MISLAV MIHOLEK

KOLUMNA MISLAVA MIHOLEKA: Milanović je doveo Hrvatsku na razinu prosječne afričke države, svi žele pobjeći iz nje

Perspektive za mlade obrazovane ljude u Milanovićevoj Hrvatskoj nema.

Piše: Mislav Miholek

Hrvatska nije Pale sam na svijetu. Od 2009. članica smo NATO saveza. Iako se zbog Milanovićeve i Josipovićeve nesposobnosti ne čini tako, od 2013. dio smo Europske unije. Od EU nismo nažalost imali nikakve koristi, osim što su dva jaka udbaša završila na bavarskome sudu, ali spomenuti dvojac upregnuo je sve snage da se i to spriječi.

 

Tuđman je razvijao nekakve posebne odnose s Njemačkom i SAD-om, bile su postojane veze s Francuskom preko Hrvoja Šarinića, Austrijanci su imali, kao što vidimo, posebne bankarske odnose s Hrvatskom, a s Mađarskom smo bili u prijateljstvu. Danas Milanovićeva vlada vodi posebne odnose ni s kim, osim možda s Velikom Britanijom, koja je trenutno vodeća protueuropska sila. Hrvatska vanjska politika je nepostojeća, a često se zaboravlja da postoji ministrica ino-poslova koja se zove Vesna Pusić. Doduše nitko nije siguran u ovo zadnje.

 

Ova vanjskopolitička agonija traje već tri i pol godine, a prekinula ju je svojom pojavom Kolinda Grabar-Kitarović, koja je vrhunski diplomat i koja je svojim posjetom Njemačkoj prošloga ožujka prekinula međunarodnu izolaciju Hrvatske.

 

Gadafi je ubijen 2011. godine u akciji rušenja njegova režima, u kojoj je Obamima administracija napravila nekolicinu ključnih krivih procjena, pa dan danas Libija nije konsolidirana i svako oveće mjesto tvrdi da je glavni grad te bivše države. Dok stanovništvo te nekad jake naftne sile živi u ratnoj bijedi, sve više afričke sirotinje u nekim čudnim plovilima pokuša se dočepati Europe u kojoj vide raj zemaljski. Prošlotjedni brodolom i masovna smrt sirotinje, te željeznička nesreća u Makedoniji samo su jedni u nizu nesretnih događaja kroz koje ta sirotinja prolazi. 

 

Pod Milanovićevom tužnom vladavinom započeo je najveći egzodus obrazovanog stanovništva u suvremenoj povijesti Hrvatskoj, najsličniji bijegu hrvatskog obrazovanog stanovništva 1945. i 1972. 

Uostalom, Hrvatska nije daleko od takve situacije. Pod Milanovićevom tužnom vladavinom započeo je najveći egzodus obrazovanog stanovništva u suvremenoj povijesti Hrvatskoj, najsličniji bijegu hrvatskog obrazovanog stanovništva 1945. i 1972. Križni put su ipak preživili neki, a na njemu je stradalo dosta obrazovanih ljudi, jer tipičan domobranski časnik je bio učitelj, a dočasnik pak student zagrebačkog sveučilišta (što ujedno objašnjava zašto domobrani nisu pravili ratne zločine u Drugom svjetskom ratu), a 1972. su uglavnom emigrirali muški studenti, dok su ženski studenti ostali u Hrvatskoj. Danas, mladi VSS parovi najčešće idu u Kanadu, Njemačku i drugdje gdje ima perspektive. 

 

Zbog permanentnog manjka VSS kadrova u Jugoslaviji (1945. se primarno ubijalo građansku obrazovanu klasu, koja je igrom slučaja bila najbrojnija u Hrvatskoj) i sustavnog bježanja stručnjaka van (primjerice, nobelovci Ružička i Prelog su sustavno povlačili kemičare u Švicarsku, ali od kojih su ipak neki vratili, a i sjajne ruđerovke Iva Tolić i Ana Sunčana Smith su povratnice), nastao je taj mit da se samo mora završiti studij i bit će posla. U defektnoj jugoslavenskoj ekonomiji koja je od sredine šezdesetih u knockdownu, tako nešto je bilo moguće. Loša gospodarska situacija proizvela je Hrvatsko proljeće, kao i niz ratova devedesetih u kojima je ta ekonomija i konačno umrla, unatoč dobroj volji Ante Markovića da se s hrpom američkih novaca i nešto napravi. 

 

Jedini političar koji je bio ekonomski usmjeren bio je premijer Nikica Valentić i možda naša najveća tragedija da ga Tuđman nije htio slušati. Račanovska i sanaderovska ekonomska rješenja bila su zapravo na tragu Ante Markovića, utrpati hrpu novaca u ekonomiju, bez nekakvih značajnih reformi, pa što bude, bude. Pokazalo se da lažni rast baziran na gradnji autocesta ne vodi baš daleko, a onda dođe vlast profila Zorana Milanovića koja zaustavi svaku ekonomsku aktivnost, povisi postojeće i izmisli nove poreze, te uvede nešto kao predstečajne nagodbe. Navedene nagodbe nitko živ ne zna točno objasniti, ali je sasvim razvidno da su država i vjerovnici oštećeni za astronomske svote, dok je dužnicima oprošteno nesavjesno i lopovsko poslovanje, a mnogi su vjerovnici završili u dužničkom ropstvu. Predstečajne nagodbe su svojevrsni Bleiburg br. 2. jer opet napadaju građansku klasu koja zarađuje svojim rukama, dakle obrtnike i male poduzetnike, samo se umjesto metaka koriste Linićevi zakoni.

 

Perspektive za mlade obrazovane ljude u Milanovićevoj Hrvatskoj nema. Za razliku od Afrikanaca koji završe na dnu Mediteranskog mora ili Azijata koji skončaju u makedonskom tunelu, Hrvati idu sigurnijim putem u inozemstvo. Do Njemačke, Švicarske i sličnih destinacija putuje se autobusima, a na dulje destinacije putuje se zrakoplovima. Iako je putovanje hrvatskih emigranata sigurnije, ono je u biti isto kao ono ostalih emigranata. Ako je Jadranka Kosor uvela Hrvatsku u Europsku uniju, Zoran Milanović je hrvatsku naciju uveo u Afriku. Pod Milanovićem, za mlade ljude nema nikakve nade, a to što je uništio mladost i perspektivu jedne nacije čini ga najgorim vladarom u povijesti Hrvatske,  a on se time ponosi. I što da se onda radi?

Pročitajte više tekstova sa pojmovima:

zoran milanović, mislav miholek, hrvatska, vlada