MISLAV MIHOLEK

KOLUMNA MISLAVA MIHOLEKA: Vlado Gotovac, hoće li ga spomenuti Kolinda Grabar-Kitarović ove nedjelje?

Gotovac je gotovo zaboravljen, pogotovo politički.

Piše: Mislav Miholek

Kako teče ova naša hrvatska povijest, od 1848. prošlo je mnogo imena, mnogo političara i mnogo državnika od te godine koja je promijenila Europu i bila važna za Hrvatsku jer se po prvi put, u osobi Josipa Jelačića, ujedinila ova zemlja na području koje je danas državni teritorij, Jelačić je bio hrvatski ban, upravitelj Dalmacije i Rijeke, te zapovjednik Vojne krajine.

 

Ali zanimljivo, danas će to rijetko više tko znati. Marx, iz velikonjemačke pozicije, strastveno ga je mrzio (ratovao je protiv revolucionara u Beču), Ante Starčević ga je pak prezirao zbog svega onoga što je napravio za svoga banovanja (tj. nije napravio ništa osim slušao Beč), a sve to je više manje prekrila povijest. Jelačić je lik na konju na glavnom hrvatskom trgu, a njegovo lice smiješi se s novčanice od 20 kuna. 

 

U tom istom obrambenom govoru rekao je divnu rečenicu: "Kao što želim biti nepopustljiv prema sebi, tako želim biti nepopustljiv i u analizama sudbine svoje domovine", a to je rečenica koja odražava cijelo biće Vlade Gotovca. Tko je to danas spreman u Hrvatskoj krenuti od sebe i svoje ideologije? Ovo je zemlja u kojem je uvijek kriv onaj drugi, nikada moji nisu krivi. Tko je spreman s tolikom ljubavlju biti kritičan spram svoje zemlje kao što je bio Gotovac? Stoga me živo zanima hoće li se Kolinda Grabar-Kitarović sjetiti Vlade Gotovca!

Od preostalih hrvatskih banova od 1848. do 1918., možda će jedino nekome pasti na pamet ime najvećeg hrvatskog reformatora Ivana Mažuranića, kojega se primarno gleda kao književnika, iako je vrlo vjerojatno jedan od vladara Hrvatske koji joj je donio najviše progresa i najviše dobra. Također, od njega je ponajviše ostala novčanica od 100 kuna i njegova slika na koricama moga indexa.

 

Neki dan je bilo 200 godina od rođenja biskupa Josipa Juraja Strossmayera, čovjeka koji je uveliko odlučivao o hrvatskoj politici druge polovice 19. stoljeća. Mecena, vrhunsko obrazovani teolog, intelektualac, stvorio JAZU, pomogao stvaranje Sveučilišta, napravio puno toga dobroga. Pomirio se pod stare dane sa Starčevićem, ali kako je postao maskota jugoslavenstva, danas je uglavnom sveden na osnivača Akademije te je postao dio nekakvog slavonskoga bluesa, sinonim neke puno jače i prosperitetne Slavonije, ali opet, veći dio ljudi nema pojma tko je i što bio Strossmayer.

 

Od političara stasalih u to doba, Starčević i Radić postali su nacionalni mitovi. Zapravo, stvarni Starčević i stvarni Radić nekako su nestali u svome mitu. Zajednički im je pacifizam i borba za prava kroz institucije, obadvojica su bili legalisti, s time da je Starčević bio liberal usmjeren na Francusku, a Radić narodnjak usmjeren na Rusiju. Starčević je Otac Domovine, nalazi se na novčanici od 1000 kuna, Radić pak na onoj od 200. Imaju trgove i ulice u središtima gotovo svih hrvatskih mjesta.

 

Pravaštvo je u izumiranju (Ruža Tomašić ga je proglasila mrtvim) i suvremeno više toga zajedničkog ima s ideologijom Josipa Franka, nego s izvornom Starčevićevom doktrinom. Jedini slijednik Radića je HSS, koji također pomalo izumire jer  selo je sve manje, sve siromašnije i sve više je regionalna stranka. Zanimljivo, Franjo Tuđman se pozivao na obojicu, te na gotovo zaboravljenog Andriju Hebranga Starijeg, koji se uglavnom spominje kao Titova žrtva.

 

Josip Broz Tito postao je karikatura, za lijeve je svemogući bog,  za desne je aposlutni krvnik, sredine kao da nema. Majstor vanjske politike i umjetnik balansiranja između jugoslavenskih naroda, dobar je za skupove u Kumrovcu, za slike na šalicama i na majicama. Sa suzom u oku ga spominju umirovljeni samoupravljači, ali da zaista netko ozbiljno, bez pretjeranog navijanja, ili bez pretjerane kritike, prouči što i kako je radio Tito, to je malo teže za očekivati. Ali zapravo, nema stranke ili pokreta koji ga baštini. Tito će ostati lik iz viceva.

 

Prvaci Hrvatskog proljeća Savka Dabčević-Kučar i Miko Tripalo nestat će iz sjećanja kada umre posljednja osoba koja će se sjećati toga perioda demokratizacije hrvatskog društva unutar Jugoslavije. Mase su im se klele, zazivali su ih navijači Dinama i Hajduka, imali su poštene namjere, ali nisu ostavili neku konkretnu ideologiju, neki konkretan politički pravac.

 

Franjo Tuđman, kao osnivač HDZ-a i prvi predsjednik neovisne Hrvatske, također se pretvorio u svojevrsni mit. Krajem prošle godine moglo se vidjeti kako su negativne strane Tuđmanove vlasti sve više zaboravljene, a one pozitivne se sve više ističu. S druge strane, kada se  pogledaju današnji političari u odnosu na Tuđmanovu odlučnost, nije ništa čudno da ljudi sve više Tuđmana gledaju pozitivno. SDP pak uzvraća mitom Ivice Račana kojeg se prikazuje kao poštenog i pomirljivog političara, pa kada se opet pogleda današnja scena, Račan se čini anđelom.

 

A gdje je tu u svemu Vlado Gotovac? Koja ga to stranka baštini? HSLS? Ma kakvi. Gotovac je gotovo zaboravljen, pogotovo politički. Pred komunističkim sudom u lipnju 1981. govorio je ovako:

 

- Govoreći o svom vremenu, ja postupam u skladu s Mandeljštamovim stihovima, koji glase: Pokušajte me odvojiti od mog doba, / Kunem vam se - sebi slomit ćete vrat. Govoreći istinu, ja postupam u skladu sa stajalištem pjesnika Milosza, prošlogodišnjeg dobitnika Nobelove nagrade, koji na jednom mjestu kaže: "I mislim da bez pristanka na ono što je gorko, na samoću, na gubitak, nema istine pisane riječi." Govoreći otvoreno, bez opreza, ja postupan u skladu s jednom divnom rečenicom Aleksandra Solženjicina, koja upućuje: "Oprezan čovjek - to nije nikakav čovjek." Ja ne vjerujem u mišljenje bez lične osobne zamjenice Ja. Samo kriminalci skrivaju otiske svojih prstiju! Želim da sve što dodirnem nosi moj ljudski trag.

 

U tom istom obrambenom govoru rekao je divnu rečenicu: "Kao što želim biti nepopustljiv prema sebi, tako želim biti nepopustljiv i u analizama sudbine svoje domovine", a to je rečenica koja odražava cijelo biće Vlade Gotovca. Tko je to danas spreman u Hrvatskoj krenuti od sebe i svoje ideologije? Ovo je zemlja u kojem je uvijek kriv onaj drugi, nikada moji nisu krivi. Tko je spreman s tolikom ljubavlju biti kritičan spram svoje zemlje kao što je bio Gotovac? Stoga me živo zanima hoće li se Kolinda Grabar-Kitarović sjetiti Vlade Gotovca!

 

Završimo na kraju s još Gotovčevih riječi:

 

- Završnom riječi, kao s činjenicama mog života. Ja svoja mišljenja nikada nisam imao zato, da ih se na bilo koji način odričem ili ih u prigodama napuštam; niti sam ikada bježao od njihovih posljedica. Jedini smisao mog rada je u nastojanju da se osigura prava, ljudska, pravedna i slobodna zajednica - za sve i svugdje; zajednica koja raznolikost ne samo podnosi, nego joj se raduje upravo onako, kako se graditelji katedrale u Charrtesu raduju, kad iz raznobojnih stakala slažu svoje vjerničke rozete. Tako radostan i tako raznolik svijet - to je moj san. Ako zbog njega moram biti suđen, ja na to pristajem; jer bez tog sna ni ja, ni moje djelo nemamo nikakvog smisla.

Pročitajte više tekstova sa pojmovima:

hrvatska, vlado gotovac, mislav miholek