Anita Zelić

KOLUMNA: Anita Zelić: Postali smo žrtve vlastitog alata

Čini se kako je, u neznanju da pokrene gospodarstvo, opći fokus Vlade na rezanju najavljenom za nagodinu - ludost u začetku, čiju je terminalnu fazu teško i zamisliti.

Piše: Anita Zelić

Uopće se ne trebamo iznenaditi ako ovih dana ugledamo našeg visokopozicioniranog političkog operativca s viškom samopouzdanja i čudnim šiškama – Branka Grčića, gdje ispred samostojećeg roll up bannera Vlade RH novinarima samozadovoljno izjavljuje kako je sveopći osjećaj siromaštva i beznađa u ovoj zemlji obična varka.

 

Kako europski izvještaji lažu, kako naše gospodarstvo cvijeta, kako djeca nisu gladna i kako nije točno da ljudi osjećaju lošu perspektivu pa svoje ekonomske probleme artikuliraju kroz politički ekstremne poruke.

 

Ipak, sken mozga, učiteljica u belomanastirskoj školi koja učeniku plaća topli obrok te nedavni izvještaj Europske komisije - po kojem je hrvatsko gospodarstvo najlošije u Europi, kažu mi nešto posve drugo: Pun stomak, topla vatrica i sito potomstvo naći će se uskoro na vrhu liste želja prosječnog Hrvata. Baš kao i kod našeg pećinskog pretka.

 

Država može rezat i iz vlastitog neznanja da pokrene gospodarstvo pretakat iz šupljeg u prazno koliko hoće, ali se u praktičnom smislu mora usredotočiti na ublažavanje neimaštine, loših životnih uvjeta, a osobito nezaposlenosti. Nije točno da nas se ne tiču patnje onih drugih. Moraju nas se ticati i to je jedina istina.

No za razliku od dalekog čovjekolikog rođaka, vladajući danas imaju nešto drugačiji „smokvin list“ - rebalans proračuna, pa krijući se iza njega  uvijek mogu dodatno zasjesti za vrat malim poduzetnicima, opaliti raju po džepu i nastaviti s fiksacijom nasilnog punjenja državnog proračuna.

 

A kad smo već kod preslagivanja proračuna, toliki nivo puke matematičke apstrakcije u ekonomskom vođenju države ludost je velikih razmjera. OK, situacija nije bajna... Nova metodologija obračuna javnog duga statistički ga je vinula u nebesa, a ove godine samo za kamate izdvojit ćemo 12 milijardi kuna ili oko 3,6% BDP-a.

 

Međutim, podaci kažu kako 12 članica Europske unije ima veći javni dug od Hrvatske, a samo šest ih izdvaja više za kamate iz BDP-a od Hrvatske. I tu je srž - nepovoljnije smo se zaduživali u odnosu na druge zemlje članice Europske unije, a taj novac očito nije bio u funkciji rasta BDP-a već je išao u tekuću potrošnju. Trošili smo skupe 'pare' zabezveze.

 

I dok nitko ne dovodi u pitanje važnost opreza kada je u pitanju deficit proračuna, bitno je da se taj oprez očituje u odgovarajućem kontekstu. Država nije tvrtka. Za nju vrijede drugačija pravila igre i zakoni ekonomije.

 

Država može rezat i iz vlastitog neznanja da pokrene gospodarstvo pretakat iz šupljeg u prazno koliko hoće, ali se u praktičnom smislu mora usredotočiti na ublažavanje neimaštine, loših životnih uvjeta, a osobito nezaposlenosti. Nije točno da nas se ne tiču patnje onih drugih. Moraju nas se ticati i to je jedina istina.

 

I tu otprilike zalazim na pomalo sklizak teren pa riskiram da me se, izreknem li nekakvu sasvim elementarno zdravorazumsku tvrdnju, proglasi neuračunljivom...    

 

•    Što ako se usudim dovesti u pitanje uporna nastojanja Vlade da se pod svaku cijenu režući smanji državni deficit?

 

•    Što ako i zaduživanje ponekad može biti vrlo razborit fiskalni postupak koji ne samo da je dopušten nego je i gospodarski i društveno poželjan?

 

•    Što ako rast deficita ne predstavlja nužno „dug našim unucima“ već promatra li se ispravno može biti izvor podrške i koristi za buduće naraštaje?

 

•    Što ako glave iz Vlade zahtijevaju da se rezanjem smanji deficit samo zato što ne mogu smisliti ništa bolje?

 

Idemo okrenuti fokus...

 

Suština našeg problema ja da samo trećina ljudi radi.

 

Kako ljudi ne rade i nema tko porezima puniti proračun, dolazi do galopirajućeg deficita, odnosno eksplozije javnog duga. Da bi se te ljude zaposlilo, suvremenom gospodarstvu treba stalan priljev kupovne moći, dovoljan za iskorištavanje proizvodnih kapaciteta, poticanje njihova širenja i na kraju zapošljavanje nezaposlenih ljudi.

 

A priljeva kupovne moći nema jer ljudi ne rade.

 

I tako se vrtimo u začaranom krugu...   

 

Ali, stimulirati potražnju u razdobljima ovakvog dugotrajnog negativnog rasta može izravna državna intervencija kojoj je cilj stvaranje zaposlenosti. Ne, nemam romantičnu poveznicu prema prošlim vremenima, nemam dana radnog staža u državnom ili bilo kakvom javnom sektoru i pod 'državnom intervencijom' ne mislim na puka zapošljavanja u velikom javnom poduzeću i rješavanju egzistencije na taj način… Ne mislim na zapošljavanja poslušnih vojnika koje su različite vlade provele uz prešutnu suglasnost članova odbora čije su članove sami odabrali.

 

Nepovoljnije smo se zaduživali u odnosu na druge zemlje članice Europske unije, a taj novac očito nije bio u funkciji rasta BDP-a već je išao u tekuću potrošnju. Trošili smo skupe 'pare' zabezveze. 

Takvi rashodi nemaju nikakvu prihvatljivu ekonomsku funkciju i nitko osim primatelja ne može smatrati da se trebaju pokrivati javnim zaduživanjem. Međutim, postoje i oni koji su namijenjeni poboljšanju budućeg gospodarskog rasta. Kad javni rashodi unapređuju ili kad su prijeko potrebni za daljnji rast gospodarstva – povećanje proizvodnje, zaposlenosti i dohotka kojim će se održavati budući javni prihodi onda je zaduživanje potpuno prihvatljivo.

 

Pa iako su u osnovi ekonomija države i ekonomija poduzeća drugačije, ponekad ono što se podrazumijeva u suvremenom poduzeću primjerena je politika i za državu.

 

Konkretno, rashodi za tekuću proizvodnju trebali bi se pokrivati iz tekućih prihoda ali ne i ulaganja koja povećavaju budući prihod i korist. Zaduživanje je tu prihvaćeno i uobičajeno. Kamatni i amortizacijski troškovi trebali bi se podmirivati iz prihoda, ali ne i kapitalni izdaci.

 

No čini se kako je, u neznanju da pokrene gospodarstvo, opći fokus Vlade na rezanju najavljenom za nagodinu - ludost u začetku, čiju je terminalnu fazu sada teško i zamisliti.

 

Ili da parafraziramo Maslowa... Kada je čekić jedini alat koji imate, svaki problem počinje ličiti na čavao.

 

Postali smo žrtve vlastitog alata.     

Pročitajte više tekstova sa pojmovima:

branko grčić, kriza, hrvatska, proračun, anita zelić