MISLAV MIHOLEK

KOLUMNA MISLAVA MIHOLEKA: Prokleti ratovi, Hrvati i Srbi, Ukrajinci i Rusi, papa Ivan Pavao drugi i papa Franjo

Presuda Međunarodnog suda u Haagu označila je krivca za ratna događanja, a taj krivac je Beograd.

Piše: Mislav Miholek

U ratu se prave gadne stvari. Zato se rat smatra najgorim što se može dogoditi jednoj zemlji i njezinom stanovništvu. Trenutno se ratuje u Ukrajini, gdje je Rusija digla rusku nacionalnu manjinu protiv Ukrajine, uspostavili su dvije kvaziautonomne regije, spojili ih u jednu kvazidržavu, dovukli vojnike, policajce i tajne agente iz Moskve, doveli čak i podosta ruske tehnike koja čudesno prelazeći rusko-ukrajinsku granicu prestaje biti ruska, već postaje kvazidržavna tzv. novoruska. Sve to svijet zna, sve to svijet vidi, ali jednostavno, ginu tamo neki Ukrajinci.

 

Nemaju nafte, dobrovoljno su se odrekli nuklearnog oružja (u zamjenu za to, pomalo cinično, Rusi im garantiraju teritorijalnu cjelovitost), ne pripadaju nikome, nije svijet briga za njih.

 

Ovaj scenarij je svima onima koji pamte 1990. i 1991. i 1992. vrlo poznat. Jer na isti način je službeni Beograd prvu dignuo na pobunu Srbe u Hrvatskoj, zatim Srbe u BiH. Produkt toga je Republika Srpska, entitet u BiH koji je de facto država, štoviše, kada dobivate poštu iz toga dijela BiH, na poštanskim oznakama piše "Pošte Srpske", a jednako tako, kada se npr. vozite do Sarajeva, vuku vas lokomotive "Željeznica RS-a".

 

Na teritoriju RS-a Hrvati bili su mnogobrojan narod, danas su de facto manjina. Jednako se dogodilo i Bošnjacima. Hrvati su i dalje vlasnici svojih razrušenih kuća i zemljišta oko njih, ali njihova djeca, njihovi unuci razasuti su širom Hrvatske i širom Europe. Razmislite samo koliko je vaših dragih prijatelja, susjeda i kolega rođeno širom Posavine ili pak u gradu koji se zove Banja Luka.

 

Presuda Međunarodnog suda u Haagu, što se tiče rata u Hrvatskoj, označila je krivca za ratna događanja, a taj krivac je službeni Beograd. Postrojbe JNA napravile su toliko mnogobrojnih činova genocida širom Hrvatske i gdje god su nogom stupile da se može bez problema ta nakaradna vojska, u svome ratnome djelovanju i svome sastavu iz 1991. i 1992., nazvati genocidnom.

Za razliku od Srba u Bosni i Hercegovini koji su svoju državu dobili, Srbi u Hrvatskoj prošli su puno gore. Slično su raseljeni kao Hrvati u BiH, samo širom svijeta i širom Srbije. Dio se vratio u Hrvatsku, te životari s lokalnim i bosanskim Hrvatima na bivšim okupiranim područjima. Svi pokušavaju zaboraviti rat, jedine probleme uglavnom radi nadobudna srpska mlađarija koja vikendom dolazi u stari kraj i kojoj su roditelji i srpska država napunili glave velikosrpskom propagandom, pa pijani velikosrbuju.

 

Istu stvar, tj. punjenje glave s glupostima je Srbija napravila većem dijelu Srba u Hrvatskoj počevši od kraja osamdesetih, što je kulminiralo tzv. Balvan-revolucijom i prokletim ratom. Biti Srbin na slobodnom teritoriju Hrvatske, za vrijeme rata, bilo je krajnje neugodno, što može ponajbolje posvjedočiti primjerice Ivan Zvonimir Čičak i rad Hrvatskog helsinškog odbora.

 

Za vrijeme toga istoga rata, Šešelj i njegove horde zla, s Miloševićevim blagoslovom, daleko od ikakve bojišnice, tijekom 1992. protjerivali su Hrvate u Srijemu i one iz jugozapadne Bačke. Ti Hrvati bili su lojalni građani Republike Srbije, a jedini krimen im je bio hrvatska narodnost. Hrtkovci u Srijemu samo su simbol toga stradanja. Za te ljude, nitko ne mari, ponajviše su zaboravljene žrtve rata.

 

Presuda Međunarodnog suda u Haagu, što se tiče rata u Hrvatskoj, označila je krivca za ratna događanja, a taj krivac je službeni Beograd. Postrojbe JNA napravile su toliko mnogobrojnih činova genocida širom Hrvatske i gdje god su nogom stupile da se može bez problema ta nakaradna vojska, u svome ratnome djelovanju i svome sastavu iz 1991. i 1992., nazvati genocidnom.

 

Proglašavanje pobjede koji su izveli Tomislav Nikolić i Ivica Dačić jednostavno je bezobrazno i graniči s dobrim ukusom, te je nastavak Miloševićeve politike. A ta je politika unesrećila prvenstveno Srbe, ali jednako tako i Hrvate i Bošnjake, te poslije dvije presude Međunarodnog suda u Haagu koje jugoslavensku i srpsku vojnu silu karakteriziraju kao onu, koja čini genocidne radnje, navodna pobjeda stvarno graniči s mozgom. Oluja nije bila genocidna akcija.

 

Jednako tako, ovaj rat koji bijesni u Ukrajini, kojeg je pokrenula Moskva, također šteti Rusima u Ukrajini jednako kao i Ukrajincima. Nema rata na svijetu koji je donio nekome sreću. Ratna razaranja, uništeni životi, uništena djetinjstva, mladosti, zrelost i starost ljudi, doživotne traume nisu vrijedne komadanja bilo Hrvatske, bilo BiH, bilo Ukrajine.

 

Papa Ivan Pavao II. već  je 1994. u Zagrebu pozivao na pomirenje sa Srbima, što nam je nekako svima prošlo kroz uši i nije ostavilo puno traga, jer je bio rat, jer se nije znalo puno toga. Čovjek je napravio jako puno za Hrvatsku, pisao da je to vrlo vjerojatno zbog svojih bjelohrvatskih korijena. Oprost iznad svega. "Blaženi su mirotvorci: oni će se sinovima Božjim zvati." (Mt 5, 9).

 

Dobri papa Franjo, Ivan XXIII. naših dana, dolazi 6. lipnja u posjet Sarajevu, Vrhbosanskoj nadbiskupiji, svim vjerncima, ali i svim stanovnicima BiH, zemlje Srba, Bošnjaka i Hrvata. Treba očekivati poruke pomirenja, poruke razumijevanja i poruke suživota. Poslije toliko ratova, poslije tolikih žrtava, to je teško. Ali nigdje ne piše da je kršćanstvo lagano, da je biti kršćanin nešto folklorno i nešto sa strane. "Ostaju vjera, nada i ljubav - to troje - ali najveća je među njima ljubav." (1 Kor 13,13) Na ovim našim prostorima, ljubavi je uvijek nedostojalo.

Pročitajte više tekstova sa pojmovima:

tužba, srbija, hrvatska, ivan pavao drugi, mislav miholek, papa franjo