IVAN HRSTIĆ

GENOCID ILI NE: Poraz međunarodne pravde u Haagu: Presuda će samo otežati hrvatsko - srpske odnose

To što prema kriterijima suda nema genocida ne znači da ćemo prestati koristiti tu riječ!

Piše: Ivan Hrstić


Nikako se ne smije prihvatiti pojednostavljeno čitanje presude, da su odbačene obje tužbe, te da se u Hrvatskoj nije dogodio genocid. Jer to nije slovo i bit presude. Ispravno čitanje je da prema važećim međunarodnim zakonima i sudskoj praksi nije bilo moguće dokazati ili da hrvatski pravni tim nije bio sposoban dokazati da se u Hrvatskoj dogodio genocid, za koji bi k tome bila odgovorna susjedna država. Tek da su se dogodili strašni zločini s genocidnim obilježjima. A nama sud nije ni trebao da bismo to sebi dokazali, već drugima. Istina je, nismo to do-kazali, ali jesmo po-kazali. I činjenica da ti zločini nisu genocid prema kriterijima Međunarodnog suda pravde ne znači da ćemo prestati koristiti tu riječ!

Presuda međunarodnog suda u Haagu da u Hrvatskoj nije bilo genocida za nikoga nije bila iznenađenje, čak ni za one koji su se do zadnjeg trenutka nadali da bi moglo biti dugačije. Išli smo pred ovaj sud dokazivati da se u Hrvatskoj dogodio genocid ponajviše zato što je to s pravne strane bila jedina preostala šansa, koliko god mala bila, da se Srbija proglasi odgovornom za strašne zločine počinjene u Hrvatskoj te da eventualno nakon toga plati i neke ratne štete. Da je postojala neka druga mogućnost, vjerojatno se ne bi upuštali u takvu avanturu.

Jednako tada, kao i 16 godina i 28 milijuna kuna kasnije, bilo je je jasno da su kriteriji za dokazivanje genocida previsoko postavljeni te da će letvicu biti gotovo nemoguće preskočiti. Objektivno, u Hrvatskoj se nije dogodilo ništa razmjerima i opsegom usporedivo s Holokaustom, pa ni s onim što se dogodilo u Ruandi. Ako je to bio kriterij, onda doista nije bilo šanse. No, da hrvatski pravni tim neće biti u stanju preskočiti čak ni prvu osnovnu stepenicu, e pa to je već šokantno.

Naime, čak i da su suci zaključili da se 1991. u Vukovaru i drugdje u Hrvatskoj dogodio genocid, po svemu sudeći za to što se tiče suda nijedna država ne bi bila pravno odgovorna, a ponajmanje današnja Srbija, koja, siroče, tvrdi da je počela postojati tek od travnja 1992.

Srbija, koja se, već kako joj je u interesu, jedan dan prikazuje kao isključiva sljednica SFRJ i nasljednica njezine imovine, a druge dan pere ruke i tvrdi da nema ništa s njom i njezinim nedjelima. Koja danas zatvara hrvatske državljane i sudi im prema tužbama naslijeđenim od tužitelja JNA, a sutra kaže da nema ništa sa zločinima koje su počinili pripadnici te iste JNA pod njenom kontrolom.

No, lako za Srbiju, njezini dvostruki kriteriji su nešto na što valja uvijek računati. No, i što se tiče sudaca, najveći zločini, oni tijekom 1991., dogodili su se u svojevrsnom pravnom vakuumu, za vrijeme dok je za njih formalno odgovorna bila bivša zajednička država. SFRJ, kao potpisnica relevantnih konvencija, ne može biti proglašena krivom, jer ta država danas više ne postoji, pa se ne može izjasniti o nadležnosti suda, pročitao je sudac u izravnom prijenosu, izazivajući nevjericu gledatelja.
No, prva izvješća u hrvatskim medijima poggrešno su protumačila sučeve riječi. Suci su u većini smatrali da u procjenu mogu li se ti zločini pripisati Srbiji uopće ne treba ulaziti prije no što se dokaže da oni doista imaju karakter genocida. Što bi se, dakle, dogodilo da je hrvatski pravni tim uspio dokazati da je SFRJ bila odgovorna za počinjeni genocid, i bi li Srbija 'naslijedila' tu odgovornost, možemo samo nagađati. Brazilski sudac Antonio Augusto Trinidade u svojem izdvojenom mišljenju jasno je razobličio te apsurde, poručujući da je nedopustiv pravni vakuum i prebacivanje odgovornosti na državu koja više ne postoji.

Šokantno je obrazloženje koje je pročitao sudac Tomka o tome zašto niz nedjela s objektivno genocidnim obilježjima na koncu ipak ne predstavljaju genocid u smislu međunarodnog prava. Pojednostavljeno, ali ne previše karikirano, Srbi jednostavno nisu bili dovoljno efikasni u svojem uništavalačkom pohodu, a da bi se to proglasilo genocidom. Nisu ubili dovoljno ljudi. Koliko bi bilo dovoljno, sudac nije otkrio. Kao ni bi li i nekoliko puta veći broj ubijenih, silovanih, protjeranih, bio dovoljan, ako tužitelj nije uz genocidne akte uspio dokazati i genocidnu namjeru. Ili se možda već i sam veći broj smatra sam po sebi dokazom genocidne namjere?

Cinično se može primijetuiti da bi države sa zločinačkim režimima tako dobile savršen recept kako da se izvuku od odgovornosti za genocidne poduhvate. Prividno je jednostavno - one države koje se pokoljem žele riješiti neželjene populacije, nakon tog se trebaju ugasiti i krenuti ispočetka, ne nužno pod drugačijim imenom.

Šokantno je i obrazloženje koje je pročitao sudac Peter Tomka o tome zašto niz nedjela s objektivno genocidnim obilježjima na koncu ipak ne predstavljaju genocid u smislu međunarodnog prava. Pojednostavljeno, ali ne previše karikirano, Srbi jednostavno nisu bili dovoljno efikasni u svojem uništavalačkom pohodu, a da bi se to proglasilo genocidom. Nisu ubili dovoljno ljudi! Koliko bi bilo dovoljno, sudac nije otkrio. Kao ni bi li i nekoliko puta veći broj ubijenih, silovanih, protjeranih, bio dovoljan, ako tužitelj nije uz genocidne akte uspio dokazati i genocidnu namjeru. Ili se možda već i sam veći broj smatra sam po sebi dokazom genocidne namjere?

Na koncu, apsurdima tu još nije kraj, Hrvatska još može biti sretna s ovako nakaradnim kriterijima koje primjenjuje haški sud. Jer, da su kriteriji za dokazivanje genocida bili niži, moglo se, posve teoretski, dogoditi da sud presudi da se u Hrvatskoj i 1991. i 1995. dogodio genocid. Ali da za onaj 1991. ne bude nitko odgovoran, a da za onaj 1995. bude odgovorna RH. Srećom, činjenica da je srbijanska protutužba jednoglasno odbačena ipak nešto govori o neuvjerljivosti srpskih argumenata i to je ovdje ipak jedna od zadovoljština. Izdvojeno mišljenje brazilskog suca pri odbacivanju hrvatske tužbe također će biti vrijedan povijesni dokument.

No, oni koji govore da je ovakva presuda politički povoljna za razvoje odnosa u regiji potpuno promašuju bit. Smatrati da je pravni rat u Haagu samo nastavak oružanog sukoba, te da je sudski spor zapravo nastavak agresivnog ponašanja, točnije hrvatska agresija prema Srbiji i Srbima općenito, koja onemogućava razvoj dobrosusjedskih odnosa znači doista biti slijep, znači ne vidjeti da liječenja rana, suočavanja s istinom te stvarnog i održivog demokratskog napretka ne može biti ako ćemo ovako bolna pitanja gurati pod tepih i ne postići barem njjihovo formalno razrješenje. To je, nažalost, sve u skladu s odavno postavljenim i sustavno održavanim ciljevima iz vanjskih centara moći: Da iz ovoga rata nije jedna od novonastalih država ne smije izići kao nedvojbeni pobjednik te da krivnju treba raspodijeliti.

U tom kontekstu, nikako se ne smije prihvatiti pojednostavljeno čitanje presude, da su odbačene obje tužbe, te da se u Hrvatskoj nije dogodio genocid. Jer to nije slovo i bit presude. Ispravno čitanje je da prema važećim međunarodnim zakonima i sudskoj praksi nije bilo moguće dokazati ili da hrvatski pravni tim nije bio sposoban dokazati da se u Hrvatskoj dogodio genocid, za koji bi k tome bila odgovorna susjedna država. Tek da su se dogodili strašni zločini s genocidnim obilježjima.

Je li to vrijedilo 16 godina i 28 milijuna kuna? Svatko neka si sam odgovori na to pitanje, no praktična pitanja ovdje su od sporedne važnosti. Hrvatska je žrtvama i sama sebi bila dužna sve te dokaze staviti na stol, na ocjenu ne samo sucima, već i svojoj i međunarodnoj javnosti. U tom smislu, rezultat je neprocjenjiv. Da je moglo i daleko bolje, svakako jest, no podizanju tužbe jednostavno nije bilo alternative.

A nama sud nije ni trebao da bismo to sebi dokazali, već drugima. Istina je, nismo to do-kazali, ali jesmo po-kazali. I činjenica da ti zločini nisu genocid prema kriterijima Međunarodnog suda pravde ne znači da ćemo prestati koristiti tu riječ!

Što god sud rekao, mi i dalje znamo što se dogodilo. No, s ovakvom presudom, i s druge strane će tvrditi to isto i pomirenja stavova po tom pitanju neće moći biti.

Je li to vrijedilo 16 godina i 28 milijuna kuna? Svatko neka si sam odgovori na to pitanje, no praktična pitanja ovdje su od sporedne važnosti. Hrvatska je žrtvama i sama sebi bila dužna sve te dokaze staviti na stol, na ocjenu ne samo sucima, već i svojoj i međunarodnoj javnosti. U tom smislu, rezultat je neprocjenjiv. Da je moglo i daleko bolje, svakako jest, no podizanju tužbe jednostavno nije bilo alternative.

Sud je jučer ipak nedvosmisleno potvrdio da su se zločini nad Hrvatima dogodili u u kontekstu planova Srbije o stvaranju Velike Srbije. A mi znamo i da je u Srbiji u ovom trenutku na vlasti čitava galerija likova koji su desetljećima, gotovo do jučer bili glasni zagovornici i glasnogovornici, pa i provoditelji, upravo takvih planova. Na vlasti su upravo oni, a ne neke druge relevantne, stvarno demokratske snage u Srbiji, upravo zato što im se dopustilo da izvrnu svoj vučji kožuh te da postanu relevantni politički faktor čak i na međunarodnoj sceni. Da se u Srbiji dogodilo stvarno suočavanje s povijesnim činjenicama - oni danas ne bi bili na vlasti. Iako se ovim pokazuje da je srbijanska protutužba bila ishitrena te da bi im politički korisnije bilo da je ona ostala bez presude, odnosno da nikad nije ni podignuta, oni ovom presudom dobivaju nova krila.

No, ne možemo se samo izvlačiti na međunarodni sud i vanjske faktore.

To što je Haag propustio tražiti političku i pravnu odgovornost za čitav niz beogradskih dužnosnika
jasno izravno odgovornih za zločine počinjene u Hrvatskoj ne odgovara na pitanje zašto je to isto propustila i hrvatska država, odnosno hrvatsko pravosuđe, koje se treba probuditi i poduzeti sve za što još nije odavno prošo voz, da se beogradski, ali i svi drugi zločinci, privedu pravdi, pa makar to značilo iskorištavanje pozicije punopravne članice EU-a kao sredstva izravnog ili neizravnog pritiska na srbijanske vlasti.

Pročitajte više tekstova sa pojmovima:

haag, peter tomka, ratni zločini, vukovar, međunarodni sud pravde, genocid