Marijan Kostrenčić

KOLUMNA MARIJANA KOSTRENČIĆA: Tko je hrvatski Kolumbo?

Hrvatska je prema svim pokazateljima pred realnim bankrotom. To već stidljivo priznaje i aktualni ministar financija koji je došao iz realnog sektora i ne može sam sebe 'farbati'.

Piše: Marijan Kostrenčić

Zove me urednik i pita: gdje ste, ništa ne pišete. Točno, nema me par mjeseci na voljenom portalu, potpuno sam pod utjecajem jednog velikog projekta kojime se bavim preko godinu dana, a koji u svojem finalu utjelovljuje svu hrvatsku zbilju gospodarstvenog (ne) morala u prijevarama, nečasnim radnjama, razračunavanjima iz prošlosti, političkih igara i ponajprije ogromnog i nepotrebnog ega koji vlada najvećim dijelom osobama koje zovemo stupovi društva.

 

Za mene osobno jedna nemoguća i teška emocionalna situacija jer se radi o osobama koje dugo poznajem, koji su mi u prošlosti bili u mnogočemu uzor, a koje je zahvatilo ludilo vlasti i pohlepe. O detaljima nekom drugom prilikom, stvar je i dalje nepredvidljiva i bolna, pače opasna za sve prisutne. Ali jedna odlična predstava prema Krležinom tekstu tematskih drama, Medvešekovo viđenje Kolumba, dala mi je poticaj za ovaj tekst.

 

Hrvatska je prema svim pokazateljima pred realnim bankrotom. To već stidljivo priznaje i aktualni ministar financija koji je došao iz realnog sektora i ne može sam sebe 'farbati', a nije dovoljno partijski aparatčik da bi poslušno u interesu svoje stranke muljao javnost.

Krležin Kolumbo kao vizionar koji tipično za takve likove živi u svojem svijetu sumnji, strahova i nesigurnosti, ali opet gonjen žarkom željom ostvarenja svoje vizije, unatoč Krležinom kompliciranom svijetu likova, u Medvešekovoj režiji (i ideji scenografije) toliko je živ i blizak našim aktualnim temama, da imaš dojam da ga je napisao neki naš mudri i talentirani suvremenik.

 

Čak i Krležin tipični cinizam kao da je glas je nekoga od nas koji bi najradije iza scene komentirao naša aktualna događanja i likove, a da ga to emocionalno ne pogađa, da sa strane i pristojne udaljenosti, a zapravo bez suvišnih nacionalnih emocija, promatra našu naciju sa svim svojim nasljeđima Balkana, socijalističke diktature i autocenzure, suvremenom manipulacijom masa ('majmuna'), bubnjara koji daju ritam ludilu nemoralnog ponašanja tih stupova društva svjesnih su da samo pojačavaju ritam i nabijaju strasti i da će sve to završiti u strašnom kaosu i konačnoj auto-destrukciji.

 

Samo da se ne radi o vlastitoj naciji, u koju se svi zaklinjemo, zbog koje smo izašli iz Jugoslavije i za koju smo sanjali neku drugu budućnost. Kao posljedica nedostatka vizije i hrabrosti, ustrajnosti i principa i kod nas mnogi sanjaju bivšu stvarnost (koliko god je ona znala biti jako mračna), sanjaju povratak svojem matičnom kopnu, prekrasnoj 'Španjolskoj'.

 

U trenucima najveće krize Krležini i Medvešekovi 'majmuni' postaju privremeno ravnopravni, 'organizirani', ujedno i prevareni u pogledu svog stvarnog i budućeg statusa, ali se sretni podvrgavaju ritmu 'bubnjara'  u odličnoj interpretaciji Sretena Mokrovića.

 

Kolumbo sanja budućnost novoga puta, ne zna da ga čeka novi kontinent, ali ne želi povratak u trulež staroga jer je on svjestan da povratak znači gubitak šanse, pad u blato i trulež, pad, predaja, propast. Utoliko je mudar. Hrvatska je u najvećoj krizi svega od svoje samostalnosti, a možda i od kojeg razdoblja prije. Kao što je Medvešek odlično aktualizirao Krležinu dramu, tako meni pada na pamet poznati Radićev govor koji je Večernji mudro i primjereno objavio upravo ovih dana, koji je potpuno aktualan i u kojem je Radić vizionarski predvidio realni gubitak Hrvatske u spajanju sa Srbijom pod kapom Karađorđevića i njihovih žandara.

 

Sve što uvjereni republikanac izrekao, nažalost se i ostvarilo i potvrdilo Račićevim metkom koji je Radića otjerao u smrt.

 

Radić je sigurno bio hrvatski Kolumbo.

 

Vizionar koji je bio bliže narodnim interesima nego bilo koji političar prije ili kasnije, a koji je narod vidio kao neuk,  ali iskren i snažan, domobranski pošten i naivan, a kolege političare je vidio kao 'majmune'. Zato je i morao biti uklonjen i zato je morao biti zaustavljen u svojim demokratskim idejama za sve narode Kraljevine Jugoslavije.

 

Radić je, za razliku od većine današnjih političara razumio jednostavne principe ekonomije i bio je svjestan opasnost rasta državne administracije, ne samo žandara koji su mlatili i maltretirali narod. Mi zapravo od Radića do Tuđmana nismo imali Kolumba, čovjeka sa vizijom za naciju i hrabrošću da je primjeni. Tuđman je ostvario samostalnost na način da je pozvao cijelu naciju, bez obzira na političku, vjersku ili nacionalnu pripadnost da se pridruži obrani i osamostaljenju Hrvatske i zato je i uspio.

 

Kako Tuđman nije razumio ekonomiju jer je stasao u okviru podržavljene ekonomije, na polju ekonomije se okrenuo profesionalcima kojima je vjerovao i za koje je mislio da s njime dijeli iste nacionalne ciljeve. U jednom trenutku se uplašio tehnomenadžerskih struktura jer su ga drugi,  zabrinuti za svoje netom osvojene državne položaje (Krležin 'plijen' koji svi akteri, osim Kolumba, sanjaju), pa je skidanjem Mladena Vedriša vratio ekonomiju mnogo godina unatrag i postavio principe koji su doveli do uvozničke ekonomije puno prerano i ulogu države kao krave muzare nezajažljivim pojedincima. Posljedice toga doživljavamo i danas.

 

Hrvatska je prema svim pokazateljima pred realnim bankrotom. To već stidljivo priznaje i aktualni ministar financija koji je došao iz realnog sektora i ne može sam sebe 'farbati', a nije dovoljno partijski aparatčik da bi poslušno u interesu svoje stranke muljao javnost.

 

Aktualni premijer je izgubio povjerenje glasača jer je profućkao fantastičnu priliku primjene metoda oživljavanja ekonomije i smanjenja državnog poreznog opterećenja u situaciji kada mu je bivši premijer sjedio u Remetincu, a glavna opozicijska stranka ležala nokautirana. Svjestan svoje situacije na slijedećim izborima, potiče represivni aparat da svaku potencijalnu oporbenu osobu strpa u pritvor kako bi jednog po jednog eliminirao političkog protivnika, odnosno njegovog sponzora ili istomišljenika.

 

Aktualni premijer je izgubio povjerenje glasača jer je profućkao fantastičnu priliku primjene metoda oživljavanja ekonomije i smanjenja državnog poreznog opterećenja u situaciji kada mu je bivši premijer sjedio u Remetincu, a glavna opozicijska stranka ležala nokautirana. Svjestan svoje situacije na slijedećim izborima, potiče represivni aparat da svaku potencijalnu oporbenu osobu strpa u pritvor kako bi jednog po jednog eliminirao političkog protivnika, odnosno njegovog sponzora ili istomišljenika.

Šef oporbe je naslijedio razrušenu strukturu HDZ-a, kompromitiranu u javnost u cjelini i  sa saborskom strukturom koja je uglavnom nekompetentna, kompromitirana i po njega opasna. U vrhu stranke je uglavnom proveo promjene koje je želio, angažirao je solidne njemačke ekonomiste da mu nacrtaju put vođenja države, ali je još uvijek taoc naslijeđenih kadrova na lokalnoj razini koji su mu najveća prepreka osvajanje vlasti jer su ti ljudi, dosta njih već preko ruba kriminala, lokalna slika i prilika stranke koju vodi.

 

A narod i posebno poduzetnici su već umorni  od muljanja, reketarenja i nesposobnosti lokalnih šerifa koji već 20 godina vladaju općinama i županijama. Da li je Karamarko budući hrvatski Kolumbo? Osobno vjerujem da su njegove želje i misli iskrene u namjeri promjene sadašnjeg stanja, ali da li ima snage (i sreće) promijeniti svoje  okruženje i dovesti stručnjake, pa i one iz drugih stranaka, ne samo nezavisne, koji mu mogu pomoći da Hrvatsku izvuče iz neminovnog kraha.

 

Grčki scenarij za Hrvatsku je neminovan i sada već prilično jasno uobličen od strane EU. Naša nesposobnost i razjedinjenost je već tako snažna da se sjetim strahova moje mudre vremešne tete  koja se najviše boji potresa i građanskog rata. Kada gledaš hrvatsku političku i socijalnu zbilju, polarizacije, od socijalnih do politički su tako jake, kao da smo već u građanskom ratu, na potres ne možemo utjecati. Nemam više nikakve nade da će EU odustati od svojeg strogog pristupa prema Hrvazskoj.

 

Mi ćemo biti kažnjeni za sve gluposti i laži naših političara, za naše izbjegavanje principa na koje smo se obvezali u primjeni tržišne ekonomije, za našu nedosljednost u provedbi osnovnih pravnih načela koji su osnovica za stapanje sa Europom. Mi čekamo Kolumba, mi čekamo nekoga tko će biti vjerodostojan, principijelan i pošten prema zadatku kojeg se prihvaća, ali i tko će znati poslušati svaki savjet koji doprinosi boljitku naše nacije. Bez obzira da li mu je taj savjetnik politički konkurent u stranci ili izvan nje, bez obzira na nacionalnu, vjersku ili bilo koju drugu pripadnost.

 

Naš Kolumbo bi morao kompas držati usmjeren prema onom najboljem što Europa nudi, držati jasni kurs prema pravnoj sigurnosti, tržišnoj ekonomiji, ali imati autoritet državnika koji se zasniva na poštenju, otvorenosti, mudrosti, a ne  na represiji.

 

Samo tako možemo imati šansu da se od partnera Europi ne pretvorimo u prljavu, nezanimljivu, besperspektivnu graničnu zonu Europske unije. Čekamo Kolumba dok 'majmuni' vladaju……………………..

Pročitajte više tekstova sa pojmovima:

hrvatska, oporba, vlast, tomislav karamarko, zoran milanović, bankrot, marijan kostrenčić