MISLAV MIHOLEK

ŠTO OSTAVLJAMO DJECI: Pavelić i Tito jednostavno su zločinci. Ova dvojica ne mogu biti mjerilo ničega!

Mi djeci ostavljamo sliku svijeta iz 1941-1945. To treba prestati.

Piše: Mislav Miholek

Travanj i svibanj u ovome društvu su mjeseci kada izbija bol na površinu, Jasenovac, Bleiburg i sve silne mrlje na nacionalnom biću. Sezona jada započinje zapravo 31. ožujkom kada se 1991. zbio Krvavi Uskrs i kada je poginuo specijalac Josip Jović. Prvi se pamte, a svi oni iza su nepoznanice. Pamtim samo sretne dane, kako je to napisao bard nacionalne kulture Arsen Dedić, a sjećanje je takvo, inače bi čovjek doslovce crknuo od boli i nakupljenog jada.

 

            Hrvatska ne pamti sretne dane. Unutarnja teološka logika je logika pamćenja. Stari zavjet pun je rečenica koje započinju s formulom "Sjeti se!" Sjećanje u teološkom promišljanju ima vrlo jednostavan cil. Da bi se sadašnjost sagledala, ide se unatrag, gleda se na prošlost, kako bi se krenulo naprijed. Novozavjetna perspektiva uvijek ide ka Kristu i Kristovom primjeru, primarno Kristovom konstantnom praštanju i oprostu. Krist briše na neki način prošlost. Kršćanstvo je vjera novih početka, koji se baziraju na oprostu. Kako nas uči jedan od centralnih točaka kršćanstva, Nicejsko-Carigradsko vjerovanje, da Krist "opet će doći u slavi suditi žive i mrtve, i njegovu kraljevstvu neće biti kraja." A sudit će nas primarno po onome što je bilo najsvetije Tomislavu Janku Šagi-Buniću, jednoj od pametnijih glava koje je ovaj narod dao, a to je Mt 25,40. "Zaista, kažem vam, što god učiniste jednomu od ove moje najmanje braće, meni učiniste!" A praštanje je činidba.

 

Ne smije postojati nijedna politika koja se poziva na Pavelića i na Tita. Jednostavno, kancerogeno je za svako društvo da bilo što izvodi iz ove dvojice. Štoviše, skandalozno je da 2015., sedamdeset godina poslije jedinog klasičnog građanskog rata u suvremenoj povijesti Hrvatske, netko ima hrabrosti išta pozitivno reći o navedenom dvojcu

 

            Poražavajuće je za Hrvatsku da se toliko čačka po povijesti. Pitanje je li Pavelić ili Tito bio veći zločinac, koje se i meni zna omaknuti, zapravo je sumanuto, jer prikriva temeljnu činjenicu, a ta činjenica je da su Pavelić i Tito jednostavno zločinci. Ova dvojica ne mogu biti mjerilo ničega. Ne smije postojati nijedna politika koja se poziva na Pavelića i na Tita. Jednostavno, kancerogeno je za svako društvo da bilo što izvodi iz ove dvojice. Štoviše, skandalozno je da 2015., sedamdeset godina poslije jedinog klasičnog građanskog rata u suvremenoj povijesti Hrvatske, netko ima hrabrosti išta pozitivno reći o navedenom dvojcu.

 

            S desnog mainstreama nitko ne hvali Pavelića, ali ekstremna desnica koja redovno propupa pod SDP-ovom vladavinom voli jako Antu Bezglavnika koji je došao na gusjenicama njemačkih panzera jer eto, otvorio je radna mjesta u konc-logorima i za podobrazovane kilere iz Luburićevih eskadrona smrti. Doduše, na lijevom mainstreamu ljubav prema Titu ne jenjava, što jednostavno u 21. stoljeću ne može proći, iz bilo koje perspektive. Kao što desnica mora sasjeći svaku povezanost s ustaštvom, tako i ljevica mora s komunizmom. Totalitarizam je totalitarizam.

 

Totalitarizam pokušava kontrolirati svaki aspekt društva, svaku misao, totalitarizam je kao opsesivno-kompulzivni poremećaj. Trenutni premijer je totalitarist, ne shvaća demokraciju, još manje shvaća potrebe liberalnodemokratskog društva, a ponajmanje elementarnu logiku stvari da država i društvo jedino funkcioniraju ako postoji jaka ekonomija. Titoistička vizija svijeta u kojoj se živi od kredita koji se pak spiskaju na JNA umjesto na gospodarstvo

 

            Što mi to ostavljamo djeci? Ovo je luda država. Iz moga prijeratnog djetinjstva pamtim zaista čudne stvari. Uz Nove fosile, ide niš-koristi jugoslavenski dinar koji se mijenjao svake dvije godine. Doslovce, kovanice dinara je jela inflacija. Naime, kao klinac prvo sam se igrao kovanicama koje su uvedene 1985., nove su izdane 1988. i 1989. Jedan te isti novac. Uz Crvenu jabuku, ide Dnevnik RTZ-a kojeg sam gledao prije spavanja, uz isti pesimizam moje bake. Uz Tomislava Ivčića idu zulumi koje je već naveliko pravio Slobodan Milošević, pa sam tako kao dijete gledao Slobodana Miloševića kako 1988. pod mrakom i zastavama drži svoj miting kod Ušća i gledao svoju preplašenu baku. Prvi put sam je vidio optimističnu kada se Janez Drnovšek pojavio u istom dnevniku u rujnu 1989. kao prvi nekomunist član jugopredsjedništva. I danas pamtim njezin komentar: "To je pošten čovjek." Dakle, djeca sve upijaju. Mi njima ostavljamo ustaše i partizane. Koliko je samo dijete iz osamdesetih na Zapadu blagoslovljeno činjenicom da nije imalo pojma o politici.

 

            Totalitarizam pokušava kontrolirati svaki aspekt društva, svaku misao, totalitarizam je kao opsesivno-kompulzivni poremećaj. Trenutni premijer je totalitarist, ne shvaća demokraciju, još manje shvaća potrebe liberalnodemokratskog društva, a ponajmanje elementarnu logiku stvari da država i društvo jedino funkcioniraju ako postoji jaka ekonomija. Titoistička vizija svijeta u kojoj se živi od kredita koji se pak spiskaju na JNA umjesto na gospodarstvo, a onda nek buduće generacije 2015. plaćaju ceh takvoga neodgovornog ponašanja, ta vizija izvire iz osobnosti totalitarističkog političara kojega je odgajao čovjek koji u slobodno vrijeme maltretira radnike Čistoće i Zrinjevca.

 

            Gola sila više ne funkcionira u Europi 21. stoljeća. Gola sila može funkcionirati u Egiptu, Rusiji, bliskoistočnim teokracijama i afričkim diktaturama, ali Hrvatska 21. stoljeća nije navedeno. Ne može se vojnim mimohodima prijetiti oporbi, ne može se nekrofilski prijetiti na mjestima masovnih pokolja. To jednostavno nije pristojno, ni pametno, ni oportuno. Za vrijeme promašene i slučajne vladavine Zorana Milanovića van je otišlo preko 100.000 hrvatskih građana. To se može isčitati iz dostupnih podataka o zdravstvenom osiguranju, mirovinsko-socijalnim davanjima i kretanjima zaposlenog stanovništva. Ta brojka može biti i vrlo veća. Umjesto da djeci ostavljamo muziku i lijepa sjećanja, mi ostavljamo sliku svijeta iz 1941-1945. To treba prestati. Ovo je 2015. "Neka mrtvi pokapaju svoje mrtve." Nama treba život prije svega.

 


Pročitajte više tekstova sa pojmovima:

mislav miholek, bleiburg, pavelić, tito