Komentari

PREDSTAVLJAMO: Hrvoje Štefan: Konačni cilj Radničke fronte je ukidanje kapitalističkog sistema

Dug je put do cilja, ali barem ćemo živjeti boreći se za pravedniji svijet.

FOTO: Radnička fronta/Facebook
Piše: Hrvoje Štefan, Radnička fronta

S izbijanjem svjetske ekonomske krize 2007 godine na američkim tržištima hipotekarnih kredita i njezinim 'prelijevanjem' u Europu, najteže su pogođeni ljudi koji žive od svojeg rada, posebno na europskoj periferiji. Godine ekonomskog rasta koje su prethodile krizi i donijele porast proizvodnje, zaposlenosti i  poboljšanje standarda radnika,  s nastupom krize, praktički preko noći europske političke i ekonomske elite počele su predstavljati kao rezultat 'neodgovorne potrošnje na dug' i izraz 'života iznad mogućnosti'. 

 

Od rastućih vanjskih dugova i vanjskotrgovinskih deficita tretiranih do izbijanja krize kao uvjet približavanja manje razvijenih ekonomija razvijenom kapitalističkom centru, vladajuće europske elite počele su najednom navedene disbalanse prijekorno tumačiti kao dokaz neracionalnosti  i neodgovornosti  država i zahtijevati provođenje takozvanih strukturnih reformi, politika štednje i financijske konsolidacije radi njihovog uklanjanja. 

 

Konačni cilj Radničke fronte jest ukidanje kapitalističkog sistema koji proizvodnju i podjelu rada podređuje ostvarenju profita te njegova zamjena društveno-ekonomskim sistemom koji će na demokratski način planirati i regulirati proizvodnju i podjelu rada te voditi egalitarnom i solidarnom zadovoljenju potreba svih ljudi.    

Iza tih prividno neutralnih tehničkih termina i sintagmi krio se jasan zahtjev – teret izlaza iz ekonomske krize treba podnijeti radna većina i to na način da se radnicima smanje plaće, da bude više nezaposlenih, da zaposleni moraju više raditi, da se općenito smanje radnička i socijalna prava, da radna većina mora plaćati javne usluge kojima je ranije imala besplatan odnosno solidarno financiran pristup itd. 

 

U redovima domaćih političkih elita navedeni zahtjevi prihvaćeni su mješavinom odobravanja i nemoćnog žaljenja zbog njihove neumitnosti, čime je tek potvrđeno da odluke domaćih političara ne proizlaze iz demokratske volje naroda, koji takav udar na njegova prava ničime nije politički odobrio, već se ključne odluke koje određuju sudbinu ljudi donose u nadnacionalnim ekonomskm i političkim centrima i među elitama na koje domaći demos nema nikakvog utjecaja. 

 

S obzirom da je ekonomska kriza ogolila činjenicu da je navedena institucionalizacija nedemokratskog odlučivanja prožela sve ključne razine i mjesta na kojima se određuje sudbina radne većine i s obzirom da je to konačni rezultat procesa tranzicije u kapitalizam i nekritičke integracije u globalno i europsko tržište,  jedini način da radna većina ponovno zadobije demokratsku moć odlučivanja jest da dovede u pitanje instititucije i pravila koje su kroz taj tranzicijski proces uspostavljene.

 

Vladajuće političke elite i partije pod njihovom  kontrolom ne žele dovesti u pitanje politički i ekonomski  okvir, što je odlučivanje o ključnim društvenim pitanjima udaljio od demokratske volje građana i radne većine, što je zapravo i logično kad se zna da su one same sudjelovale u njegovoj izgradnji. Pored vladajućih političkih partija, slična je situacija i s drugim organizacijama koje nominalno predstavljaju interese radnika, poput većine sindikata, jer su i njihova vodstva snažno upregnuta u održavanje statusa quo.

 

Stoga se ovu jesen grupa političkih aktivista, studenata , radnika,  koji su i do sada u brojnim prilikama otvoreno upozoravali na negativnosti  kapitalizma po radnu većinu i sudjelovali u svim značajnijim domaćim akcijama i prosvjedma protiv njegove logike, od studentskog zauzimanja fakulteta 2009. godine i borbe za besplatno školstvo do prosvjeda protiv privatizacije i komodifikacije javnih prostora (Cvjetni trg), odlučila na izgradnju političke organizacije koja će na radikalno demokratski način artikulirati političku volju svih društvenih skupina koje kapitalistički sistem obespravljuje i nastojati što jasnije politički mapirati strukturnu logiku, mehanizme i načine na koje to čini.

 

Odlučeno je da se nova organizacija nazove Radnička fronta jer njezinu jezgru treba činiti ona društvena klasa čiji interesi stoje u suprotnosti s očuvanjem kapitalističkog sistema i u suprotnosti  s interesima vladajuće kapitalističke klase i političkih elita koje ju servisiraju. 

 

Radnička fronta nastoji organizirati ne samo aktualno zaposlene radnike, već i studente kao buduće radnike, umirovljenike kao minule radnike i nezaposlene kao aktualno isključene radnike, dakle najširu frontu ljudi čiji su životni uvjeti vezani uz poziciju rada i radnika u kapitalizmu. 

 

 

 

Pozicija radnika u svim perifernim ili semiperifernim europskim ekonomijama drastično se pogoršala nakon izbijanja ekonomske krize što ukazuje ne samo na problematičnost kapitalističkog okvira općenito već  i njegove specifične arhitekture kakvu predstavljaju Europska unija i Europska monetarna unija. 

 

Došlo je do produbljenja ekonomskog jaza između europskog centra i periferije jer EU i EMU nemaju mehanizme koji u situacijama kapitalističkih kriza ekonomske nejednakosti ublažavaju preusmjeravanjem sredstava i investicija od razvijenih nacionalnih ekonomija prema manje razvijenima.  Drugim riječima, europska politička i ekonomska unija i zajedničko europsko tržište konstruirani su na način koji kapitalističke krize nastoji riješiti drastičnim povećanjem eksploatacije i smanjenjem socijalnih prava radne većine, prije svega one što živi i radi u manje konkurentnim nacionalnim ekonomijama. 

 

Ipak, prioritetni zadatak jest politički organizirati domaće ljude, stoga pozivamo sve koji su nezadovoljni postojećim sistemom i pripadajućim političkim i ekonomskim elitama, da nam se pridruže u izgradnji istinski demokratske radničke organizacije. Neće bit lako i dug je put do konačnog cilja, ali barem ćemo živjeti boreći se za pravedniji svijet, umjesto da 'švercamo vlastiti život' oportunistički prihvaćajući ovaj nepravedni.

Zbog sve šireg uvida obespravljene većine na europskoj periferiji u nepravedni karakter kapitalizma i njegovog  EU i EMU okvira te zbog  činjenice da su postojeće političke partije, posebno vladajuće, sudjelovale u izgradnji institucionalnog okvira koji nije demokratski uračunljiv, postalo je jasno da je potrebno politički trajnije organizirati i racionalnije usmjeravati demokratsko nezadovoljstvo radne većine. Dakle, postalo je jasno da nije dovoljno biti nezadovoljan ili samo prosvjedovati, već je potrebno graditi političku organizaciju koja će na kontinuirani način artikulirati demokratsku volju i boriti se za interese radnika, težiti političkoj moći i osvajanju institucija vlasti kako bi se transformirao i u konačnici ukinuo sistem koji ima po radništvo tako nepravedne učinke.

 

U Grčkoj se trenutno na progresivnim i demokratskim principima gradi partija SYRIZA, u Španjolskoj PODEMOS, u Sloveniji koalicija stranaka Združena ljevica i bez obzira na mnoge izazove i opasnosti na njihovom putu, iza tih političkih partija stoji sve masovnija podrška građana i radnika koji su svjesni da je potrebno tražiti alternativu i postojećem društveno-ekonomskom sistemu i postojećim političkim elitama i njihovim organizacijama. 

 

U Hrvatskoj je iz istih ili sličnih razloga pokrenuta Radnička fronta jer nas s ostalim perifernim europskim ekonomijama povezuje ista strukturna logika što proizlazi iz zajedničkog kapitalističkog okvira i njegove EU institucionalne forme. Jedan od glavnih zadataka inicijative politički je što jasnije mapirati navedenu  strukturnu logiku i na njezinoj analizi, kritici i razumjevanju demokratski okupljati sve one koje ista obespravljuje,  prije svega radnike. Konačni cilj Radničke fronte jest ukidanje kapitalističkog sistema koji proizvodnju i podjelu rada podređuje ostvarenju profita te njegova zamjena društveno-ekonomskim sistemom koji će na demokratski način planirati i regulirati proizvodnju i podjelu rada te voditi egalitarnom i solidarnom zadovoljenju potreba svih ljudi.   

 

Naravno, konačni cilj vrlo je ambiciozan i za njegovo dosezanje biti će potrebno razbijanje mnogih predrasuda, ideološki 'ugrađenih' zabluda i podjela među domaćim radnicima koje podmeće vladajuća kapitalistička klasa i njezini ideološki glasnogovornici, ali ništa manje važno, s obzirom na konačan cilj, jest uspostaviti međunarodnu solidarnost i suradnju među radnicima jer ukidanje strukturne logike što nas u kapitalizmu podjednako obespravljuje treba u budućnosti ujedno značiti njezinu zamjenu institucijama i društvenim odnosima koji  će radnike međunarodno povezati na solidaran, kooperativan i egalitaran način. 

 

Dakle, izgradnja alternative kapitalističkom sistemu neće biti moguća u samo jednoj državi jer kapital kao vladajući društveni odnos proizvodnje međunarodnu podjelu rada uspostavlja nadilazeći okvire nacionalnih država, pa će za uklanjanje njegove strukturne logike i demokratsku kontrolu i solidarnu diseminaciju proizvodnih snaga koje je razvio biti potrebna izgradnja međunarodnih demokratskih institucija planiranja i suradnje.

 

Stoga je racionalna tendencija novih političkih organizacija koje žele okupiti obespravljene radnike i boriti se protiv kapitalističkog sistema da se međunarodno povezuju i surađuju. Radnička fronta u tom smislu već surađuje i intenzivno razmjenjuje iskustva sa grčkom SYRIZA-om i slovenskom Združenom ljevicom.

 

Ipak, prioritetni zadatak jest politički organizirati domaće ljude, stoga pozivamo sve koji su nezadovoljni postojećim sistemom i pripadajućim političkim i ekonomskim elitama, da nam se pridruže u izgradnji istinski demokratske radničke organizacije. Neće bit lako i dug je put do konačnog cilja, ali barem ćemo živjeti boreći se za pravedniji svijet, umjesto da 'švercamo vlastiti život' oportunistički prihvaćajući ovaj nepravedni.

 

*Više o Radničkoj fronti saznajte na nihovoj Facebook stranici.

Pročitajte više tekstova sa pojmovima:

recesija, kriza, hrvoje štefan, hrvatska, radnici, kapitalizam, radnička fronta