MISLAV MIHOLEK

KOLUMNA MISLAVA MIHOLEKA: Je li Ivan Grubišić pogubljen u vremenu i prostoru, a pritom željan vlasti?

Neka izađe iz Sabora i neka živi od milodara podupiratelja, pa nek onda udara po političkom sustavu.

Piše: Mislav Miholek

Ja sam od onih teologa koji vjeruju da država i religijske zajednice trebaju imati zdrav odmak jedne od druge. Da se razumijemo, za vrijeme komunističke Jugoslavije postojao je nasilni razvod države i crkve u kojem se fingiralo odvojenost, a zapravo je komunistička država premrežila sve zajednice sa svojim utjecajem, a jedino se nekako Katolička crkva držala odvojenijom od države, što joj je donijelo specifičan luksuz, s jedne strane progonjena, a s druge strane imala je više slobode nego sestre crkve istočnije.

 

Biti javno vjernik za one države bio je problem. Gledao sam neki dan na Youtubeu epizodu emisije "U ime naroda" Josipa Pejakovića s Federalne u kojoj gostuju Ivica Šarić, fenomenalni bas i sarajevski županijski ministar kulture, i njegova majka Angelina, ne piše datum, ali snimano za jedan od Uskrsa.

 

Prvi problem Ivana Grubišića bio je i ostao u tome što tvrdi da je crkveni disident. Kada cijeli život primaš plaću i živiš od Katoličke crkve, a prvi kanonski prekršaj dobiješ na kraju karijere, onda nisi disident. 

Čudesno svježa gospođa Šarić, koja je u svojih devedeset godina svašta proživila, priča kako je bila matičarka općine Kraljeva Sutjeska, dogodovštine s posla, a drugi put kada je trebala biti izabrana, za krimen joj je uzeto da redovno ide u crkvu. E sad, da vidimo tko će to Ivicu Šarića i Josipa Pejakovića prozvati kao klerofašiste. Samo naprijed.

 

Ivan Grubišić bio je svećenik zapadnog obreda Katoličke crkve (Katolička crkva koristi više obreda, kao brzi liturgijski vodič, engleska Wikipedija je jednostavno divna). Proveo je puni radni vijek kao svećenik, prvu crkvenu kaznu dobio je kao umirovljenik, a veći dio života proveo je kao urbani župnik u dvije splitske župe.

 

Prvi problem Ivana Grubišića bio je i ostao u tome što tvrdi da je crkveni disident. Kada cijeli život primaš plaću i živiš od Katoličke crkve, a prvi kanonski prekršaj dobiješ na kraju karijere, onda nisi disident. Svi vodeći hrvatski katolički teolozi postkoncilskog doba bili su pod nekim kanonskim prekršajima i kaznama, koje im je uglavnom na najvišoj crkvenoj razini potpisivao hrvatski sin, kardinal Franjo Šeper, u svojstvu pročelnika Kongregacije za nauk vjere, negdašnje Inkvizicije, a optužbe je redovno pisao splitski nadbiskup Frane Franić.

 

Ali to je neka druga priča. Još jednom, crkvena plaća, urbane župe i nesmetana sloboda javnog izražavanja nisu oznake crkvenog progona. Pogledajmo primjer Zlatka Sudca, nema ga više u javnosti.

 

Ali ajmo na politički važnije stvari, a to je ekonomija. Poticaj ovoj kolumni je nedjeljno gostovanje Ivana Grubišića u emisiji Ace Stankovića. Ne znam hoće li netko primijetiti ovo što ću sad napisati, ali Grubišić obrušio se ni manje, ni više nego na eurofondove.

 

Ako smo muku mučili da uđemo u tu Europsku uniju, da bismo imali gospodarsku korist, da bismo pravno napredovali (dvojac na suđenju u Münchenu je divovski korak naprijed, ovaj špijunski dinamični duo nikada ne bi vidio hrvatskog suda, ne zbog sudaca i odvjetnika, nego zbog političara), da bi nam bilo bolje i da bi bilo nekakve perspektive, onda ne možeš se obrušiti na eurofondove, koje pak zbog SDP-ove vlasti, ali i svehrvatskog nereda u zemljišnim knjigama uopće ne iskorištavamo kao što bismo smo mogli.

 

A odmah iza toga Grubišić ispali nekakvu demagogiju o poticanju poljoprivrede, ribarstva i drvne industrije. Mene živo zanima kako ovo troje možeš pokrenuti bez eurofondova?

 

Druga vječna preokupacija Ivana Grubišića su četiri ugovora Republike Hrvatske sa Svetom Stolicom. Ne s Vatikanom, jer Vatikan je Država Vatikanskog Grada (država nastala 1929.), a Sveta Stolica je drugačiji subjekt međunarodnog prava.

 

Drugo što upada u oči je Grubišićevo veličanje Zorana Milanovića kao moralne vertikale. Zar stvarno? U kojoj državi to Grubišić živi? Hrvatska se nalazi u svojem najdepresivnijem razdoblju od kada je 30. svibnja 1990. uspostavljen demokratski poredak u Hrvatskoj

Činjenica je da ugovorima je Katolička crkva privilegirana u odnosu na neke druge zajednice, da Sveta Stolica kao međunarodni subjekt stoji iza lokalne Crkve, ali jednostrano povlačenje iz dvostrana ugovora jednostavno ne ide. Jednom za sva vremena, RH ne može reći da više ne želi izvršavati obveze. S druge strane, ako RH hoće mijenjati sporazume, onda to mora konačno javno istaknuti i sasvim otvoreno reći.

 

Drugo što upada u oči je Grubišićevo veličanje Zorana Milanovića kao moralne vertikale. Zar stvarno? U kojoj državi to Grubišić živi? Hrvatska se nalazi u svojem najdepresivnijem razdoblju od kada je 30. svibnja 1990. uspostavljen demokratski poredak u Hrvatskoj, čak za rata je bilo više optimizma nego danas. Moralan čovjek ne dovodi ljude do ruba egzistencije.

 

Može li se Ivana Grubišića nazvati kraljem demagogije? Iskreno, ne znam. To prepuštam čitateljima. Ali znam da predsjednički kandidat nije u stanju kontrolirati svoga kolegu koji je odabran s iste liste, a kamoli državu. Ne mogu se u 21. stoljeću nabacivati potrošene fraze, prozivati Uniju, ne dati nijedan konkretan gospodarski primjer, a onda druge kandidate prozivati da nemaju gospodarski program.

 

Ivan Grubišić više nije svećenik, nego je političar u Saboru. Kada kritizira političare nije ni svjestan da kritizira sebe. Kada se prima debela saborska plaća, onda se gubi svako pravo na kritiku sustava. Neka izađe iz Sabora i neka živi od milodara podupiratelja, pa nek onda udara po političkom sustavu.

Pročitajte više tekstova sa pojmovima:

zoran milanović, hrvatska, don ivan grubišić, ivan grubišić, mislav miholek