MISLAV MIHOLEK

KOLUMNA MISLAVA MIHOLEKA: Tri godine bezglavog lutanja, tri izgubljene godine, tri godine koje nitko ne može vratiti

Poreza na snove još uvijek nema. Barem za sad.

Piše: Mislav Miholek

Meni je odavno postalo dosadno pisati o trenutnoj vlasti. Ali, kao što sam puno puta ranije spomenuo, mi smo mala država, mi smo mala zemlja, naš redovni život u mnogočemu određuje tko je na lokalnoj, regionalnoj i državnoj vlasti. To je oznaka da živimo u lošem društvu. Zapadne političke teorije smatraju da čim je manji utjecaj države na društvo, da je to bolje za državu i za društvo. U Hrvatskoj društva gotovo da više i nema, država ga je progutala.

 

Tri godine su prošle kako je Zoran Milanović zajahao hrvatsku vlast. Ne znam postoji li bolji izraz od navedenog. Prije izbora se svašta nešto obećaje. Naravno da se ne može sve ispuniti odmah i sad, ali u tri godine se nešto dade napraviti. Dakle, svatko tko je imao dijete svjestan je koliko dijete napreduje u prve tri godine. Bez većih problema, u tri godine se sagradi bilo koja građevina, uredi, useli i sredi. U tri godine se završi fakultet. U tri godine se napravi puno.

 

U ovakvoj situaciji, kada ništa ne ide od ruke ovoj vlasti, kada dajemo više novaca u europsku kasicu nego što izvlačimo iz nje, kada postoji društvena apatija, kada nam prijeti egzodus mladih i kada su svi politički komentari svedeni na isto, bilo bi lijepo da ova vlada podnese ostavku; da se konačno prestane pisati se o Zoranu Milanoviću, o njegovim jezičnim akrobacijama i njegovom neshvaćanju praktičnog života; da se prestane pisati o tome kako se ministarstva sustavno pune poslušničkim kadrovima, kako pojedini ministri prikrivaju stvarne troškove. Jer nakon tri godine, stvarno je već dosta ovoga.

Postoji dojam, u ovom klimavom društvu i u medijskom svijetu, da smo ove tri godine jednostavno izgubili. Tri godine pod Zoranom Milanovićem otišle su u dim. Postoji taj jedan specifičan osjećaj da je sve stalo, da se tapka na mjestu, da je sve što je funkcioniralo jednostavno propalo. Mladi odlaze u inozemstvo u tolikoj mjeri da je ministar Mornar odlučio, u najboljoj maniri Nicolae Ceaușescua, naplaćivati bijeg kvalitetnih kadrova. Kada već nema života za mlade ovdje, čemu im ne uzeti posljednji novac.

 

Ako su školstvo i obrazovanje budućnost jedne zemlje, onda je baš odnos ove Milanovićeve vlasti dobar pokazatelj s kakvim stavom se pristupilo vođenju ove države. Prvi ministar Željko Jovanović odlučno je zaratio sa svima s kojima je mogao. Veći dio propisa koje je donio redovno je srušio Ustavni sud, jer su formalno uvijek bili sastavljeni krivo. Ali taj stav, da su zakoni i propisi nešto sporedno, tj. da je pravni sustav nešto što se treba ignorirati, nije samo odlika Jovanovića, nego i bivših članova SDP-a kao što su bili Marina Lovrić Merzel i Željko Sabo.

 

Da SDP ne puca od sposobnosti svjedočio je i mandat pokojnog Ivice Račana. Ali, za Ivicu Račana se svašta moglo reći, ali da je nepošten, to nikako. SDP Ivica Račana je gajio image koji bi glasio "HDZ je iskvaren, SDP nije, glasajte za nas". Nakon Lovrić Merzel i Sabe, koje se do zadnjeg časa držalo u stranci, takvo nešto više nije moguće tvrditi. Stječe se dojam kao da su za sve krivi oni koji su imali hrabrosti istupiti u javnost (Jasmina Jovev i Marija Budimir), te mediji koji su to iznijeli. Čuje se nekako iz daleka ono dobro staro: Zaustavite Reuters!

 

U ovakvoj situaciji, kada ništa ne ide od ruke ovoj vlasti, kada dajemo više novaca u europsku kasicu nego što izvlačimo iz nje, kada postoji društvena apatija, kada nam prijeti egzodus mladih i kada su svi politički komentari svedeni na isto, bilo bi lijepo da ova vlada podnese ostavku; da se konačno prestane pisati se o Zoranu Milanoviću, o njegovim jezičnim akrobacijama i njegovom neshvaćanju praktičnog života; da se prestane pisati o tome kako se ministarstva sustavno pune poslušničkim kadrovima, kako pojedini ministri prikrivaju stvarne troškove. Jer nakon tri godine, stvarno je već dosta ovoga.

 

Iskreno vjerujem da je svatko dobar u nečemu. Nisu svi za sve. Moje ruke su dobre za pisanje, ali da moram od kamena napraviti skulpturu, to ne bih mogao učiniti. Jednako tako, nisam pilot, ne mogu upravljati zrakoplovom. Ne znam šivati, nisam u stanju sašiti košulju. A ne bih imao ništa protiv da mogu isklesati kip, da znam letiti i da si mogu, kada mi zatreba, sašiti i košulju. Svjestan sam svojih mogućnosti. Točno znam što mogu i što ne mogu. Problem ove vlasti je što sustavno laže da nešto može, a u tri godine nije napravila ništa. Ova vlast se ponaša kao da je normalno lagati, kao da je normalno zavaravati sve, kao da je nepristojnost nešto dobro. Pri zdravim očima, kada sve lagano propada, ova vlast tvrdi da je baš super.

 

Kao što je Sanader do zadnjega dana drmao HDZ-om, tako Milanović trenutno drma SDP-om, s izuzetkom riječko-kvarenskog dijela SDP-a koji je najmoćniji dio stranke, ali ne mogu naći saveznika. Vlast je očito toliko draga članovima SDP-a da ona ide ispred svega drugoga.

 

Po svemu sudeći, još ćemo godinu dana biti pod Zoranom Milanovićem. Godinu dana ćemo slušati kako gospodarski rast samo što nije; kako ima previše ljudi u upravi, a toga dana će netko iz redova vladajuće koalicije dobiti stalni posao u upravi. Sluštat ćemo kako nezaposlenost pada, ali nećemo čuti kako se toga dana nekolicina fakultetski obrazovnih osoba uputila u Kanadu, Australiju ili u Irsku.

 

Zadatak svake vlasti je da omogući gospodarstvu da diše kako bi građani imali gdje raditi, kako bi onda mogla uplaćivati porez, da bi javne službe funkcionirale. Država je tu zbog ljudi. Nije tu zbog vladajućih, ne zbog njihovih rođaka, ne zbog toga da se nekoga uhljebi.

 

Možda ćemo jednoga dana doživjeti vlast kojoj će opće dobro stvarno biti na prvom mjestu. Poreza na snove još uvijek nema. Barem za sad.

Pročitajte više tekstova sa pojmovima:

zoran milanović, kukuriku, tri godine, vlada, mislav miholek