MISLAV MIHOLEK

KOLUMNA MISLAVA MIHOLEKA: Gužva na ljevici u Hrvata ili kako Zoran Milanović misli zadržati vlast u SDP-u

Danas se ljudi upisuju u stranke primarno kako bi imali neke financijske koristi.

Piše: Mislav Miholek

Biti političar u Hrvatskoj prvenstveno je unosan posao koji je plaćen iznad prosjeka. U drugoj polovici 19. stoljeća saborski zastupnici nisu bili plaćani. To je bila austrijska smicalica kojom se pokušalo spriječiti formiranje bilo kakve oporbe jer većina biznisa vodila se s državom, a samo su bogati ljudi mogli ići u političare. Pravaši su bili siromašni kao crkveni miševi, a Stjepan Radić je često zamjerao mlađim pravašima da su se prodali za posao u državnoj službi. Zapravo, jednako kao i danas, tada je rad u javnoj upravi bio pravi jack-pot.

 

Danas se ljudi upisuju u stranke primarno kako bi imali neke financijske koristi. San svake Hrvatice i Hrvata saborski je mandat. Prijenosi iz Sabora svjedoče o tome kako dvadesetak od sto pedeset i jednoga zastupnika sjedi i međusobno se svađa kao mala djeca. Idealan posao, oko sto i trideset ljudi nikad nema u sabornici, a dobivaju debele plaće. Svaka parlamentarna stranka ima i svoju stranačku birokraciju, pravi jedan birokratski stroj koji se financira iz državnog proračuna.

 

Ali, svaka vlast također se pobrine i da se ona "prava" birokracija napuni stranačkim poslušnicima, od lokalnih, preko županijskih, pa sve do državnih razina, svaka velika stranka iza sebe ostavi svoje ljude. Zanimljivo, nijedna vlast ne miče prethodne naslage birokracije, nego samo slaže novi sloj. Stvaraju se nova radna mjesta, stranački protivnici kohabitiraju, izbjegavaju se ideološke svađe za vrijeme pauza, jer svi su jedna sretna obitelj na državnom proračunu, koji se financira svakom vašom kupnjom, od žvakače gume, pa do traktora, 25 posto ide državi. Uzima vam se od plaće, od bilo čega, parafiskalni nameti u Hrvatskoj su stvarno maštoviti.

 

Stoga, nije neobična pojava mladih stranačkih snaga koje bi htjele podijeliti budžetsko-birokratski komad kolača, jer dolaze teška vremena, sasvim je sigurno da iza naodolazećih izbora dolaze bolne reforme i da ćemo živjeti vrlo loše, da će rezovi bitni gadni i da ćemo još više osiromašiti. Ali jedno je sigurno, političari, redovni birokrati i stranački birokrati dobivat će redovno plaće, iako vrlo vjerojatno smanjene, ali vjerojatno i dalje veće od naših primanja iz privatnog sektora. Znajući smisao za humor hrvatske politike, najviše će se smanjiti plaće učiteljima, medicinarima, vatrogascima, policajcima i vojnicima, jer Hrvatsku ćemo braniti do zadnjeg birokrata.

 

Zapravo, do Republike Hrvatske, do hrvatske nacije i do hrvatskog građanstva nikome od hrvatskih stranaka nije stvarno stalo. Ali, ti građani i dalje jedini su koji kroje sastav Sabora, i sve dok postoji pravo glasa, donekle će se stranke ipak trebati brinuti za svoje glasače, jer ako pogledamo Sabor, danas u njemu nema više HSLS-a, koji je primjerice 2000. godine imao čak 25 zastupnika. Stanje se lako može promijeniti.

 

Ideološki se boj nastavlja u punom zamahu, pa se tako izbija "Za dom spremni" s HOS-ovog spomenika u Splitu (natpis koji tamo uopće nije trebao biti, a našao se na spomeniku zbog HČSP-a), a što će još sve napraviti Milanovićeva vlast da dodatno zakuha čuvenu hrvatsku podjelu na desne i lijeve, to treba tek vidjeti.

SDP-ova vlast vrludala je neradnički tri godine i odlučila si je zadnje godine donekle populistički sačuvati glasački bazu, oprostom dugova, napadom na bankare i fiksiranjem tečaja švicarskog franka za kredite, a također je već tri godine u tijeku ideološka borba, iako je primjerice ateistički križar Jovanović prestao biti ministar prosvjete. Ideološki se boj nastavlja u punom zamahu, pa se tako izbija "Za dom spremni" s HOS-ovog spomenika u Splitu (natpis koji tamo uopće nije trebao biti, a našao se na spomeniku zbog HČSP-a), a što će još sve napraviti Milanovićeva vlast da dodatno zakuha čuvenu hrvatsku podjelu na desne i lijeve, to treba tek vidjeti.

 

Hrvatski laburisti nisu više zanimljivi lijevom glasačkom tijelu iako su vrlo aktivna saborska oporba, koja doduše nekada podupire SDP, ali i dalje imaju koalicijskog potencijala. OraH je prenapuhani balon kojega su probušili Ivan Sinčić i Ivan Pernar. Još neregistrirana Radnička fronta kao da je ispala iz čuvenog stripa Alan Forda (deseta epizoda "Formule"), a ista niti postoji kao stranka, niti ima svoju glasačku bazu, jer primjerice Živi zid ima 11 županijskih organizacija i Ivan Pernar, uz podosta sreće na predsjedničkim izborima, stvarno ima iza sebe nekakvu terensku političku mašineriju koja je spremna izići na izbore. U OraH-u ima kvalitetnih ljudi, ali Mirela Holy ne dopušta nikome da se profilira. Iskreno, znade li itko kako se zove europarlamentarac iz OraH-a? Ja ne znam.

 

Živi zid će sigurno pokupiti glasove ljudi koji su totalno pogaženi u ovoj krizi i koji mrze kapitalizam, EU, NATO, mainstream politiku. Poruke Živoga zida su jednostavne, imaju odjeka među ciljanim glasačkim tijelom i koliko god da većina analitičara i novinara to odbija vidjeti, Živi zid je hit među gubitnicima tranzicije kojih svakim danom ima sve više i više. Lijepi pristojni Vilibor ili namrgođeni bahati Mate, jako "teška" odluka za taj dio glasačkog tijela. Pernar zna što radi.

 

Zoran Milanović zagospodario je SDP-om kao feudalni gospodar. Iako se riječka i zagrebačka ispostava na veliko buni protiv Zoran-paše Milanovića, nemaju dovoljno snage da ga sruše. Unutarnja oporba polagala je velike nade u Ivu Josipovića, a pitanje je može li detronizirani predsjednik sakupiti dovoljno ruku za rušenje Zoran-paše da zagospodari SDP-om.

 

Hoće li Ivo Josipović osnivati novu stranku, hoće li pridružiti nekoj lijevoj postojećoj ili će se vratiti na Sveučilište gdje uživa moć i ugled, to tek trebamo vidjeti. U SDP-u zapravo nema neke jake ličnosti koja može parirati Zoran-paši Milanoviću, kojemu i ovako više nije toliko do premijerske stolice kao što mu je važno da ostane kormilar starog ruzinavog broda zvanog SDP, koji je zbog prirode hrvatske politike nepotopljiv. Zoran-paša je apsolutni vladar SDP-a.

 

Hrvatski glasači zapravo uvijek glasaju vrlo racionalno, tj. stalo im da im ne propadne glas, zbog toga dvije velike stranke i koalicije sakupljenih od njih dobivaju glasove. Mit je da je glasačko tijelo većinski lijevo, jer HDZ je puno više puta odnio pobjedu nad SDP-om, a primjerice pobjeda Kolinde Grabar-Kitarović svjedoči da ipak ima više desničara, iako najtvrđi i najkonzervativniji glasači nikada ne bi mogli glasati za ženu (ostali su doma drugi krug), pa možemo reći da je odnos desnice i desnog centra spram ljevice i lijevog centra 55 naspram 45 posto u korist desnice.

 

Ono što se meni čini je da će Zoran-paša Milanović pred izbore žrtvovati HNS i u koaliciju povući Laburiste (kao izrazito lijevu stranku), jer HNS je otvoreno neoliberalan, a dotična riječ postala je kletva u hrvatskom javnom prostoru, te će svu krivicu za loše i nesocijalne poteze svaliti na Vesnu Pusić i njeno društvo.

 

U sastavu sljedećeg Sabora možemo očekivati HDZ i široku koaliciju, SDP i koaliciju (SDP-IDS-Laburisti-nekakvi umirovljenici), HDSSB, Živi zid, Čačićeve Reformiste i eventualno Ružu Tomašić i više nikoga drugoga. Lokalne liste nemaju snage na nacionalnoj razini. U svakom slučaju, ostao na vlasti ili sišao s nje, Zoran-paši Milanoviću bit će vrlo dobro u životu.

Pročitajte više tekstova sa pojmovima:

ljevica, sdp, zoran milanović, mislav miholek