MISLAV MIHOLEK

KOLUMNA MISLAVA MIHOLEKA: Milanovićev bespotrebni juriš na biskupe najviše pomaže Kolindi Grabar-Kitarović

U pet godina nije bilo sukoba između HBK i predsjednika Josipovića.

Piše: Mislav Miholek

Na početku svakoga pisanja o crkveno-državnim odnosima treba podsjetiti čitateljstvo da su najgore stvari o Katoličkoj crkvi pisali Ante Starčević i Stjepan Radić. Starčević je preživio torturu sjemeništa, bio je duboko pobožan tip, sinovac velikog ličkoga popa Šime Starčevića, ali organski nije podnosio autoritete, pogotovo one lažne. Stjepan Radić se prije svake aktivnosti redovno molio, a bio je još oštriji spram Crkve nego Starčević.

 

Od ranih hrvatskih srednjovjekovnih kneževina pa sve do 1945. Crkva i sve religijske zajednice bile su de facto sastavni dio vlasti. Do Mažuranića i njegovih školskih reformi crkve su imale apsolutnu kontrolu nad školstvom, a sukob na relaciji službena Crkva – protivnici Crkve tinja sve od pojave Ante Starčevića.

 

Milanović je trenutno sastavni dio kampanje Ive Josipovića, a izravno je napao biskupe, najavio opstrukciju vraćanja crkvene imovine te je rekao da se četiri sporazuma sa Svetom Stolicom mogu svakako tumačiti. I to je rekao pravnik po struci. Tjedan dan prije drugoga kruga izbora, HDZ i Kolinda Grabar-Kitarović, koji nisu nešto pretjerano igrali na katoličku kartu, mogu sjesti, ne raditi ništa i samo pustiti mikrofon ljubljenom premijeru, jer taj čovjek kao da ne shvaća što govori. Još jedan u nizu nevjerojatnih poteza Zorana Milanovića. Zapravo, ništa čudno.

Dok su Starčević i Radić bili za praktično odvajanje države i religije, Josip Broz Tito je pokušao kontrolirati sve zajednice, iako je druga Jugoslavija službeno odvojila državu i crkvu. SPC se više-manje našla u dobrim odnosima s državom, Islamska zajednica također je našla dobar zajednički jezik, dok su manje netradicionalne protestantske zajednice iza sebe su imale SAD koji je ovako financirao FNRJ/SFRJ, pa su se usput izborile za puno veće slobode nego za prve Jugoslavije, a pojedine tradicionalne protestantske crkve, kao npr. mađarski kalvini u Hrvatskoj i Vojvodini, racionalno su poslije progona Nijemaca i Njemačke evangeličke crkve na kraju rata zaključili da je bolje surađivati s režimom, nego nestati i biti prognan.

 

Jedina vjerska zajednica koja je prkosila komunistima bila je Katolička crkva, koja je doduše sve do suđenja Alojziju Stepincu pokušavala pronaći nekakav zajednički jezik s komunistima, ali želja Josipa Broza da blagoslivlja imenovanja biskupa i da KC bude nacionalnija jednostavno je došla u krivo vrijeme. Doduše, u Istri, koja je tada bila jednim dijelom pod famoznim Slobodnim Teritorijem Trsta i čije se granice do 1954. nisu znale, cijelo je vrijeme postojala suradnja komunista i katoličkih svećenika.

 

Ovo je premalo mjesta da bi se prikazale sve moguće igre i sukobi koje su tinjale na relaciji FNRJ/SFRJ – Biskupska konferencija Jugoslavije, ali činjenica je da komunisti pod američkim pritiskom nisu zabranili Katoličku crkvu i nisu je uništili, kao što su npr. Rusi Ukrajinsku grkokatoličku crkvu, a ni domaća KC nije doživila sudbinu svoje sestre u Českoj, koja je kroz godine komunizma izgubila gotovo svaku autonomiju, a ujedno i dodir sa českim narodom.

 

U Češkoj je 1910. bilo 90% katolika, a danas ih ima ravno 10%. U Poljskoj i Hrvatskoj je situacija bila najsličnija, otpor komunizmu se sljubio s Katoličkom crkvom. Npr. u Slovačkoj je danas vrlo zanimljiva religijska situacija, uz rimokatolike, tu su još mnogobrojni grkokatolici (Slovaci i Rusini, oba obreda su sveukupno 66% stanovništva), zatim ima i oko 375 tisuća Slovaka-luterana, oko 100 tisuća Mađara-kalvina, a zapravo postoji jedan čudesni religijski pluralizam koji je ovdje nepoznat.

 

U Mađarskoj, kulturna i politička elita oduvijek je bila većinski kalvinistička (Viktor Orban je kalvin, kao i 12% stanovništva), a mađarskih katolika je 37 posto, dok je nereligioznih, ateista i neopredijeljenih oko 45 posto U Sloveniji se Katolička crkva, zbog lopovluka i nepromišljenih poteza biskupa i njihovih suradnika, drži na 56 posto stanovnika, ali za deset godina ovaj broj će se još smanjiti. Poljskih 87,5 posto i hrvatskih 86,3 posto s obzirom na Češku, Mađarsku i Sloveniju su zavidno dobar rezultat. Doduše, nisu ni Hrvati, a još manje Poljaci nešto pretjerano pobožni, ali stat će uz Katoličku crkvu, dobrim dijelom zbog tradicije. I to je sasvim normalna stvar.

 

Do subotnjeg intervjua na RTL-u, u predsjedničkoj kampanji pitanja crkveno-državnih odnosa malo su se povlačila. Pred pet godina hrvatski biskupi su se poprilično opekli dajući potporu Milanu Bandiću (jer je ovaj bio formalno katolik, a Josipović formalno agnostik), ali između predsjednika Josipovića i Kaptola vlada svojevrsna idila, primarno zbog dr. Stjepe Bartulice, predsjedničkog povjerenika za vjerske zajednice, Amerikanca i čovjeka od najvećeg povjerenja Josipa Bozanića. Zapravo, u pet godina nije bilo sukoba između HBK i predsjednika Josipovića.

 

Biskup Uzinić je otvoreno stjerao kampanju s oltara svoje biskupije. Općenito, nije se čulo ništa što bi vuklo na Kolindin mlin iz najveće domaće vjerske zajednice, a predsjednik je izjavio da se prepoznaje u preporukama za katolike koje je dao Bozanić. Veći dio manjih religijskih zajednica zaljubljene su u predsjednika Josipovića. U slučaju pobjede Kolinde Grabar-Kitarović živo me zanima tko će biti nasljednik Stjepe Bartulice. 

 

Milanović je trenutno sastavni dio kampanje Ive Josipovića, a izravno je napao biskupe, najavio opstrukciju vraćanja crkvene imovine te je rekao da se četiri sporazuma sa Svetom Stolicom mogu svakako tumačiti. I to je rekao pravnik po struci. Tjedan dan prije drugoga kruga izbora, HDZ i Kolinda Grabar-Kitarović, koji nisu nešto pretjerano igrali na katoličku kartu, mogu sjesti, ne raditi ništa i samo pustiti mikrofon ljubljenom premijeru, jer taj čovjek kao da ne shvaća što govori. Još jedan u nizu nevjerojatnih poteza Zorana Milanovića. Zapravo, ništa čudno.