MISLAV MIHOLEK

KOLUMNA MISLAVA MIHOLEKA: Dvadeset i tri godine od priznanja Hrvatske, jesmo li blizu Starčevićevoj Hrvatskoj?

Je li Kolindina izjava ispravna?

Piše: Mislav Miholek

Ovaj tjedan obilježava se 23. godišnjica kako su europske države priznale Hrvatsku kao neovisnu državu. Već 8. listopada 1991. Hrvatska je postala subjekt međunarodnoga prava, a prva neovisna zemlja koja je priznala Hrvatsku bila je malena luteranska skandinavska otočna država zvana Island i to 19. prosinca 1991. Papa Ivan Pavao II. napravio je presedan u povijest diplomacije Svete Stolice i protežirao je priznanje Hrvatske i Slovenije, nasuprot ustaljenoj praksi vatikanske diplomacije da se prvo čeka rezultat rata, a onda se mudruje što i kako. Čovjek je bio Poljak, Slaven, ali i potomak Bijelih Hrvata, obitelj njegove majke gajila je bijelohrvatski identitet, kojeg su Poljska i Česka nemilice uništavale, pa je sigurno i to odigralo nekakvu ulogu.

 

Od 1848. Hrvatska se traži. Izjava Kolinde Grabar-Kitarović za BHT 1 televiziju koja glasi: "Po meni je Hrvat i onaj tko je pravoslavne vjeroispovijesti i tko je Srbin po nacionalnosti. On je ipak Hrvat u smislu hrvatskog državljanina. Ako kažete građanke i građani, dođete negdje na selo u Hrvatskoj i kažu: a zašto nas isključujete? Mi nismo građanke i građani, mi živimo na selu", ocrtava svu muku koju je Hrvatska prolazila, u smislu identiteta, od sredine 19. stoljeća pa sve do Domovinskoga rata.

 

Ante Starčević definitivno je najvažnija osoba za hrvatski identitet i ostat će kamen temeljac svake državnopravne misli i svakoga premišljanja o hrvatstvu, uostalom on je Otac Domovine. Njegova je vizija hrvatska nacija koja se izdiže iznad etniciteta u Hrvatskoj, dakle iako je hrvatski narod temelj nacije, biti Hrvat po etničkom podrijetlu nije isto što i biti Hrvat po nacionalnom određenju. Izvorni pravaški pokret oko Starčevića i Eugena Kvaternika prisvaja sve hrvatske etnicitete i sve hrvatske vjeroispovijesti. Prvi dio izjave o tome da se može biti Srbin i pravoslavac, a ujedno Hrvat, najčišći je produkt Starčevićevog shvaćanja hrvatstva, koji slijedi francuski model građanske države. Pravaštvo je u punom smislu građanska ideologija u dva smjera. Prvo, građanin u smislu Francuske revolucije i tekovina 1789. koje je na ove prostore donio sjajni maršal Marmont, čiji je prvi suradnik bio stric Ante Starčevića, lički pop Šime Starčević. Drugo, pravaštvo je jedino imalo uspjeha kod sitnog i srednjeg građanstva Zagreba, Varaždina, Kvarnera i širom bivše Vojne Krajine, dakle među građanstvom u užem smislu.

 

Svaki stanovnik Hrvatske za Starčevića je politički Hrvat, a on može biti etnički Hrvat, Srbin, Nijemac, Talijan, Mađar ili bilo što. Jednako vrijedi i za vjere, katolik, musliman, pravoslavac ili protestant. Ovo učenje je bilo dobro prihvaćeno. primjerice, kod dijela Slovaka-luterana u Slavoniji, a i određeni dio hrvatskih pravoslavaca stat će uz ovo shvaćanje hrvatstva, a 1920. kada nastaje SPC, između vjere i nacije, ljudi kao npr. kulturnjačka obitelj Miletić, odabrat će hrvatsku naciju. 

 

Ante Starčević definitivno je najvažnija osoba za hrvatski identitet i ostat će kamen temeljac svake državnopravne misli i svakoga premišljanja o hrvatstvu, uostalom on je Otac Domovine. Njegova je vizija hrvatska nacija koja se izdiže iznad etniciteta u Hrvatskoj, dakle iako je hrvatski narod temelj nacije, biti Hrvat po etničkom podrijetlu nije isto što i biti Hrvat po nacionalnom određenju. Izvorni pravaški pokret oko Starčevića i Eugena Kvaternika prisvaja sve hrvatske etnicitete i sve hrvatske vjeroispovijesti. Prvi dio izjave o tome da se može biti Srbin i pravoslavac, a ujedno Hrvat, najčišći je produkt Starčevićevog shvaćanja hrvatstva, koji slijedi francuski model građanske države. 

Specifičan prijezir spram pojma građanskoga, koji je drugi dio izjave, produkt je ideologije Stjepana Radića. Radić je istinski prezirao sve građansko. Nasuprot Starčevićevoj ideologiji koja se bazira na pravu i pravicama, na tradiciji izumirućeg plemstva i na intelektu uzdizajućeg građanstva, Radićeva politička i kulturna vizija hrvatskog identiteta je čisto seljačka, ona dolazi uz prijezir sela spram građanskoga. Radić je panslavenski nastrojen. Starčevića slavenstvo ne zanima, mladi Radić gleda prema Českoj, Srbiji i Rusiji. Brani Srbiju, a kada se uspostavlja Jugoslavija, dolazi na branu hrvatskih prava, hrvatskog imena, hrvatskog seljaka. Zbog svoje antigradske i antigrađanske retorike, nikada neće politički osvojiti Zagreb, Varaždin i Karlovac, koji će do 1929. ostati pravaška uporišta. Kasnije, Maček će odustati od seljačkog eksluziviteta i proglasiti sebe vođom hrvatskoga naroda.

 

Ustaški zulum i promašeni politički koncept Ante Pavelića, koji se nakaradno pozivao na pacifista Starčevića, nema veze s modernošću. Pavelić je sebe vidio kao feudalnog suverena, a broj ustaških dragovoljaca glasio je oko 15 tisuća, što je bio maksimum ljudi koji su bili spremni pristati na sve samo da se NDH sačuva. Svi zločini i sve pakosti NDH idu na dušu Ante Pavelića. Komunizam, koji se prekrio antifašizmom, bio je također duboko antigrađanski, opet u oba smisla te riječi, kao što je bio i protuseljački.

 

U ime u ratu izginule radničke klase, gradila se nova Jugoslavija, u njoj Hrvatska, u kojoj je radnička klasa sa središtem u Sisku imala vlast i povlašteni status. Kada je u šezdesetima izrasla proljećarska generacija hrvatskih komunista, oni  su nesvjesno došli na pozicije Eugena Kvaternika, odnosno stavili ekonomsku ravnopravnost Hrvatske na prvo mjesto, ne rušeći Jugoslaviju. To je ono fascinantno, niti je Starčević rušio Austro-Ugarsku, niti je Radić rušio prvu Jugoslaviju, niti Savka i Mika drugu Jugu, svi su oni tražili ravnopravnost Hrvatske unutar postojeće državne zajednice. Kada se trebalo 1972. rušiti Hrvatsko proljeće, tzv. liberalno rukovodstvo, kada je trebalo uništiti Maticu i dokrajčiti nadobudne studente, napad je krenuo iz Siska, iz smjera Željezare Sisak.

 

Franjo Tuđman nije imao puno pojma o ekonomiji, što je valjda jedna od najvećih hrvatskih nesreća suvremene povijesti. Imao je viziju hrvatske države u konfederalnoj Jugoslaviji, na tragu Starčevića, Radića, Savke i Mike. Doduše, iako mu ekonomija nije bila jača strana, Tuđman je ipak znao da nema smisla rušiti jedan ekonomski povoljni okvir kada se ga može reformirati u dobru konfederaciju.

 

Kao što su od panslavističkoga Radića srbijanske elite učinile hrvatskog nacionalista, tako su Slobodan Milošević, srbijanska elita i JNA praktički izgurali Sloveniju i Hrvatsku iz Jugoslavije. Milošević je imao najbolju namjeru praviti krnju Jugoslaviju od četiri preostale republike, dvije pokrajine i okupirane jedne trećine Hrvatske. Slobo je, izazivajući pobunu hrvatskih Srba, napravio najgoru moguću stvar baš samim Srbima dovevši ih na okupiranim krajevima u takvo psihičko stanje da apsolutno nisu mogli prihvatiti nikakvu hrvatsku državu i uništavajući svaki kompromis.

 

Tuđman je uspostavio hrvatsku državu, kako mu je tekla vlast dalje, okružio se krivim ljudima odbacivši čak vlastita sina. Nije mu bilo pretjerano do građanskog modela Ante Starčevića, štoviše Zlatko Canjuga je upregnuo praviti stališe u Hrvata, ali smrt prvog hrvatskoga predsjednika prekinula mu je započeto djelo. 

 

Ivica Račan došao je na vlast obećavajući čišćenje privatizacije. Nije napravio zapravo ništa pretjerano puno za svoje vladavine, osim što je uništio HSLS po drugi put, dopustio Carli del Ponte da mu se miješa u unutarnje poslove, a istoj je Stipe nadobudno otpremio kompletan Tuđmanov arhiv. Sanader je imao lude sreće pa se dobro živjelo sve dok svjetska kriza nije Hrvatsku gurnula u ekonomsku realnost, pa je otkriveno kako je poliglot isisavao državni proračun za svoju privatnu dobrobit. Kosorica je dvije godine probala pošteno i dobro je upregnula, a onda je došao Zoran Milanović, slučajni premijer, čovjek koji voli samo sebe i nikoga više, te je Hrvatska krenula rapidno propadati u političkom i ekonomskom smislu.

 

U ovim je političko-identitetskim lutanjima od 1848. Tuđmanu pošlo za rukom stvoriti neovisnu hrvatsku državu koja je i pobijedila u nametnutom ratu. Nažalost, Tuđman nije slušao ljude kao što su bili Nikica Valentić i propustio je ojačiti domaću ekonomiju. Ispada da je iza Tuđmana jedino nekakvu pošteniju viziju imala Jadranka Kosor.

 

Ako pogledamo pravaški stav da je smisao hrvatske države dobrobit hrvatske nacije, onda je konačno vrijeme da se taj zadatak ispuni. Tu se otvara šansa Kolindi Grabar Kitarović da sa svojim optimizmom i dobrim vezama u inozemstvu nešto pokrene, tako da mladi više ne idu van, da poduzetnici i obrtnici mogu prosperirati, tj. da građanska Hrvatska Ante Starčevića konačno prodiše punim plućima.
 

Pročitajte više tekstova sa pojmovima:

kolinda grabar kitarović, ante starčević, mislav miholek, hrvatska, pravaši