VESNA ŠKARE OŽBOLT

KOLUMNA VESNE ŠKARE OŽBOLT: Hrvatska-Srbija: Čistim računima do boljih odnosa

Krajnje je vrijeme da se politikantski pristup pitanju naknade ratnih šteta - bez obzira s koje strane to bilo - odbaci.

Piše: Vesna Škare Ožbolt

Nakon što je u veljači ove godine prisustvovao inauguraciji nove predsjednice Kolinde Grabar-Kitarović srpski premijer Aleksandar Vučić hrvatskim je medijima dao slijedeću izjavu: "Mi donosimo poruku i želju da dobro sarađujemo, želimo da govorimo o budućnosti i da razmišljamo o budućnosti. Moramo da razmišljamo o onima koji dolaze posle nas, a ne da gledamo u prošlost. Prioritet je privredna i ekonomska situacija. Kolinda želi da imamo čiste račune i mi želimo čiste račune i to je najvažnije.“

 

Predsjednici Franjo Tuđman i Slobodan Milošević skicirali su Sporazum 7. kolovoza 1996. u resortu Vouliagmeni pored Atene, na sastanku kojeg je u velikoj diskreciji organizirao tadašnji grčki premijer Costas Simitis. Svjetski i domaći mediji bili su zatečeni, jedini je Frankfurter Allgemeine Zeitung u svojem editorijalu od 9. kolovoza 1996. točno ocijenio taj događaj: „Djeluje čudno kad se Tuđman, predsjednik države žrtve agresije sastaje s predsjednikom države agresora, Srbijom, ali to je ono što zapadne sile žele. Zapadne sile tretiraju Srbiju kao regionalnu silu za provođenje reda ali ovdje je Tuđman profitirao.“ Hrvatska je dobila ono što je bilo ključno: priznanje suverenosti i cjelovitosti u njenim međunarodnim granicama iako istočna Slavonija tada još nije bila integrirana u ustavnopravni poredak Hrvatske. Milošević je pak isposlovao skidanje sankcija i nastavio pripreme za svoj dance macabre, ovaj put na Kosovu.

Nedugo nakon toga srpski ministar rada Aleksandar Vulin javno je dao neke posve nebulozne izjave u svezi generala Ante Gotovine a Vojislav Šešelj ispred Palače pravde u Beogradu zapalio je hrvatsku zastavu. Pored nekih ozbiljnijih i još uvijek neriješenih prijepora između dviju država ovi događaji, koliko god bili neprihvatljivi, nisu značajnije utjecali na proces izgradnje korektnih međudržavnih  odnosa.   

Od 21. siječnja 2014. Srbija je započela pregovore za pristupanje EU i u obvezi je poštivati demokratske standarde zajednice čijim članom želi postati. Ti standardi, između ostalog, uključuju i poštivanje sporazuma potpisanih s drugim državama. Jedan od takvih je i Sporazum o normalizaciji odnosa između Republike Hrvatske i Savezne Republike Jugoslavije koji, između ostalog, regulira i pitanje naknade ratnih šteta. Sporazum su 23. kolovoza 1996. u Beogradu potpisali tadašnji ministar vanjskih poslova RH dr. Mate Granić i srpski ministar Milan Milutinović.

Predsjednici Franjo Tuđman i Slobodan Milošević skicirali su Sporazum 7. kolovoza 1996. u resortu Vouliagmeni pored Atene, na sastanku kojeg je u velikoj diskreciji organizirao tadašnji grčki premijer Costas Simitis. Svjetski i domaći mediji bili su zatečeni, jedini je Frankfurter Allgemeine Zeitung u svojem editorijalu od 9. kolovoza 1996. točno ocijenio taj događaj: „Djeluje čudno kad se Tuđman, predsjednik države žrtve agresije sastaje s predsjednikom države agresora, Srbijom, ali to je ono što zapadne sile žele. Zapadne sile tretiraju Srbiju kao regionalnu silu za provođenje reda ali ovdje je Tuđman profitirao.“ Hrvatska je dobila ono što je bilo ključno: priznanje suverenosti i cjelovitosti u njenim međunarodnim granicama iako istočna Slavonija tada još nije bila integrirana u ustavnopravni poredak Hrvatske. Milošević je pak isposlovao skidanje sankcija i nastavio pripreme za svoj dance macabre, ovaj put na Kosovu.

Obje države žestoko su iskritizirale taj, kako su ga tada nazvali, povijesni sporazum: Srbija je Miloševiću prigovarala da se olako odrekao istočne Slavonije a domaća javnost zamjerala je Tuđmanu što nije inzistirao da se u Sporazumu definira tko je agresor a tko žrtva (u tekstu Sporazuma na obje države referira se kao na 'ugovorne strane'). Naravno da međunarodna zajednica nije dopustila takve kvalifikacije jer im je Milošević – koji je preko noći preuzeo ulogu 'peace-maker-a' – tada još bio potreban za pacificiranje bosanskih Srba koji su opstruirali implementiranje Daytonskog sporazuma. A sve dok je međunarodna zajednica Miloševiću išla na ruku (i) zbog svojih interesa, Tuđman nije htio riskirati inzistiranjem na terminima  'agresor', 'žrtva' jer bi time zasigurno odgodio priznanje Hrvatske u njenim administrativnim granicama na neodređeno vrijeme.

Sporazum o normalizaciji odnosa u hrvatskom je Saboru 18. rujna 1996. bio predmetom žustre diskusije do kasnih noćnih sati; najviše kritika bilo je na članak 7. koji se odnosio na prava izbjeglica i raseljenih osoba na povratak, vraćanje u posjed imovine i pravičnu naknadu. Zastupnici su smatrali da je sintagma 'pravična naknada' nedovoljno precizna i stoga podložna budućim manipulacijama. Od svih iznesenih prijedloga definicija saborskog zastupnika i vrsnog pravnika Vladimira Primorca da je pravična naknada '..samo građevinska i prometna vrijednost, dakle, nekretnine i pokretnine..' s pravnog je aspekta najtočnija i može poslužiti kao temelj za pregovore sa srpskom stranom. Bilo je prigovora i na to što je Sporazum spominjao samo izvansudsko rješavanje ratnih šteta no to nije bilo finalno rješenje jer je u roku od šest mjeseci od potpisivanja Sporazuma bilo predviđeno donijeti dodatni sporazum (Sporazum o naknadi za svu uništenu, oštećenu ili nestalu imovinu) kojim bi se detaljno definirala pravična naknada i relevantne procedure. Kako je u to vrijeme hrvatska vlada bila u potpunosti angažirana na mirnoj reintegraciji Podunavlja do potpisivanja dodatnog sporazuma nije došlo i to je, dakle, točka od koje treba nastaviti pregovore. Ako do dogovora ne bi došlo pitanje ratnih šteta rješavat će se na međunarodnom sudu ili arbitražom kao što će se najvjerojatnije rješavati i pitanje granica iako je u čl. 2. Sporazuma o normalizaciji odnosa predviđeno „uređenje granica te razgraničenje samo međusobnim dogovorom.“

Zajedničko povjerenstvo (hrvatsko-jugoslavenska komisija) za pitanja ratnih šteta formirano nakon potpisivanja Sporazuma sastalo se nekoliko puta – posljednji put 1999. uoči bombardiranja SRJ od strane NATO-a – ali bez uspjeha. Srpski članovi povjerenstva odbili su Nacrt sporazuma o naknadi štete za uništenu, oštećenu ili nestalu imovinu kojeg je Hrvatska predala u srpnju 1998. uz tezu kako je to bio građanski rat te da štetu treba nadoknaditi država na čijem su teritoriju one nastale. Naravno, Hrvatska nije mogla pristati na tu pravno i činjenično neutemeljenu tezu smatrajući kako je njena obveza nadoknaditi štetu isključivo na teritoriju koji je tijekom oružanih sukoba bio pod hrvatskom vlašću a ne onu počinjenu od strane postrojbi bivše JNA na teritoriju pod privremenom kontrolom "RSK" i pod komandom Predsjedništva bivše SFRJ u kojem su bili samo predstavnici Srbije i Crne Gore.

Popis ratne štete u Hrvatskoj od 15. kolovoza 1990. provodile su republičke, općinske i posebne komisije formirane na temelju Zakona o utvrđivanju ratne štete iz 1991. (NN, br. 61/91 i 70/91) i prema konačnom izvješću Državne komisije za popis i procjenu ratne štete objavljenom 1999. ratna šteta za razdoblje od 1990. do 1999. procijenjena je na 32,5 milijarde eura. Kako je koncem te iste godine na Međunarodnom sudu pravde u Haagu (ICJ) Hrvatska podnijela tužbu za genocid protiv Srbije tema ratnih šteta nije se više spominjala a početkom 2003. tadašnji premijer Ivica Račan obustavio je sve službene aktivnosti oko toga do donošenja presude ICJ-a. Usprkos tome, Srbija je svako malo javno potezala pitanje povrata imovine pripadnicima srpske nacionalne manjine koji su napustili Hrvatsku uz prigovore kako po tom pitanju nije mnogo učinjeno. To nije točno jer je do rujna 2014. za provedbu nacionalnih programa povratka, skrbi nad povratnicima i izbjeglicama, obnovu i stambeno zbrinjavanje i mirovine Hrvatska uložila 5,5 milijardi eura proračunskih sredstava a dodatna ulaganja planirana su i u 2015-toj.   

U međuvremenu, bilo je određenih prijedloga za 'prijebojem' ratne štete kod podjele imovine bivše SFRJ oko čega se još vode pregovori na temelju Ugovora o sukcesiji o podjeli imovine bivše federacije i rješenju imovinsko pravnih pitanja između novonastalih država potpisanog u Beču 2001. Međutim, u Mišljenju br. 13. iz 1993. kojeg je Badinterova komisija donijela na upit Lorda Carringtona tada predsjedavajućeg Međunarodne konferencije o bivšoj SFRJ u svezi s ratnim štetama,  izričito je navedeno kako se 'prebijanje' ratnih šteta ne može provoditi na teret sukcesijske mase jer se ugovor o sukcesiji ne bavi ratnim reparacijama a također pitanje odgovornosti neke države i pitanje sukcesije reguliraju različiti međunarodni zakoni.   

21. listopada 2011. Hrvatski sabor donio je Deklaraciju o promicanju europskih vrijednosti u jugoistočnoj Europi čime se Hrvatska obvezala da svoje članstvo u EU neće zlorabiti za otežavanje pregovora Srbije s Europskom unijom. Hrvatska će se čvrsto pridržavati slova i duha Deklaracije ali to ne znači i da će se odreći svojih prava i nacionalnih interesa. Ali krajnje je vrijeme da se politikantski pristup pitanju naknade ratnih šteta - bez obzira s koje strane to bilo - odbaci i da se to pitanje stavi na stol zajedno s ostalim otvorenim pitanjima (nestali, medicinska arhiva iz vukovarske bolnice, procesuiranje ratnih zločina, povrat umjetnina, planovi minskih polja, itd.).

 

Prema informacijama iz srpskih medija, predsjednica Kolinda Grabar-Kitarović i predsjednik Tomislav Nikolić susrest će se oko 10. lipnja u Podgorici, kad bi Crna Gora trebala biti domaćin idućeg summita Brdo-Brijunski procesa. Možda je to prilika da hrvatska predsjednica pozove svojeg kolegu u službeni posjet Zagrebu te da Srbija i Hrvatska, kao dvije uljuđene države, nastave razgovore oko svih otvorenih pitanja s ciljem postizanja, kako je to rekao i srpski premijer Vučić, 'čistih računa'.

Pročitajte više tekstova sa pojmovima:

jugoslavija, srbija, hrvatska, slobodan milošević, franjo tuđman, vesna škare ožbolt