Elizabeta Hrstić

KOLUMNA ELIZABETE HRSTIĆ: PREMIJERA Kolovoz u okrugu Osage: Samo nebo je granica za Anju Šovagović

Je li moguće da već na početku 2015. možemo navijestiti predstavu godine?

FOTO: Jasenko Rasol
Piše: Elizabeta Hrstić

Kada bilo koji kazališni redatelj počne razmišljati o uprizorenju remek djela slavnog i priznanjima ovjenčanog Tracyja Lettsa, svjestan je da u ruci drži dvosjekli mač. Djelo će dostojno postaviti na pozornicu - ili će skliznuti preko ruba i sve uprskati. Vjerojatno se i zbog toga ovaj sjajni scenarij godinama povlačio po Gavellinim ladicama i nitko se do sada nije ohrabrio uhvatiti se ukoštac s tim 'čudovištem' koje uporno i neodoljivo mami.

Izazovu s licem i naličjem svakako je presudila činjenica da se 2013. godine pojavila i sjajna filmska adaptacija ove drame sa sjajnim zvijezdama i glumicama od formata: Meryl Streep i Juliom Roberts, u glavnim ulogama (obje nominirane za Oscara 2014. a nepravedno nenagrađene).

Anja Šovagović Despot je već u nedavnoj ''Zločinu i kazni'' kao Katerina Marmeladova doista briljirala. Pomislila sam da je to njen glumački vrhunac, no s obzirom da je tek u ovoj, glavnoj ulozi, Violet Weston, publiku ostavila bez daha, mogu samo pretpostaviti da je Anji nebo granica.

Slađana Kilibarda je nerazvikano ime, no riječ je o iskusnoj, svestranoj i talentiranoj kazališnoj redateljici koja je s puno entuzijazma, hrabrosti i srca pristupila ovom zadatku i na kraju se uloženo itekako isplatilo, dapače nadmašilo sva očekivanja.Iako je kalendarska godina tek na početku, s priličnom sigurnošću mogu reći da bi ovo mogla biti predstava godine. Kritika će joj sigurno biti naklonjena, a publika i više. Iako traje čak 3 dugačka sata (s pauzom i malo duže), ritam i zanimljivost ne opada ni u jednom momentu, publika je potpuno obuzeta, dobrim dijelom i očarana, zahvaljujući sjajnom predlošku te majstorskoj glumi.

"Publika je jednostavno počela ključati, preplavljena osjećanjem - svi smo u ovome zajedno," rekao je sam Tracy Letts nakon uspjeha svog komada u kazalištu. Upravo u toj spoznaji, u elementima života čije dijelove ili krhotine svi možemo prepoznati, leži ključ karizmatičnosti i ove domaće inačice 'Kolovoza'. Ne može se ni usporediti snaga žive sugestije i osjećaj stapanja publike sa zbivanjima na sceni, tu odmah ispred, kada doslovce udišemo dim cigarete glavne junakinje, skupa s njenim tugama i frustracijama, s pomalo distanciranim pogledom na iste likove putem filmskog platna. Jer ova drama je sami život i ona mora živjeti na daskama koje život znače. To je zgusnut život, pretjeran i izmješten, daleko od ravnih staza, sve ovdje vrije u strasti i ludilu, okrutnosti, razočarenjima, pesimizmu.

Svi likovi stalno su na rubu litice. No u samim temeljima njihovih čežnji i htijenja ipak je ljubav. Čežnja da se ulove barem ostaci ljubavi nakon promašaja i prijevara, nerazumijevanja, nesinhroniziranosti. Ono što je pomaknuto i originalno u ovoj drami je osebujan način na koji nam pisac, nudeći pregršt pesimizma i tužnih ljudskih sudbina, negdje 'između redova' nudi nadu, ganuće i sućut, pa čak i nekakav oblik pomalo nastranog optimizma, s obzirom na samu priču. I Letts kaže da nam ustvari pesimizam pomaže, te da je on za nj vrsta patriotizma i njegov nekonformizam.



Gavellin ansambl gotovo nikada ne podbaci, jer ova kazališna kuća s najvećom karizmom ima vrhunsku glumačku ekipu. Slađana Kilibarda dakle nije ni mogla promašiti puno u odabiru, no očito je imala osobito istančan 'sluh' tko od glumaca u kojoj ulozi može dati svoj maksimum i podjela je zato upravo savršena. Anja Šovagović Despot je već u nedavnoj ''Zločinu i kazni'' kao Katerina Marmeladova doista briljirala. Pomislila sam da je to njen glumački vrhunac, no s obzirom da je tek u ovoj, glavnoj ulozi, Violet Weston, publiku ostavila bez daha, mogu samo pretpostaviti da je Anji nebo granica. Ovo je izuzetno zahtijevna uloga antijunakinje s kojom ipak trebamo suosjećati, žene na rubu ludila, teško bolesne, ovisnice o medikamentima, te majke triju kćeri i razočarane supruge, koja obitelj okuplja na karminama suprugovim. I baš u tom najosjetljivijem i za obitelj najtežem trenutku, životna klupka se razmotavaju, dugo skrivane zablude i gorčine izbijaju na površinu, a sve to je tek preludij za mračnu molsku fugu koja vijuga u traženju plamičaka svjetla, dok tonovi tapkaju mrakom.

Gospođa Weston je istodobno strastvena i ranjiva, moćna vještica koja terorizira obitelj i izgubljeno uplakano razočarano dijete. Čas je oštroumna, a čas potpuno nesuvisla, ovisno o tome je li čista ili nadrogirana tabletama.

Anja je istinski trud uložila da bi te dislalije zvučale uvjerljivo i prirodno. Uistinu iznimno teška uloga koju bi vjerojatno jako malen broj glumica uspio odigrati, makar i samo korektno. Anja je ovu ulogu dovela do savršenstva, a usudila bih se reći da mi je bila i zanimljivija od Meryl Streep, možda baš zato što je uz svu složenost uloge gđe Weston, koju čas mrzimo čas sažaljevamo, uspjela iznjedriti i puno duhovitosti. I uz izazivanje emocija na rubu suza, publika se često smijala njenim 'gegovima', a nije lako bilo balansirati između groteske i dirljivosti.

Izvanredna je i Bojana Gregorić-Vejzović u ulozi njene kćeri Barbare, koja je možda naslijedila najviše majčinih osobina. Njena uloga zapravo je uloga žene čije ludilo je tek u začetku, oštri sarkazam i sklonost dominaciji u razvoju, te su na taj način ona i majka 'u ringu' borbe i nadmoći, ali i ljubavi. Složena slojevita uloga, Bojani Gregorić je omogućila da svoj talent pokaže u punom sjaju. Iako uloga Barbare nije glavna, pravi izazov je u njenim mijenama dinamike i izuzetnu glumačku vještinu i koncentraciju zahtijeva kada lik kako predstava odmiče, raste u preciznom glumačkom krešendu, od suzdržanosti i blage ironije, sve do kulminacije na kraju, kada se ogoli i raspukne u potpunosti.

I Jelena Miholjević odigrala je jednu od uloga svoje karijere. Sjajan odabir za specifičnu ulogu Violetine sestre Mattie, koju je Miholjević učinila nevjerojatno životnom i uvjerljivom. Antonija Stanišić Šeparda, kao kći Ivy, također je odigrala vrlo nadahnuto, možda najtragičniji lik drame, upravo zbog paradoksalnog spoja vjere u ljubav i strašnog udarca sudbine koji će dotući i tu zadnju nadu da je sreća dostižna. Svakako treba pohvaliti i mladu Anu Đurinović u ulozi Barbarine kćeri, i ako dobije prave prilike, pred ovom glumicom je sigurno zanimljiva budućnost.



''Kolovoz u okrugu Osage'' je drama prepuna snažnih i razrađenih ženskih uloga, pa je čitav ženski ansambl dobio dobre i jake uloge, od kojih su svi i bili na visini zadatka. Zasigurno će glumicama veliku poslasticu predstavljati mogućnost poigravanja svojim ulogama, iz izvedbe u izvedbu, jer Letts ih je tako majstorski napisao da se mogu igrati na puno načina i da se uvijek može 'iskopati' neki novi sloj lika. Muške uloge u predstavi, iako ih je čak šest, iako sasvim korektne, pomalo su ostale u sjeni ovih blistavih ženskih uloga, no to je bila i piščeva namjera, te oni i nisu smjeli iskakati iz svojih zadanih inferiornijih okvira. Ipak vrijedi istaknuti Ranka Zidarića, izvanrednog i jako zabavnog u ulozi ljigavog, infantilnog ženskara i zavodnika maloljetnica.



Predstavi od srca želim dug život i puno publike. I dramatičaru Lettsu, to je misao vodilja dok piše svoje začudne priče i likove - da u kazalištu svoje drame može maksimalno približiti publici i omogućiti joj na neki način i sudjelovanje.

"Film posjeduje određenu svršenost, kad je gotov, onda je gotov - ona obrva podignuta u trenutku, uvijek će ostati podignuta obrva. Za razliku od toga, dramski tekst služi kao nacrt za svaku sljedeću izvedbu. Postoji razlog zašto možete jesti kokice i gledati film, ali to ne možete u kazalištu. U kazalištu se morate približiti, slušati što se događa na pozornici i sudjelovati."
                                                                           Tracy Letts