MISLAV MIHOLEK

KOLUMNA MISLAVA MIHOLEKA: Oprost, dijalog, ljubav ispred svega. Ili zašto je teško pisati o Vukovaru

Ne možemo i ne smijemo biti taoci rata. To ne znači da treba zaboraviti žrtve. Oprost nije zaborav.

FOTO: Press
Piše: Mislav Miholek

Vukovar je jedna od onih tema za koje imam dojam da što god da se napiše, nekom će zazvučati krivo ili će se netko naći povrijeđen ili uvrijeđen. Vukovar sam upoznao preko Vukovaraca. Naime, 1991. moja župa, ona Siget-Trnsko, predivnog imena Sveti Križ, postala je privremeno sjedište mnogim prognaničkim župama, primjerice Hrvatskoj Kostajnici, Iloku, Vukovaru, Topuskom, itd. Župe su bili ljudi, vjernici. Previše je Vukovaraca ostalo u Novom Zagrebu, ali mnogi su se vratili.

 

Općenacionalna trauma, generacijska trauma, rak rana Domovinskog rata, ali ponajprije osobna tragedija svih Vukovaraca. Iskreno, smatram da se Vukovar stvarno podosta spominje, da se zna za njegovu žrtvu. Nisam od onih koji smatraju da je Vukovar zaboravljen na ideološkoj razini. Vukovar je, kao i ostatak Hrvatske, primarno zaboravljen na gospodarskoj razini. Samo, u tako uništenom gradu, a prvenstveno je uništen psihički i socijalno, ta grozota od gospodarske propasti se jače vidi.

 

Grad je podijeljen po etničkoj liniji. Ne može se to zaliječiti jednim kolektivnim dolaskom ljudi iz svih krajeva gdje Hrvati prebivaju. Naravno, onima koji se dođu pokloniti žrtvama to znači puno. Vjerujem da i Vukovarcima znači na nekoj razini. Samo, to je jednom godišnje. Grad se stvarno napuni i onda se ne treba čuditi zašto se preostalih 364 dana u godini građankama i građanima Vukovara čini da nisu na pameti Hrvatske. Ali Vukovarci sami znaju što im treba.

 

Ove godine nije bilo više kolona, nego se stvorila jedna. Večernji Dnevnik HRT-a je na dan tužne obljetnice to trijumfalistički pokazao kao pobjedu predsjednika Josipovića i premijera Milanovića, koji se usput nisu usudili ući na glavna vrata jednog od najvažnijih groblja u Hrvatskoj, nego su došli na sporedna. Ovaj dvojac je politički vrh Hrvatske i valjda imaju pravo prolaska na bilo kojem komadiću teritorija Republike Hrvatske.

 

Ono što je HRT prešutio, u najboljoj maniri goebbelsovske propagande, bila je propovijed dubrovačkoga biskupa Mate Uzinića. Jedna iskrena besjeda, bez rukavica, s dominantnim naglaskom na potrebi za oprostom, vrlo je vjerojatno do sad najpametnije što je ijedan hrvatski biskup izgovorio u Vukovaru. Dakle, činjenica je da u Vukovaru postoji problem i da on mora biti riješen. Od onih sam ljudi koji smatraju da je razumijevanje među Srbima i Hrvatima vrlo važno.

Ovakvo kukavičko povlačenje pred nekolicinom ljudi koji službeno ne predstavljaju nikoga jednostavno ne priliči državnom vrhu, ali nažalost ocrtava stanje sadašnje vlasti i njezino raspoloženje. Trenutna vlast, kao malo dijete, pokrije si oči i uvjerena je da će problem nestati. Nije teško za pretpostaviti da se ovakvom strategijom ne može daleko doći. Možda do kakve pekare koja prodaje crni kruh.

 

Ono što je HRT prešutio, u najboljoj maniri goebbelsovske propagande, bila je propovijed dubrovačkoga biskupa Mate Uzinića. Jedna iskrena besjeda, bez rukavica, s dominantnim naglaskom na potrebi za oprostom, vrlo je vjerojatno do sad najpametnije što je ijedan hrvatski biskup izgovorio u Vukovaru. Dakle, činjenica je da u Vukovaru postoji problem i da on mora biti riješen. Od onih sam ljudi koji smatraju da je razumijevanje među Srbima i Hrvatima vrlo važno.

 

Ova dva stara naroda nanijela su si međusobno u prošlom stoljeću podosta zla. Prvi smo susjedi, Hrvati žive u Srbiji, Srbi žive u Hrvatskoj, jezici nam nisu isti, ali su slični i razumijemo se, kao i Šveđani i Norvežani, bez prevoditelja.

 

U međusobnom dijalogu trebaju prednjačiti Katolička crkva među Hrvatima i Srpska pravoslavna crkva. Budimo realni, vrh lokalne Katoličke crkve i SPC-a nisu se nešto pretjerano pretrgli oko dijaloga i pomirenja. Kontakt nedvojbeno postoji. Na najvišim razinama komuniciraju, pristojno i postojano.

 

Najbolji je primjer onaj biskupa Uzinića i vladike Grigorija, koji su si međusobni iskreno pristupili. Na nižim razinama, nije neobično da su katolički župnik i pravoslavni paroh dobri prijatelji, samo budimo iskreni, taj dijalog se baš nešto i ne vidi u Vukovaru.

 

Sasvim mi je razumljivo da u Vukovaru lokalni crkveni radnici s obje strane postojano stoje uz svoju pastvu. Ali ovdje treba krenuti od najviše razine, od patrijarha Irineja i kardinala Josipa Bozanića, bez fige u žepu. Jednostavno, ovdje treba pokazati nepatvorenu kršćansku ljubav, onu Dobru Vijest Isusa Krista, onoga vječnoga svjetla koje se nikada ne gasi. Sasvim iskreno, ja ne vidim drugoga puta za Vukovar, jer sve do sada pokazalo se bezuspješnim.

 

Ne možemo i ne smijemo biti taoci rata. To ne znači da treba zaboraviti žrtve. Oprost nije zaborav. Žrtve ne mogu i nisu obezvrijeđene time što netko nekome nešto prašta. Štoviše, ako smatramo da su ljudi u Vukovaru pogibali i bili masakrirani zbog ljubavi spram svojih najbližih, spram svoga grada, spram svoje domovine, kako onda možemo zamjerati nešto oprostu, ljubavi i dijalogu.

 

Toliko se dičimo time da smo kršćanski narod, volimo svoje crkve, volimo svoje katedrale, gledamo na stare misale, glagoljica je postala ekskluzivno hrvatsko pismo u jednom periodu, a nastala je kao primarno pismo sakralne namjene. Usta su nam puna kršćanstva, pa krenimo konačno za Isusom Kristom, pokažimo da smo zaista sljedbenici toga čuda iz Nazareta i stvarno otvorimo srca ljudima. Neka to počne u Vukovaru.

Pročitajte više tekstova sa pojmovima:

hrvatska, mislav miholek, vukovar