratiti jer je navikao na život u Irskoj. 


Njegovi monolozi u šetnji ili u stanu, razmišljanja o politici, vremenu u Irskoj (''kiša, uvijek ta kiša koja neprestance lije'') komunikacija sa suprugom koja je Irkinja i posve drukčijega mentaliteta, već odraslom djecom i susjedima (kao i njegov pokušaj suzdržavanja od komunikacije s istima, uz vječno pronalaženje utočišta u čitanju knjiga Ciorana) centralna su okosnica fabule.

Jakša tako uvijek voli provjeravati jesu li njegova ulazna vrata zaključana, i to po nekoliko puta tijekom dana, jer je opsjednut mišlju da će ga posjetiti netko od susjeda, ne bi li otpočeo/la razgovor ili diskusiju. Jedan od njegovih susjeda je i radoznali Irac koji sanja kako će jednoga dana otići na more u Hrvatsku te uvijek iznova pita Jakšu ista pitanja, a zapravo pokušavajući pronaći način da zapodjene neku smislenu konverzaciju. Jakša zapravo ne želi vidjeti susjede, on se skriva da ih ne mora pozdravljati, odlazi kroz stražnja vrata zgrade u kojoj živi na ulicu, a sve u nadi da će izbjeći ljude, tako da ne mora iznositi svoje mišljenje o bilo čemu što ga se pita.



Gledao sam prije neki dan i dokumentarni film ''GMO-OMG'', put jednoga čovjeka koji istražuje kako je industrija hrane promijenila naš svijet. Ono što me se najviše dojmilo u samom dokumentarcu bila je upravo i činjenica da od pregršt ljudi koje je autor na ulicama SAD-a upitao: ''znate li što je to GMO/genetski modificirana hrana?'' - odgovor na to pitanje nije dao apsolutno nitko. Ljudi jednostavno ne brinu, nemaju vremena biti informirani jer pokušavaju osigurati egzistenciju za svoju obitelj i sebe. Preživjeti do sljedećega dana –  to je bitak današnje egzistencije. Ne smijemo misliti jer  nas mišljenje sprječava u  pravilnom slijeđenju već utabanih staza naputaka/smjernica. Nalazimo takvu istu situaciju u svakom segmentu društva koje nas okružuje.

Naučili smo dakako živjeti i s dvoličnošću i samocenzurom (dvomisao)  pretvarajući se da smo objektivni. Ona je postala dio našeg bića u nadi da ćemo na taj način biti bolje ''prepoznati'' u društvenom oceanu subjektivnosti. Mora se biti dvoličan jer se drugačije ne može preživjeti. Dvoličnost danas može biti  i drugi naziv za toleranciju, kao i ''rad za opće društveno dobro''.

Uz to nas zatrpavaju birokracijom, nepotizmom, bušenjima nafte, oligarhijama i sve većim doprinosima i porezima (čitaj: nametima) koji sve više pokazuju kako sistem konstantno propada kao da ga je zahvatila zajednički korozija i erozija. Osvrt na jedan primjer možete pronaći i u ovom članku >>.

22.10.2014., gledam sam i slušam govor Jean-Claudea Junckera u parlamentu EU-a >>.  Želim nekako vjerovati, premda je to doista teško, da će Juncker i njegova novosastavljena komisija  donijeti neke promjene u EU. 

Kriza 2008. godine nije uništila Europu, ona nam je možda dala povoljnu situaciju da iz svega izvučemo i neke pouke, te otpočnemo stvarati, ne kao dosada, Europu temeljenu jedino na profitu, već onu Europu koja to i jest u svom stvarnom kulturnom, duhovnom i povijesnom smislu. Ono što nas u tome sprječava jest činjenica koja pokazuje da u Europi nema lidera koji sprovode jedino i poglavito Europski orijentiranu politiku, kao što je to nekoć primjerice bio slučaj s  jednim Charlesom de Gaulleom. Ljudi koji stvaraju ''europsku politiku'', a ne slijede unaprijed  određene, zacrtane sheme. Dovoljno je stoga pročitati primjer ovdje >>

Lideri žele izbjeći situaciju u kojoj će biti ponovno prozivani za stvaranje nekog novog svjetskog sukoba. Stare rane Europe još nisu zacijelile mada su već odavno trebale zacijeliti. To pokazuju i daljnje očite podjele u mišljenju tijekom ovogodišnjeg obilježavanja  stogodišnjice od početka Prvog svjetskog rata.

No, Europa se treba vratiti na onaj kolosijek na kojemu je stajala prije tog Prvog, nesretnog i užasnog, katastrofalnog velikog rata. Kolosijek neke drugačije, bolje Europe, treba ga preurediti, unaprijediti i poboljšati. Bila je tu nekoć i Europa mračnog Srednjeg vijeka, ona Europa mraka i primitivizma, inkvizicije, feudalizma, imperijalističkog kolonijalizma, no postojala je i ona Europa razvoja kulture,znanosti, umjetnosti, literature, humanizma, renesanse, antike. I to je bila Europa. Stoga ju nipošto sada ne smijemo dijeliti već težiti za njenim ujedinjenjem na upravo tim, njezinim temeljima,  sada dok još imamo vremena za tako nešto. Uostalom nešto slično je ustvrdio u svom današnjem govoru i sam Jean-Claude Juncker, obraćajući se zastupnicima u Europskom parlamentu pritom ih upozoravajući  da ova komisija predstavlja 'zadnju šansu'' da se ponovno pridobije vjera građana unije

Njegov govor dolazi nakon što je,  21.10. 2014., spašeno iz mora novih 720 ilegalnih imigranata na moru kod Lampeduse. Nesmiljen priljev ilegalnih emigranata i dalje se nastavlja. Nesretni ljudi odlaze na malenim, nesigurnim brodovima, ne bi li stigli na svoje odredište, u ''obećanu zemlju Europu''.

Europa nema odgovor na ilegalnu imigraciju, ona prima imigrante, jer nije poput Australije.



Italija je kontaktirala EU glede pomoći za ilegalnu emigraciju, no EU tvrdi da nema sredstava.

Na drugoj strani Europski sud za ljudska prava u nekim je slučajevima samo korak do obrane prava osoba koje traže politički azil. Mnogi od tih ljudi nisu čak ni politički azilanti već jednostavno ljudi koji misle da je Europa ''obećani raj na zemlji'', mjesto na kojemu njezini žitelji moraju brinuti o svima koji tamo dolaze. ()

Sve to se događa dok  talijanski premijer Matteo Renzi daje obećanja da će djeca stranih imigranata (i onih legalnih iz Europe i ilegalnih izvan Europe) doći brže do talijanskog državljanstva legislativnim postupkom koji će biti gotov do kraja godine. Italija traži pomoć i sredstva od EU, dok s druge strane omogućava na ovakav način indirektno i daljnji priljev ilegalnih imigranata provedbom određenih zakona.

U čitavoj situaciji u Italiji su sve veći i pozivi za novom federalizacijom iz razloga jer se sjever Italije (Padanija) želi odvojiti od Juga Italije. Upravo oni koji podržavaju Padaniju imali su prije neki dan i masovne anti-imigracijske demonstracije. Sve veći su i pozivi iz stranaka s Juga Italije koje traže federalizaciju Italije ili odvajanje od sjevera,  a uz njih tu su i stranke u gradu Trstu, kao i u Južnom Tirolu i Veneciji, a koji žele svoju neovisnost.



Ilegalni imigranti ulaze i u Austriju i Njemačku, a putem Francuske najviše do Velike Britanije. Pošto su Francuska i neke zemlje Skandinavije već dupkom pune, Velika Britanija ilegalnim imigrantima postaje nova ''obećana zemlja'' (Švedska će tako uskoro zakonom zabraniti kritiku ilegalne imigracije na međumrežju)

U međuvremenu Austriju tuži Europska komisija glede povrede prava Turskih državljana s mjestom boravka u Austriji.  Austrija mora regulirati status emigranata  iz Turske, uz postavku  da Austrija ne smije zabraniti Turskoj financiranje religijskih institucija unutar Austrije.

U Austriji je cilj bio da se imami (vjerski službenici) poduče unutar Austrije, no neki akademici poput Metina Akyureka iz Salzburga, kritizirali su takav čin, navodeći pritom da je tako nešto protiv prava na podučavanje religije, prema zakonima o ljudskim pravima Europske Unije.

U međuvremenu u susjedstvu, u Mađarskoj, Viktor Orban gradi na njemu svojstven način temelje Centralne Europe unutar Europske Unije. Za mnoge njegovi potezi jesu i ostaju kontroverzni, no Orban ima pravo tvrditi da ''nakon tri uzastopne pobjede na izborima, mi možemo reći da je Mađarska moćna zemlja iz razloga jer je svakoga puta uspjela predstaviti jedinstvo koje je kao takvo rijetko u Europi''.

Završiti ću s jednim, u jednu ruku komplimentom, za Hrvatsku od strane Britanaca. Velika Britanija, sudeći prema nekim izvorima, mogla bi usvojiti hrvatski model za zapošljavanje emigranata koji dolaze unutar EU. Poznati politički urednik na BBC-ju Nick Robinson piše podrobnije o tome >>

Kuda ide Europa i plovimo li mi zapravo na Platonovom ''Brodu luđaka'' pokazati će nam budućnost. A možda će doći neminovno i to vrijeme kada ćemo morati prestati vjerovati prorocima, te se uzdati u sebe i vjerovati više u ono što sami možemo napraviti. Kako za sebe, tako i za Hrvatsku i Europu kojoj pripadamo oduvijek.

Ovo je moj posljednji tekst za neko dulje vrijeme za Politiku Plus . Izuzetno sam zahvalan što mi je bilo omogućeno pisati za Politiku Plus ponajviše poštovanom glavnom uredniku, gospodinu Ivanu Hrstiću kao i uredništvu portala.

Želio bih se iskreno zahvaliti svim čitateljima portala Politika Plus.