Ante Gugo

ISPOD POVRŠINE: Ne vjerujte svojim očima i kad vidite, mi smo tu da vidimo za vas!

Koji zakon, propis ili uredba propisuje kaznu za naplaćenu a ne isporučenu kvalitetnu uslugu. U ovoj zemlji ni jedan. Peripetije po kablovima - nastavak drugi.

Piše: Ante Gugo

Postoji izvrsna priča, jedan od onih zdravohumornih iz Dalmatinske zagore koja govori o tome što se zbilo kad je žena ušla u kuću i zatekla muža s ljubavnicom. Muže je brzo reagirao i rekao da to nije ono što žena misli da jest. Žena se uhvatila za glavu i zavapila: „ Što to moje oči vode?“ Muž je uzvratio protupitanjem: „Viruješ li ti svojim očima ili svome Anti?“. Upravo tako danas me cijeli dan iz B.neta, operatera kablovske televizije uvjeravaju da ne vidim to što vidim, nego da vidim ono o čemu oni pričaju. Riječ je o uređaju koji su mi zamijenili prije samo 6 dana i koji opet ne radi.

 

Nije u ovoj priči riječ o uređaju koji ni 6 dana ne može ispravno raditi. Riječ je o odnosu prema potrošačima velikih kompanija, teleoperatera, kablovskih televizija i sličnih. Međusobnim, po slovu zakona oni zabranjenim dogovorima stvaraju minimalne kriterije kvalitete usluge koju isporučuju cijene, formiraju približno iste cijene i sve nas prave budalama. U ovoj državi ne postoji propis kojeg bi se takve firme bojale. Ne postoji zakon koji njih prisiljava na bilo kakvu odštetu ili im propisuje neku kaznu u korist državnog proračuna ako potrošaču ne pružaju uslugu koju redovnom mjesečnom pretplatom i naplaćuju.

 

Prije tjedan dana pisao sam o svojim peripetijama s B.netom. Dan za danom izluđivali su me uvjeravajući me da mi ispravno radi uređaj koji je bio očito neispravan. Na koncu su mi donijeli novi, prema njihovim riječima najbolji digitalni prijemnik koji imaju. Konačno sam čuo i glas nekoga tko se predstavio kao voditelj u službi tehničke podrške. Isprika je bila ljubazna. Ponudili su mi i otpis jedne mjesečne pretplate.

 

Kao što je Rade Šerbedžija ljetos na Brijunima pričao da je tijekom odigravanje predstave o Gavrilu Principu mogao čuti kako kuca srce mladog terorista, tako sam i ja pokušao osjetiti kako se osjećao Rade Končar kad je navodno grmio da milost ne traži, ali je ne bi ni dao. Nisam mogao, ne zbog velikih ideoloških razlika s Končarom, nego zato što ja B.netu svaki mjesec dajem, a oprost te jedne rate nisam tražio, ali sam je primio na znanje, naravno, bez negodovanja. To je najmanje što je B.net mogao napraviti za moje istrošene živce.

 

U nekoj normalnoj državi ovo što sam napisao bila bi dobra priča, zanimljiva fikcija ili tek dobra pokušaj nečeg takvog. U ovoj državi to je svakodnevnica bez posljedica za one koji su uzrok tome. Ne postoji u Hrvatskoj nijedan zakon ili propis koji bi zbog ovakvog poigravanja s potrošačima predviđao visoke kazne za teleoperatere ili operatere kablovske televizije. O gubitku koncesije da i ne govorim. Pa zašto se onda oni ne bi dobro zafrkavali s nama?!

Kad je došla doma moja prvovjenčana, slavodobitno sam, poput sinjskog alkarskog alajčauša izjavio da njoj dajem iznos te jedne mjesečne rate pa neka sebi u dućanu nadoknadi živce koje sam u svađi s B.netom ja izgubio. Ni ona se nije previše bunila. Primila je na znanje i mudro upitala jesam li siguran da je to sve sad popravljeno. Odavno znam da ne valja podcjenjivati žensku intuiciju i ne znam koji vrag me tjerao da kažem kako je gospodična s druge strane zvučala vrlo ozbiljno i kako mislim da je sad ipak sve OK. Da sam barem jezik pregrizao.

 

Nekoliko sati prije negoli sam odlučio olakšati dušu ovim tekstom, zove me dijete i kaže mi da ne može na snimalici gledati kultnu seriju Deadwood, koja se u kasnim noćnim satima emitira na HTV 3. Zovem tehničku podršku B.neta. Glas s druge stane kaže mi da moram biti ispred televizora ako želim da greška bude uklonjena. Uzalud su bli moji pokušaji uvjeravanja kako nema smisla da ja sad odlazim doma samo zato da bi on od tamo čuo isto to što mu upravo govorim. Zaustavljam tek započeti posao i idem kući. Snimalica mi puno znači baš zbog posla.

 

Dolazim kući, ali u tehničkoj podršci se javlja drugi lik. Pokušavam mu reći da mi ne radi snimalica ni na jednom programu. Čovjek mi samouvjereno objašnjava kako snimalica ne radi samo na HTV3, ali meni se čini da ne radi na ostalim programima zato što ne radi i tamo gdje sam prvi put prebacio.
U tom trenutku tiho se zahvaljujem dragom Bogu, svim svojim trenerima, oficirima i časnicima koji su me trenirali i obučavali, na tome što uspjevam ostati miran i pribran. Najradije bih poput kakvog lika iz nekog SF filma prokurio kroz optički kabal i ... (nije za djecu i maloljetnike).

 

Prekidam razgovor s likom koji me pokušava uvjeriti da ne vidim to što vidim i još se jednom uvjeravam da snimalica ne radi ni na jednom programu. Opet zovem tehničku podršku. Javlja mi se drugi lik koji kao da čita s istog obrasca. Tvrdi da ja ne znam što vidim i bez pitanja ili najave on-line mi resetira uređaj i tako mi poništava liste omiljenih programa i druge privatne postavke. Bez pitanja ili najave. Pokušavam liku objasniti da se to tako ne radi. Ne sluša me. Pravda se tako što mi priča kako imam neispravan uređaj, pa bih i tako, prije ili kasnije sve to opet morao ukucavati i unositi. Očito nije pogledao u ekran u koji bulji dok priča samnom. Tamo negdje moralo bi mu pisati da su mi novi, navodno najbolji digitalni prijemnik isporučili prije ravno 6 dana. Lik je nešto pričao o dolasku tehničara. Zar imaju još nekog koji nije prošao kroz moj stan?

 

Sad više ne pomaže ni molitva Bogu i sjećanje na one trenere, oficire i časnike. Mrak! Iz daljine dopire glas koji pokušava objasniti kako nije znao da me mora pitati želim li da me tako zajebe i kako će poslati tehničara s novim uređajom. Pritiskam tipku za prekid veze. Blažena tišina. Jedino što bih sad želio čuti jest glas Andrije Jarka ispred zgrade B.neta.

 

Kasno popodne, negdje u vrijeme svih onih preklapajućih TV Dnevnika, zove me Ivan s B.neta. I on me pokušava uvjeriti da moja snimalica u stvari radi, samo što je greška u meni jer ja ne to ne vidim pa mi se čini da ona ne radi. Živci mi polako popuštaju. Pitam ga vrlo izravno pravi li on to budalu od mene. Lik odgovara da mu ne pada na pamet, ali da snimalica inače radi, samo što zbog nečega, a ni on ne zna zbog čega, ona baš u tom mom slučaju ne radi, pa se dakle ne može reći da radi iako u stvari ne radi.

 

To je sad malo teža filozofija koju ne mogu tako brzo shvatiti. Pokušavam se snaći i toj logičkoj vratolomiji, a lik mi predlaže resetiranje uređaja. Iako nikad u životu nisam bio u nesvjesti, usprkos svim udarcima koje sam primio u glavu i svim padovima s motora, ovaj put bio sam malo ošamućen. Zato sam valjda pristao da mi opet resetiraju uređaj. Ovaj put i ja moram sudjelovati. Kad smo došli do HD postavki, uređaj mi nudi rezoluciju 720p, što je daleko od HD. Upozoravam lika na to, a on mi kaže da je to u stvari isto, ali ako inzistiram, on će to kasnije popraviti. Iako ošamućen, ne pristajem, pa nekako uspjevamo doći do rezolucije 1080i. Završavamo to ponovno pokretanje uređaja i slavodobitno krećemo ustanoviti da snimalica inače radi. Usput sam čuo da je snimalica i dosad radila, ali samo ona emisija koju je moje dijete htjelo gledati nije kod B.neta snimljena na mreži.

 

Podsjećam Ivana od B.neta da jutros snimalica ni na drugim programima nije radila. I on me uvjerava da je radila, ali da se meni samo činilo da nije radila jer se meni tako prikazuje na televizoru. Ovo je sad drugi nokaut u istoj borbi. Sad već jedva stojim na nogama. Pad s motora pri stotinjak na sat mila je majka u odnosu na ovo. Od ovoga ne ostaješ lako na nogama. Tako ošamućen slijedim njegove upute i idem se uvjeriti kako sve opet besprijekorno radi. Možda i radi, ali na mom televizoru opet piše da se „traženi sadržaj ne može reproducirati“.

 

Ivana od B.neta zamolio sam da mi što prije javi je li njegova tvrtka u stanju isporučiti uslugu koju naplaćuje. Ovo moje maltretiranje s B.netom traje već više od 10 dana. Jutros mi je VIP isporučio desetak poruka koje sam slao zadnjih tjedan dana. Uz sve poruke piše da ih nije bilo moguće isporučiti. Jedna je bila upućena Zagrebparkingu. Za sutra imam najvaljen razgovor u njihovoj službi za reklamacije jer oni mi ne vjeruju da sam ja uredno platio parking mobitelom, a njihov mi je djelatnik tome usprkos ostavio kaznu, odnosno račun za dnevnu parkirnu kartu.

 

U nekoj normalnoj državi ovo što sam napisao bila bi dobra priča, zanimljiva fikcija ili tek dobra pokušaj nečeg takvog. U ovoj državi to je svakodnevnica bez posljedica za one koji su uzrok tome. Ne postoji u Hrvatskoj nijedan zakon ili propis koji bi zbog ovakvog poigravanja s potrošačima predviđao visoke kazne za teleoperatere ili operatere kablovske televizije. O gubitku koncesije da i ne govorim. Pa zašto se onda oni ne bi dobro zafrkavali s nama?!

 

>>> Zašto plaćamo da bi od nas pravili magarce?

Pročitajte više tekstova sa pojmovima:

b. net, ante gugo, korisnici