Ante Gugo

ISPOD POVRŠINE: Zašto u Hrvatskoj hrvatska zastava vrijedi manje nego sve druge?

Što bi se dogodilo da je umjesto talijanske na pod bačena i zgažena srpska zastava? Drugo, jesu li u Hrvatskoj svi građani ravnopravni?

Piše: Ante Gugo

U Rijeci se dogodio neoprostiv skandal. U sklopu svečanosti obilježavanja dana oslobođenja tog grada u II. svjetskom ratu, učenici iz tri osnovne škole održali su prigodni program. U sklopu predstave koju neki sad nazivaju perfomanceom, na pod je bačena aktualna talijanska zastava, što je izazvalo opravdane reakcije i zgražanje. Kad je prije par godina u toj istoj Rijeci spaljivana hrvatska zastava, također u sklopu nekakvog navodnog umjetničkog perfomancea, sve je prošlo bez značajnije reakcije.

 

Ima li stoga gospodin Radin obvezu da u Saboru zastupa isljučivo interese talijanske nacionalne manjine ili mu je časna zastupnička dužnost da radi sve što može na izgradnji demokratskog društva u Republici Hrvatskoj. Gospodina Furia Radina plaćaju porezni obveznici iz Republike Hrvatske. Dakle, moje pitanje glasi zašto gospodin Furio Radin nije isto tako žestoko reagirao kad je navodni slovesnki umjetnik u Rijeci spaljivao hrvatsku zastavu koja simbolizira državu u čijem paralmentu je Radin zastupnik?

 

Na neprimjerenu dječju predstavu prepunu prijetećih parola i borbenih poklika najžešće je reagirao Furio Radin, predstavnik talijanske nacionalne manjine u Hrvatskom saboru. Ponavljam, reakcija je bila sasvim opravdana, odnosno onoliko shvatljiva koliko je neshvatljiva šutnja riječkog gradonačelnika Vojka Obersnela koji je bio nazočan stramotnom događaju. Nažalost, ova događaj ima i drugu stranu medalje.

 

Je li Furio Radin tek obični predstavnik talijanske nacionalne manjine? Bi li on mogao svoje sunarodnjake zastupati u paralmentu kad Republika Hrvatska ne bi bila demokratski uređena država sa svim vrlinama i manama koje imaju i druge države članice EU? Ima li stoga gospodin Radin obvezu da u Saboru zastupa isljučivo interese talijanske nacionalne manjine ili mu je časna zastupnička dužnost da radi sve što može na izgradnji demokratskog društva u Republici Hrvatskoj. Gospodina Furia Radina plaćaju porezni obveznici iz Republike Hrvatske. Dakle, moje pitanje glasi zašto gospodin Furio Radin nije isto tako žestoko reagirao kad je navodni slovesnki umjetnik u Rijeci spaljivao hrvatsku zastavu koja simbolizira državu u čijem paralmentu je Radin zastupnik? Ne mislim da je Radin sad trebao šutjeti, nego smatram sramotnim što Radin, jednako kao i njegove ostale saborske kolegice i kolege nisu digli svoj glas kad je spaljivana hrvatska zastava.

 

Zašto u niti jednom od dva spomenuta slučaja nije reagirao riječki gradonačelnik Vojko Obersnel neću ni pitati. On spada u onu vrstu političkih trutova, kao na koncu i većina hrvatskih političara, kojima je politička funkcija tek dobro plaćeno radno mjesto koje garantira velike privilegije. On nema osjećaja za političke obveze koje će pokrenuti nacionalni ponos ili osjećaj za međunacionalnu toleranciju.

 

Ovaj slučaj u Rijeci dovodi nas do nezaobilazne rasprave o tome jesu li Hrvati politički licemjeri.

 

Slučaj je htio da dan oslobađanja Rijeke pada u nedjelju, 3. svibnja, pa je proslava održana dan kasnije, 4. svibnja. Tog ponedjeljka ljubitelji lika i (ne)djela Josipa Broza Tita obilježili su godišnjicu njegove smrti. Naravno, to nije moglo proći bez javnih rasprava o pokojnom diktatoru.

 

Oni koji su pokušavali braniti to što je pokojni Broz radio, a to znači da su branili smaknuća bez suđenja stotina tisuća građana Republike Hrvatske, tvrdili su da je taj njegov zločin manje značajan od prethodno neosporno velikih političkih djela za koja je zaslužan. Pri tome se najčešće spominje povratak Istre, Rijele i dijelova Dalmacije u okrilje Hrvatske. Nitko pametan neće Brozu osporiti zasluge koju mu pripadaju kao jednom od organizatora antifašističkog pokreta na području bivše Jugoslavije. Zašto kažem da je on bio samo jedan od organizatora. Prvi antifašistički ustanak u Europi izbio je u Hrvatskoj, u šumi Brezovica kod Siska, bez prevelikog upliva Broza i kruga njegovih bliskih suradnika. Oni su u to vrijeme pregovarali s četnicima Draže Mihailovića u Srbiji. Da taj ustanak u Hrvatskoj Brozu nije bio po volji znamo i po tome što ga se poslije 1945. nije smjelo ni spominjati, a kamo li obilježavati kao Dan antifašističkog ustanka. Za taj blagdan Hrvatima je nametnut četnički pokolj civila kod Srba.

 

Zašto u niti jednom od dva spomenuta slučaja nije reagirao riječki gradonačelnik Vojko Obersnel neću ni pitati. On spada u onu vrstu političkih trutova, kao na koncu i većina hrvatskih političara, kojima je politička funkcija tek dobro plaćeno radno mjesto koje garantira velike privilegije. On nema osjećaja za političke obveze koje će pokrenuti nacionalni ponos ili osjećaj za međunacionalnu toleranciju. 

 

Dakle, kao što nitko pametan neće Brozu osporiti zasluge u pokretanju antifašističkog pokreta, makar se i tu nameću brojna pitanja, isto tako nitko pametan neće negirati da je zbog svega onoga što se događalo između 1945. i 1990. Josip Broz jedan od svjetskih diktatora i zločinaca.

 

Ako bismo uzeli kao ispravnu tezu da se zbog Brozove uloge u antifašističkoj borbi mora zanemariti njegova uloga diktatora i zločinca u onih 45 godina nakon II. svjetskog rata, zapitajmo se zašto istu takvu ulogu ne zavrjeđuju hrvatski vojnici i visoki časnici koji su se u ratnom ili poratnom vihoru ogriješili o zakon.

 

Iako generalu Mirku Norcu nikad na suđenju nije dokazano ono za što mu je izrečena kazna, iako danas znamo da mu se sudilo tako što je riječka sutkinja Ika Šarić proizvoljno odlučivala koje svjedočenje joj jest, a koje nije simpatično, iako znamo da je osuđen na temelju izmišljene priče visokog kanadskog časnika, kao legalisti moramo priznati pravomoćnu presudu koja je Norcu izrečena. Kao svjesni i savjesni ljudi ne smijemo i ne možemo zaboraviti da je on ratni heroj koji je spriječio presjecanje Hrvatske na crti između Gospića i Karlobaga. Da hrvatski ratnici u Gospiću pod njegovim zapovjedništvom nisu tada to spriječili, pitanje je bismo li mi danas uopće pričali o hrvatskoj zastavi i o zastupniku talijanske nacionalne manjine u Hrvatskom saboru. Zašto onda oni koji veličaju Tita odriču pravo Mirku Norcu da bude tretiran kao ratni junak? Zašto Tito ima pravo na diferenciranu ulogu u povijesti, pri čemu je važan samo onaj pozitivni dio, a u slučaju hrvatskih branitelja se kao važna činjenica uzima samo onaj negativni, u Norčevom slučaju nikad dokazani dio? Odgovor na ovo pitanje je sasvim jasan. Oni koji veličaju Tita, u stvari veličaju njegove zločine kojima su Norac i slični pružili otpor, da bi na koncu slomili državu koja je izgrađivana na zločinima. Oni zato mrze Notrca i sve za što se on borio. Oni zato na proslave dovlače djecu u partizanskim uniformama koja izvikuju parole prepune mržnje i koja gaze zastavu svojih kolega koji sve to gledaju dok nitko od starijih ne reagira i ne zaustavlja to ludilo. Oni i danas šalju jasnu poruku, čak i preko dječjih predstava, a koja kaže da u naletu njihove ideologije sva civilizacijska dostignuća, uključujući i međunacionalnu toleranciju, postaju nevažna. Oni su ovom predstavom u stvari jasno pokazali kako je to izgledalo kad se pozitivni antifažizam počeo gubiti u mračnom komunizmu. 

 

Za kraj, umjesto zaključka postavit ću samo dva pitanja. Prvo, što bi se dogodilo da je umjesto talijanske na pod bačena i zgažena srpska zastava? Drugo, jesu li u Hrvatskoj svi građani ravnopravni?

Pročitajte više tekstova sa pojmovima:

učenici, italija, hrvatska, zastave