Ante Gugo

ISPOD POVRŠINE: Zašto plaćamo da bi od nas pravili magarce?

Živim u Hrvatskoj, u državi u kojoj potrošači nemaju baš nikakva prava. Što me dovelo do tog osjećaja potpune nemoći da išta napravim, osim da trpim batine.

Piše: Ante Gugo

Ima li išta ciničnije od toga da nazoveš korisničku podršku operatera kablovske televizije B-net, a glas s druge strane poželi ti dobru večer? Sve što će se kasnije događati i što će napraviti taj lik koji za život zarađuje ponavljajući napamet naučene fraze, večer će učiniti svakakvom, samo ne dobrom. Umilni glasić zvučat će ljubazno, ali svaka izgovorena riječ imat će učinak dostojan Kafkinog „Preobražaja“. U ovome slučaju, riječ je o magarcu, a meni kao korisniku sa svakom izgovorenom riječi s druge strane telefonske linije uši su bile sve više nalik magarećima.

 

Imao sam nepogrešiv osjećaj da me taj netko, tko mi u krug priča fraze umjesto da mi pomogne, debelo navlači za uši koje postaju sve veće, a ja sve više nalik magarcu. Što me dovelo do tog osjećaja potpune nemoći da išta napravim, osim da trpim batine, doduše samo one verbalne, i da nosim teret prevelikog mjesečnog računa koji moram platiti za uslugu koju ne mogu koristiti?

 

Živim u Hrvatskoj, u državi u kojoj potrošači nemaju baš nikakva prava, državi u kojoj se razni menadžerići po telekomunikacijskim i sličnim kompanijama mogu skrivati iza glasova s lažnim imenima koji u krug ponavljaju napamet naučene fraze. Doduše, možete im i pisati.

 

Radi korektnosti, reći ću kako je sve počelo još toliko davno da se ni ne sjećam kad. Današnji B-net zvao se, čini mi se, Adria kabel. Sve te silne godine koristio sam njihovu uslugu kablovske televizije i interneta te se podsmjehivao drugima slušajući priče o njihovim mukama s operaterima kablovske televizije ili interneta. Za sve te silne godine ne znam jesam li jedanput ili dvaput prijavio kvar. Bilo je predugo da bi potrajalo. Rekli bi stari Zagorci da svaka rit dođe na šekret. Tako sam se i ja dao nagovoriti nekom glasu s druge strane slušalice koji je jednog dana poput najgoreg razbojnika s maskom anđela upao u moj život. Uvjerio me taj ljubazni glas kako mi se isplati svoju 2D uslugu zamijeniti za onu 3D i tako imati još neke programe, ali i mogućnost HD programa.

 

Nisam ni slutio tada kako će me sustići ona izreka da je ponekad pametnije šutjeti. Možda se ne bih ja tako lako ni odlučio za tu HD televiziju, ali sjetila se moja prvovjenčana da sad mogu National Geographic gledati u HD programu i bez riječi protivljenja pristala da uzmemo taj novi paket. „Sunca ti žarenog, kad ću opet u životu dočekati da me ona ovako podrži, bez itijedne riječi protivljenja“, mislio sam tada. Kasnije će mi priznati kako je mislila da će mi taj National Geographic u HD-u biti barem mala zamjena za šumu i lov divljači što puškom, a što kamerom i da ću malo više biti kod kuće. Znao sam da ne može izaći na dobro kad ona mene podrži bez rasprave. To jednostavno nije prirodno u muško-ženskim odnosima.

 

I tako je došao kraj mom idiličnom obiteljskom životu na duljem dijelu kutne garniture ispred televizora. U ovih 6–7 mjeseci korištenja 3D paketa B-neta, ja vezano za njihove usluge svašta imam, ali ništa bolje nemam. S operaterima korisničke službe svađam se češće nego sa ženom, a tehničare B-neta u svom stanu viđam češće nego vlastitu djecu. Zadnjih mjesec dana postalo je posebno intenzivno.

 

A meni uši rastu. Ne rastu samo zato što me netko pravi magarcom, nego i zato što mi sad već toliko pare zviždi na uši da kroz ove normalne ljudske to više i ne može izaći vani. Naime, preda mnom još je barem godinu i pol dana plaćanja usluge koja sve jest, ali usluga nije. Nekako imam osjećaj da je onaj Kafkin kukac bolje prošao. 

 

Kad trebam promijeniti s programa na program, pritisnem tipku na daljinskom i odem do Sparovog dućana, dočekam da prodavačica koja radi na frižideru najprije ispeče pileće odreske i pommes frites, a tek onda posluži tri bakice ispred mene koje se čudom ne mogu načuditi kako je taj parizer tako skup, kupim pecivo i vratim se u stan. U boljim slučajevima, digitalni prijemnik B-neta odreagira i program bude prebačen. Moji razgovori o tom problemu svakim su danom sve više sličili vođenju ljubavi s frigidnom ljubavnicom. Bilo mi je neobično ako barem jedan dan ne bih čuo glas s druge strane telefona, a kad sam razgovarao sa službenicima tehničke podrške, ja sam se sve više uzbuđivao nastojeći izazvati neku emociju kod njih, a oni su ponavljali uvijek iste ritmičke uzdahe, ovaj, fraze. Onda sam se uvjerio da je moja frigidna ljubavnica u stvari, da pošten svijet oprosti na izrazu, obična kurva. Cijelo mi vrijeme uzima novac, a ljubavi tu nema ni u tragovima.

 

Prije nekoliko dana, od službenice korisničke podrške na B-netu saznao sam da B-net već više od mjesec dana nadograđuje svoj sustav, da su oni svjesni poteškoća i toga da korisnici ne mogu normalno koristiti usluge televizije. Službenica to nije smjela reći, ali logičan je zaključak da su mi cijelo vrijeme potpuno naplaćivali nepotpunu uslugu. Prije pisanja ovoga, teksta digitalni prijemnik opet nije reagirao na moje napore prebacivanja s jednog programa na drugi. Poziv korisničkoj podršci i priča o tome kako bih opet trebao uređaj isključiti iz struje pa ga nakon nekog vremena uključiti.

 

Koliko god se ja trudio glasu s druge strane objasniti da je moj boravak na duljoj strani kutne garniture ritual užitka koji nije potpun ako se moram pomaknuti da bih tamo neki kineski uređaj isključivao pa opet uključivao, pomoći nije bilo. Iako mi je tehničar B-neta bio u stanu prije dva dana, oni mi ga žele opet poslati. Naravno, opet bih trebao ostavljati svoje poslove i dočekivati tog lika kojeg viđam češće nego vlastitu djecu, a on mi nije ni brat ni otac. Dosta je, ne želim više. Samo, što napraviti? I tu je suočavanje sa stvarnošću.

 

Živim u Hrvatskoj, u državi u kojoj potrošači nemaju baš nikakva prava, državi u kojoj se razni menadžerići po telekomunikacijskim i sličnim kompanijama mogu skrivati iza glasova s lažnim imenima koji u krug ponavljaju napamet naučene fraze. Doduše, možete im i pisati. Pokušao sam ja na Facebook stranici B-neta. Što god ja napisao, odgovor je uvijek isti: „Dragi Ante, žao nam je zbog poteškoća koje imaš u gledanju programa. Trudimo se što prije riješiti tvoj problem“.

 

A meni uši rastu. Ne rastu samo zato što me netko pravi magarcom, nego i zato što mi sad već toliko pare zviždi na uši da kroz ove normalne ljudske to više i ne može izaći vani. Naime, preda mnom još je barem godinu i pol dana plaćanja usluge koja sve jest, ali usluga nije. Nekako imam osjećaj da je onaj Kafkin kukac bolje prošao.

 

 

Pročitajte više tekstova sa pojmovima:

ante gugo, teleoperateri, korisnici, b-net