Ljubo Jurčić

KOLUMNA LJUBE JURČIĆA: MORA SE UKINUTI Devizna klauzula "buši" ekonomski sustav zemlje

Tržišno gospodarstvo i devizna klauzula su nespojivi.

Piše: Ljubo Jurčić, predsjednik Novog vala – stranke razvoja

Deviznom klauzulom i više-manje fiksnim deviznim tečajem u Hrvatskoj je euro preuzeo funkcije (domaćeg) novca. Uz nepostojanje vizije, koncepta i politike razvoja od strane Vade, to je doprinijelo urušavanju hrvatskog gospodarstva i višegodišnjoj krizi.  

 

Monetarni suverenitet, tj. mogućnost emisije vlastitog novca i zainteresiranost vlasnika naših banaka za budućim zaradama u Hrvatskoj, omogućuje kreiranje mehanizma kojim bi se sanirale štetne posljedice devizne klauzule bez značajnijih posljedica za sve one na koje se odnosi: vladu, HNB, komercijalne banke i korisnike kredita. U svakom slučaju deviznu klauzulu treba ukinuti u kratkom roku. Sve kredite prevesti u kunske s tečajem na dan uzimanja kredita. 

 

Devizna klauzula je visoko štetan proizvod za nacionalno gospodarstvo. Deviznom klauzulom oduzima se domaćem novcu jedna od njegovih funkcija: mjerilo vrijednosti, odnosno cijena. Deviznom klauzulom   unose se šokovi iz drugih gospodarstava i politika  u domaće gospodarstvo i društvo,  koje s tim šokovima najčešće nemaju niti direktne niti indirektne veze. Hrvatska trenutno proživljava jedan od takvih šokova.

 

Devizna klauzula u hrvatskoj ima dva oblika. Prvi je kad banka ima  u depozitu „realne“ devize (kao potraživanje u stranoj valuti) i na temelju deponiranih deviza izdaje kredite u kunama s deviznom klauzulom. Drugi oblik devizne klauzulu je kad ne postoji u depozitu „realna“ deviza nego, banka  pretvara kunsku štednju u deviznu štednju ne kupujući devize, nego istodobno posuđuje te kune uz deviznu klauzulu. U ovom slučaju deviza kao strana valuta ili potraživanje u stranoj valuti uopće ne postoji. Iza tako kreirane valute ne postoji gospodarstvo, nikakav proizvod niti proizvodnja. Ovakvi devizni ugovori (izvedenice)  su bez ikakvog ekonomskog osnova, ali „buše“ ekonomski sustav zemlje.

 

Devizna klauzula je visoko štetan proizvod za nacionalno gospodarstvo. Deviznom klauzulom oduzima se domaćem novcu jedna od njegovih funkcija: mjerilo vrijednosti, odnosno cijena. Deviznom klauzulom   unose se šokovi iz drugih gospodarstava i politika  u domaće gospodarstvo i društvo,  koje s tim šokovima najčešće nemaju niti direktne niti indirektne veze. Hrvatska trenutno proživljava jedan od takvih šokova.

Devizna klauzula u oba oblika je štetna i nedopustiva. Banka može na temelju vlastitih ili posuđenih deviza davati kredite u kunama. Kune, kao nacionalni novac, na domaćem tržištu mogu se „štititi“ samo kamatom a ne dodatno i „zaštitnom klauzulom“. Banka u ovom slučaju djeluje kao svaki ulagač, primjerice, strani ulagač koji je investirao u pogon u Hrvatskoj i prodaje svoje proizvode na hrvatskom tržištu za kune. Da li će za zarađene kune moći kupiti dovoljno deviza da povrati svoj ulog, to je njegov rizik. Krediti su bankarski proizvodi koji se u Hrvatskoj prodaju za kune. Cijena tih kreditnih kuna koja pokriva njihov trošak nabavke i rizik samo može biti kamata.  Kako bi izgledalo da se u Hrvatskoj pivo, benzin, telefon, cement , itd. plaća u devizama ili kunama s deviznom klauzulom?

 

Dosadašnje štete devizne klauzule (negativne tečajne razlike) treba izračunati i donijeti političku odluku kako ih pokriti. U politiku ukidanja devizne klauzule treba biti uključena i politika suficita u vanjskoj trgovini (tekućoj bilanci Platne bilance) i zaduživanje  hrvatske države  u najvećoj mjeri u kunama ali bez devizne klauzule.

 

Program saniranja posljedica devizne klauzule treba napraviti Hrvatska narodna banka uz suglasnost hrvatske vlade. To bi mogao biti dobar početak strukturnih reformi u Hrvatskoj.   Dobro napravljene reforme u Hrvataskoj ne zahtijevaju bolne rezove, niti  „radikalne“ poteze, niti krv, znoj i suze. Hrvatska je još uvijek vrlo bogata zemlja. Hrvatska samo treba politiku za efikasno pretvaranje vlastitih resursa u vlastiti kapital.  Hrvatska sada ima vrlo dobru poziciju da to napravi. Uz reformu monetarnog sustava treba paralelno napraviti još nekoliko reformi i politika. Cijeli proces jasnih, vidljivih i ništa bolnih reformi mogao bi se provesti  u roku od dvije godine.

 

Suverena država određuje zakonom što je njen novac. U Hrvatskoj je zakonom određeno da je  to  kuna, kao što je u Engleskoj funta,  u Japanu Jen ili u Švicarskoj franak. Zakonskim  određenjem kune kao novca  znači da ona mora obavljati sve funkcije novca u Hrvatskoj: sredstvo razmjene, mjerilo vrijednosti i sredstvo štednje. Isto tako sve domaće transakcije u  Hrvatskoj moraju biti ugovorene i izvršene u  kunama.

 

Hrvatska vlada kao izvršno tijelo Hrvatskog sabora koji je nositelj hrvatskog suvereniteta mora štititi hrvatsku kunu na hrvatskom teritoriju isto kao i sami hrvatski teritorij. Hrvatska narodna banka kao institucija (centralna banka) čiji je zadatak da „proizvodi“ kune i koja daje dozvole za rad bankama na hrvatskom (financijskom) teritoriju je druga (kao i vlada snažna) institucija za zaštitu kune i ne smije dopustiti niti jednu domaću transakciju u bankama u stranoj valuti. Strana valuta je novac u nekoj drugoj a ne u našoj zemlji. Strana valuta ima svoje izdavače i svoje zaštitnike. Hrvatsku valutu, tj. Kunu izdaje Hrvatska narodna banka koja je zajedno s hrvatskom vladom treba štititi i povećavati njenu vrijednost. Ako to nije tako onda kuna nije novac. Ako kuna nije novac onda se može postaviti pitanje koliko je i  Hrvatska država?

 

Za prihvatljivost kune kao novca treba se organizirano i sustavno boriti isto kao i za dizanje njene vrijednosti. Puno više nego i za ijedan drugi hrvatski proizvod. Jer vlastiti novac je jedna od najsnažnijih  ekonomsko-političkih poluga  za razvoj gospodarstva i države.

 

Deviza je strana valuta i svako potraživanje u stranoj valuti. Strana valuta nije novac (jer u svakoj zemlji zakon kaže što je novac). Strana valuta u domaćem prometu je roba. Roba koja se može zaraditi, kupiti ili posuditi. Ako je zarađena ili kupljena u njoj se može i štedjeti.

 

Za banke je deviza  roba (doduše, roba posebne vrste) s kojom oni posluju (trguju).  Svaki trgovac voli imati kvalitetnu robu, osobito, ako je još i jeftina. To je slučaj s Hrvatskom. Zahvaljujući lošoj monetarnoj i tečajnoj politici, hrvatski bankari imali su kvalitetnu robu (strane valute – devize) po niskoj cijeni. Narod je to prepoznao i iskoristio. Narod je vidio povoljnu priliku, svjesno ili podsvjesno misleći da politika koja vodi državu zna što radi.  

 

Narod ne zna,  niti treba znati makroekonomske  posljedice njihovog ponašanja. Uostalom država propisuje standarde, procedure i pravila, organizira institucije koje štite državu kao cjelinu i svakog pojedinca u državi od otrovne hrane, otrovnih lijekova, opasnih uređaja,   otrovnih ili štetnih  drugih proizvoda, unutarnjih i vanjskih kriminalaca.  Od države se očekuje na isti način da narod štiti od štetnih transakcija.

 

Za državu su novac, kamata i tečaj  instrumenti kojima se upravlja gospodarstvom s ciljem njegovog rasta i društvenog razvoja. Kad se stranom valutom tj devizama istiskiva (domaći) novac iz domaćeg  gospodarstva državi se  oduzimaju osnovni instrumenti za upravljanje.

 

Devizna klauzula u oba oblika je štetna i nedopustiva. Banka može na temelju vlastitih ili posuđenih deviza davati kredite u kunama. Kune, kao nacionalni novac, na domaćem tržištu mogu se „štititi“ samo kamatom a ne dodatno i „zaštitnom klauzulom“. Banka u ovom slučaju djeluje kao svaki ulagač, primjerice, strani ulagač koji je investirao u pogon u Hrvatskoj i prodaje svoje proizvode na hrvatskom tržištu za kune. Da li će za zarađene kune moći kupiti dovoljno deviza da povrati svoj ulog, to je njegov rizik. Krediti su bankarski proizvodi koji se u Hrvatskoj prodaju za kune. Cijena tih kreditnih kuna koja pokriva njihov trošak nabavke i rizik samo može biti kamata.  Kako bi izgledalo da se u Hrvatskoj pivo, benzin, telefon, cement , itd. plaća u devizama ili kunama s deviznom klauzulom?

Tržišno gospodarstvo i devizna klauzula su nespojivi. Tržišno gospodarstvo funkcionira preko mehanizma cijena. Ako mehanizam cijena funkcionira savršeno onda i tržište savršeno funkcionira. Izjednačuje se ponuda i potražnja, smanjuje se nezaposlenost, ne raste zaduženost... Bez funkcionirajućeg tržišta nema razvijenog gospodarstva. Cijena je kralj na tržištu. Bez cijena nema tržišta. Mehanizam cijena na tržištu funkcionira preko mnoštva „poluga“ relativnih cijena: odnos cijena materijala i cijene gotovog proizvoda, odnosa cijene rada i cijene proizvoda, odnos između prosječne cijena stana i prosječne plaće, odnos između ukupnog prihoda i davanja državi, odnos izvoznih i uvoznih cijena…itd. 

 

Cijene  se u osnovi formiraju na temelju troškova proizvodnje, ponude i potražnje.  Odnosi  ponude i potražnje prenosi se na cijene. One mogu biti stabilne, rasti ili padati. Kretanje domaćih cijena prenosi se na domaći kamatnjak. Domaći kamatnjak je cijena domaćeg novca. Kamata kao cijena domaćeg novca određuje njegovu potražnju. Veća kamata manja potražnja za novcem, tj manja potražnja za kreditima i obrnuto. Manja potražnja za novcem manja potražnja za proizvodima, itd.  Na taj način kroz mnoštvo isprepletenih, međusobno povezanih,  kružnih tokova u domaćem gospodarstvu odvijaju se procesi između proizvodnje i potrošnje, između  ponude i potražnje.

 

Količina novca, cijene, kamata, tečaj i drugi ekonomski parametri  su prirodno povezani u domaćem gospodarskom sustavu. Svi ti procesi utječu na relativne cijene koje su ključne za sve procese i za konačni rezultat tih procesa. Ti procesi  su u dosta velikoj mjeri „samostabilizirajući“. Pametna država stvara prostor i ekonomskom politikom potiče razvoj ovih procesa.   Ako se ovi samostabilizirajući  procesi potrgaju, ruši se tržišni mehanizam i tržišno gospodarstvo.  Ne postoji na zemaljskoj kugli, niti će postojati  tako sposobna  vlada koja bi svojim odlukama mogla zamijeniti funkcioniranje tržišta. To je pokušano u socijalističkom sustavu i svjedoci smo kako je to završilo i još ćemo dugo osjećati  posljedice takve politike.

 

Deviznom klauzulom i uvođenjem strane valute da obavlja funkcije domaćeg novca prekinuto je mnoštvo ovih samostabilizirajućih procesa u gospodarstvu. Kamata na strane valute nema gotove nikakve veze s domaćim gospodarstvom. Tečaj između stranih valuta određuje se na stranom a ne na domaćem tržištu. I kamata i tečaj unešeni su kao strana tijela u domaće gospodarstvo i potrgalo mnoštvo prirodnih ekonomskih procesa.  Umjesto da izgrađujemo tržišno gospodarstvo kroz stvaranje prostora za funkcioniranje mehanizma relativnih cijena, dosadašnja ekonomska politika je svojim potezima urušavala taj  otprije krhak mehanizam. Tečajna politika i devizna klauzula su najviše pridonijeli tome.

 

Rješenje nije u administrativnom određivanju tečaja. To je katastrofa za ekonomiju. Tečaj je određen odnosom domaće i strane produktivnosti a ne politikanstvom vlade.  Rješenje nije ni u tome da banke provode socijalnu politiku. To je u potpunoj suprotnosti s njihovim poslom. Rješenje je u ukidanju devizne klauzule i tržišnom formiranju tečaja.  Efekt netržišnog (nerealnog) formiranja tečaja je relativno visok hrvatski vanjski dug.

 

Vanjski dug nastaje kao zbroj deficita tekuće bilance iz prethodnih godina. Cilj ekonomske politike mora biti ravnoteža u tekućoj bilanci, tj ravnoteža izvoza i uvoza,  a devizni tečaj je samo instrument za ostvarivanje tog cilja. U Hrvatskoj je cilj stabilan tečaj a ne ravnoteža između izvoza i uvoza.
Novac i financijski tokovi su kao krv i krvožilni sustav u organizmu.

 

Organizam stvara krv a krv hrani organizam. Oni se međusobno potpomažu. Oni su „kompatibilni“. Dobro usklađeni izgrađuju autuimunosni sustava od vanjskih i unutarnjih šokova.  Strana valuta je infuzija, nužno zlo,  koja se može koristiti samo u izvanrednim situacija i kratkoročno. Lakše je naći odgovarajući krvnu grupu nego stranu valutu koja može efikasno obavljati funkcije domaćeg novca. Novac je katalizator gospodarske aktivnosti kad proizlazi iz gospodarstva a kamata, tečaj i porezi su stabilizatori.

 

Današnji novac nema svoje  unutarnje vrijednosti kao što je to u prošlosti imalo zlato dok je obavljalo funkcije novca. Pored zlata najprihvaćenija roba koja je u nekim razdobljima obavljala funkcije novca bilo je srebro.  U pojedinim dijelovima svijeta, poneke druge robe za koje je najveći broj ljudi, bez nekog posebnog stručnog znanja mogao procijeniti njihovu vrijednost, također su obavljale funkcije novca.  Te  robe, pored opće poznate vrijednosti  morala su biti i opće prihvatljive i djeljiva (na manje dijelove).

 

Opća prihvatljivost,  znači da ste  svaku drugu robu mogli razmijeniti za tu robu. Vrijednost svake druge robe mogli ste iskazati u količini te opće prihvaćene robe. Robe koje su postajale mjerilo vrijednosti i bile razmjenjive za sve druge robe postajale su novac.  Mjerilo vrijednosti i razmijenjivost su ujedno i dvije funkcije novca: mjerilo vrijednosti (cijena) svih drugih različitih roba i sredstvo razmjene. Slijedeća funkcija novca je: sredstvo štednje.

 

Od ukupne količine nekog novca danas, samo manji dio je u materijalnom obliku (papir, metal). Najveći dio su zapisi na računima. Vrijednost metala a osobito papira je puno manja od novčane vrijednosti koji na njima piše. Primjerice cijena papir i troškovi proizvodnje novčanice od tisuću kuna možda iznose oko jedne kune. Čovjek ili poduzeće da zaradi tisuću kuna mora se dobro pomučiti a država samo napiše tisuću kuna i to je to. Čista zarada 999 kuna!

 

To je jedna od blagodati monetarnog suvereniteta - mogućnosti štampanja (emisije) vlastitog novca. Ta mogućnost proizlazi iz političkog suvereniteta. Danas se tako proizvodi  dolar, jen, funta, franak  i duge valute. Ni jedna od ovih valuta nema unutarnju vrijednost. Njihovu vrijednost proizlazi iz efikasnosti gospodarstva i efikasnost upravljanja državom. Suvremeni novac je slika i države i  gospodarstva. U njegovoj vrijednosti sadržana je:  produktivnost gospodarstva, nezaposlenost, inflacije, dugovi, efikasnost organizacije i upravljanja državom, geopolitički i geoekonomski položaj…

 

Svjedoci smo grčke situacije. Grčka je prihvatila euro kao svoju valutu, iako euro nije slika skoro niti  jednog dijela  grčkog  gospodarstva  i grčkog društva. Euro je dominantno slika najrazvijenijih i najvećih europskih gospodarstava a ne Grčkog.  Doduše euro nije jedini uzrok grčke krize, ali joj je  značajno doprinio. Ali s eurom kao svojom valutom Grčka se ne može izvući iz krize.  S eurom  Grčka može preživljavati samo priključena na aparate Europske unije (u suštini uz otpis starih  kredita i uz  nove za preživljavanje),  uz daljnji pad standarda vlastitih građana. Jedino dugoročno rješenje za Grčku (uz ostale mjere) je povrat na domaću valutu i aranžman s EU o „širokoj“ suradnji. Njihova valuta će biti odraz njihove efikasnosti i njihovog zalaganja i imat će jasnu sliku o sebi i puno jasnije bi vidjeli u kojem smjeru se nalazi izlaz.

 

Hrvatska je srećom daleko od grčke situacije  s puno većim manevarskim prostorom i s puno većim izborom mjera za izlazak iz krize. Hrvatska u roku od dvije godine može postati najbrže rastuće gospodarstvo u Europi. Jedino što nedostaje je sposobna Vlada koja to zna napraviti.  

Pročitajte više tekstova sa pojmovima:

građani, kriza, devizna klauzula, vlada, ljubo jurčić