IVAN HRSTIĆ

KONTROVERZE: 2016. Kolinda i Karamarko zajedno će u Jasenovac i na Bleiburg?

Hrvatska mora ''nacionalizirati'' komemoracije ključnih događanja iz svoje povijesti.

Piše: Ivan Hrstić


Kad već nije otišla u Jasenovac zajedno s Milanovićem, gdje bi morala otrpjeti njegova neumjesna povijesna predavanja i skandalozna izazivanja - ili mu adekvatno odgovoriti te tako stvoriti još veći skandal - Kolinda Grabar Kitarović ispravno je odlučila da izbjegne svaku moguću optužbu o diskriminaciji te da jednak pristup primijeni i na Bleiburg, pa se u tišini sama poklonila i tamošnjim žrtvama. No, već sljedeće godine može u Jasenovac i na Bleiburg zajedno s novim premijerom, gdje mogu zajedno iznijeti novu platformu hrvatskog pomirenja. Ne onu lažnog bratstva i jedinstva, već civiliziranog odnosa prema svim žrtvama totalitarističkih režima, bile one pred Bogom nevina dječica ili tek pravno nevini pripadnici poražene vojske odgovorne za zločine protiv čovječnosti.

Da, odluka Kolinde Grabar Kitarović da ne ode u Jasenovac na dan održavanja komemoracije bila je dvojbena. Barem do onog trenutka kad je na njoj progovorio Zoran Milanović. Način na koji je hrvatski premijer zloporabio stratište i podvrgnuo ga osobnim i stranačkim dnevnopolitičkim interesima bio je sve ono što se na tom mjestu nikako nije smjelo dogoditi. Nevjerojatno beobrazno sebičan, drčno egzibicionistički i izazivački prema stvarnim i izmišljenim političkim suparnicima, potcjenjivački prema cjelokupnoj hrvatskoj javnosti. I zdravoj pameti. Nažalost, posve predvidiv. I sasvim u skladu s odavna zaokruženom taktikom izazivanja trajnih podjela u hrvatskom društvu koje tog čovjeka jedine, barem teoretski, mogu održati na vlasti.

U Hrvatskoj je postalo gotovo pomodno izjavljivati "ja ne mrzim", ali naravno, jasan je pravi cilj: poručiti da su s druge strane "oni koji mrze", mobilizirati istomišljenike protiv desne najezde "opasnih namjera", one koja će ponovno otvarati konclogore i odvoditi malu djecu u Jasenovac. Sad se ide korak dalje, pa se na početku XXI stoljeća u Hrvatskoj organiziraju u - lige antifašista, gradeći sebi poziciju s koje mogu bilo kojem političkom protivniku na čelo nalijepiti etiketu ustašofila, a svoj narod i domovinu nastaviti prokazivati u svijetu kao genetski fašističku tvorevinu, koja ne može bez tutorstva napredne elite. Dobro uvježbana taktika na kojoj su se 45 godina gradile karijere. Fašisti su njihova nasušna potreba, uvjet njihove materijalne egzistencije, pa ih zato i izmišljaju kao relevantan faktor i svoj konstrukt podmeću domaćoj i svjetskoj javnosti.


Posve nesposoban da se uhvati u koštac s gorućim problemima ovog društva, suočen s neminovnim gubitkom (i) parlamentarnih izbora te s činjenicom da i dio njegove vlastite stranke priželjkuje izborni poraz samo kako bi se njega konačno riješili, Zoran Milanović sebe pokušava predstaviti kao jedinog koji je dorastao oči u oči suočiti se s "neprijateljem" te već počinje usput zazivati Tomislava Karamarka da iziđe na javni megdan. Na jesen će mu to biti glavna taktika. Već dobro poznati Milanovićev stav uličnog nasilnika: "Ako je netko spreman za bitku, ja sam fit. U zubima mogu nositi tri puta težeg protivnika". No, Karamarko valjda nije lud da tom političkom utopljeniku, kojeg se jedan po jedan već odriču i dojučerašnji politički saveznici, osobno baci pojas za spašavanje i na taj način pruži novu priliku. Milanović je već prošlost i tako se prema njemu treba i odnositi. Čak i ako uspije ostvariti svoj cilj: bez obzira na poraz ostati na čelu SDP-a i nastaviti lagodno živjeti na račun poreznih obveznika.

Ako ima relevantan gospodarski program, a svi se Bogu pomolimo da ima te da ga je spreman udarnički provesti od prve godine mandata, Karamarko ga treba predstaviti u javnosti u onom trenutku kad to njemu bude odgovaralo, ni prije ni poslije, a svakako ne onda kad to Milanović od njega zatraži, te kampanju provesti fokusirano objašnjavajući ono što u ovoj zemlji neizostavno treba odlučno napraviti kako Hrvatska ne bi ostala pod repom Europe. Nikakve zlokobne priče o "dolini suza", jer Hrvatski građani će od HDZ-a tražiti mnogo, mnogo više kako bi mu još jednom poklonili povjerenje. Takav program bez onog nužnog uljepšavanja stane u jednu rečenicu: Od strane države efikasno poticana i apsolutno neometana poduzetnička inicijativa za otvaranje (ali i zatvaranje radnih mjesta), apsolutna zaštita države za hrvatskog radnika i obitelj koji će u tom razdoblju dobivati (ali i gubiti) posao.

Hrvatski građani podnijet će žrtvu koja će se od njih tražiti, ali samo ako mogu bez stalne zebnje vjerovati da pri tome neće biti još jednom prevareni i da neće biti ostavljeni u jarku pored puta prema toj boljoj budućnosti u kojoj će nam "svima biti dobro". Naravno, osim onima koji usput budu otpisani, ako ne bude maksimalno raširen socijalni kišobran.

Hrvatska mora posvema "nacionalizirati" komemoracije ključnih događanja iz svoje povijesti, one kojima su pokrovitelj njezine institucije. Mora se potpuno pod kontrolu staviti inicijativa raznoraznih pojedinaca i udruženja koja mnoge od tih događanja privatizira i podvrgava ih svojim ograničenim i sebičnim interesima.

Gospodarski program mora biti apsolutni fokus nove vlade, ali nema nikakih prepreka da se već sljedeće godine kotač povijesti koji je Milanović lakomisleno zavrtio unatrag ponovno ne pokrene u pravom smjeru, kojim je svojedobno krenuo i Ivica Račan, kao prvi hrvatski premijer koji je službeno posjetio Bleiburg.

Kolinda Grabar Kitarović pak, kad već nije otišla u Jasenovac zajedno s Milanovićem, gdje bi morala otrpjeti njegova neumjesna petparačka povijesna predavanja i skandalozna izazivanja - ili mu adekvatno odgovoriti te tako stvoriti još veći međunarodni skandal - ispravno je odlučila da izbjegne svaku moguću optužbu o diskriminaciji te da jednak pristup primijeni i na Bleiburg, pa se u tišini sama poklonila i tamošnjim žrtvama. No, već sljedeće godine može u Jasenovac i na Bleiburg zajedno s novim premijerom, gdje mogu zajedno naznačiti obrise nove platforme hrvatskog pomirenja. Ne onu lažnog bratstva i jedinstva, već civiliziranog odnosa prema svim žrtvama totalitarističkih režima, bile one pred Bogom nevina dječica ili tek pravno nevini pripadnici poražene vojske odgovorne za zločine protiv čovječnosti.

Vrijeme je i da im se u tome pridruži i Katolička crkva  u Hrvatskoj te da i u Jasenovcu bude prisutna na odgovarajućoj razini. Dosadašnji prigovori da hrvatski biskupi izbjegavaju Jasenovac i diskriminiraju žrtve bili su u najmanju ruku dvolični, jer dolaze u najvećoj mjeri upravo od onih koji Crkvu prozivaju kao suoodgovornu za ono što se na tom mjestu događalo, od onih koji isto tako vjerojatno ne bi oklijevali optužiti ju da se nameće tamo gdje ne bi trebala biti.

Ili da pokušava krivotvoriti povijest.

No, Jasenovac ili druga stratišta ne mogu biti ni parada SUBNOR-a, barem ne ovakvog u kakvom sjede ljudi koji opravdavaju ili pak potpuno niječu masovne poslijeratne zločine te 45-godišnju komunističku diktaturu.

Za razliku od gospodarstva, hrvatska mora posvema "nacionalizirati" komemoracije ključnih događanja iz svoje povijesti, one kojima su pokrovitelj njezine institucije. Mora izbaciti sve simbole svih totalitarističkih režima iz službene uporabe i potpuno pod kontrolu staviti inicijativu raznoraznih pojedinaca i udruženja koja mnoge od tih događanja privatizira i podvrgava ih svojim ograničenim i sebičnim interesima. Naravno, sve one koji su relevantni, sve one koji su izvorni sudionici tih događanja, treba maksimalno uključiti u organizaciju, ali ne smije se dopustiti da to ostane platforma za političku promociju pojedinaca koji su do jučer predstavljali totalitarne režime, onih koji bi i danas bez oklijevanja napravili isto, onih koji bi u svakom zdravom društvu odavna doživjeli odlučnu lustraciju.

.........

 

.........

 



Od Bitburga do Bleiburga

Prije 13 godina bio sam u koloni prvog hrvatskog premijera koji je službeno došao na Bleiburško polje i koji je tako svojim činom potvrdio da ideološke razlike nisu prepreka da bi se iskazalo pijetet prema tolikoj količini patnje.

"Ovdje odajemo počast svim žrtvama Bleiburga i želimo uputiti iskrenu ispriku i sućut svima čiji su životi na bilo koji način obilježeni tragedijom Bleiburga, koji su na bilo koji način patili zbog Bleiburga," rekao je Račan 2002. i to što je rekao vjerojatno je posve iskreno i mislio, bez obzira na sve moguće zadrške i unutrašnje dvojbe.
Bio je to nedvojbeni civilizacijski korak naprijed, obećavajući znak da u hrvatskom društvu podjele možda nisu zauvijek zacementirane, odnosno da postoji neki civilizacijski minimum ispod kojeg se nitko više ne bi smio spuštati.

No, to je jedna strana ploče. Zbog Bleiburga sam naposljetku svojevoljno dao i otkaz na NovojTV, jer je ondašnji glavni urednik (Branko Vukšić) smatrao da moja reportaža o tako važnom događaju treba ići tek nakon vijesti o klimatizacijskim uređajima u ZET-ovim autobusima i još dvije-tri slične. "Vi ste preopterećeni politikom", bile su njegove riječi. Ne da nisu bile istinite, ali su odražavale potpuni nedostatak novinarskog duha i kriterija. Na koncu su ipak pobijedili posve drugačiji novinarski standardi, pa bi danas bi tako nešto na NovojTV s novom ekipom bilo nezamislivo. No, koju godinu godina kasnije, partija je ponovno okrenula kotač povijesti unazad, Račanovi nasljednici vraćaju se na svoju mantru da odlazak u Bleiburg ne može biti ništa drugo do iskazivanje počasti ustaškoj vojsci i NDH. Svojim još jednim neinteligentnim stavom Zoran Milanović i njegov pobočnik Peđa Grbin ovih dana su i Račana tako svrstali među one koji su se klanjali ustaškoj državi, iako je jasno da je bivši komunistički čelnik (suodgovoran za vođenje nedemokratskog jednopartijskog režima u bivšoj državi, ali i za povijesno održavanje prvih demokratskih izbora u RH), time samo napravio civilizacijski iskorak nalik onome kad su Ronald Reagan i Helmut Kohl, unatoč kritikama, zajednički 1985. obišli groblje vojnika Wehrmachta u Bitburgu, bez obzira što u njemu leže i kosti SS-ovaca.

Tito je meta i zato što ne možemo kao i sav zapadni svijet bez knedle u grlu slaviti pobjedu nad fašizmom - iz jednostavnog razloga: Hrvatska 1945. još uvijek nije bila oslobođena. Slobodu smo morali čekati još 45 godina. Jedno zlo je zamijenjeno drugim. A to što nam je ipak bilo osjetno bolje nego zemljama iza željezne zavjese, slaba je utjeha onima koji nisu preživjeli Titovu demokraciju.

Drska je laž da se komunističke zločine pokušava rasvijetliti zato što bi se nastojalo umanjiti ili relativizirati ustaške zločine (što ne znači da nema i takvih pojedinaca), jer oni time ne postaju ni za dlaku manji ili podnošljiviji.  Na maršu smrti koji je krenuo od Bleiburga u suštini nisu ubijani zločinci, jer njihovu krivnju nitko nije ni pokušao sudski izmjeriti i odgovarajuće kazniti, tamo su poput stoke po dobro poznatom receptu likvidirani politički neprijatelji, oni koji su možda mogli zasmetati prilikom planiranog potpunog osvajanja vlasti i stvaranja jednopartijskog režima. Glavni razlog zašto i danas inzistiramo na rasvjetljavanju tih zločina je taj što su za poslijeratne zločine odgovorni oni koji su vladali sve do 1990., što se cijelo to vrijeme pod prijetnjom teških represija nije smjelo ni pisnuti o tome, te što danas ponovno vladaju oni koji bi očito bez isprika provodili tu istu politiku, samo da im se pruži prilika. Oni koji bi ovakav tekst još prije samo tri desetljeća na partijskim komitetima osudili kao kontrarevolucionaran, a 'narodni' sudovi bi samo potvrdili njihovu odluku i autora nepoćudnog članka poslali na višegodišnju robiju.

Ako ćeš na spomen poslijeratnih komunističkih zločina automatski na drugu stranu vage stavljati Pavelića i njegove zločine, onda to znači da je baš sve bilo i jest dozvoljeno te da svako nedemokratsko ponašanje, pa i najteži zločini mogu proći. No, ako je za Tita, odnosno njegove obožavatelje to nužno da bi dokazali njegovu i svoju demokratsku legitimaciju, onda to sve govori o njihovoj prirodi i vrijednosti njihovih načela. Ali i objašnjava zašto su im i danas potrebni fašisti kao protuteža njihovim inače posve neobranjivim stavovima. Zar im doista ništa drugo nije ostalo osim tog antifašizma? Gdje su im prava radničke klase u koja su se nekada zaklinjali? Gdje im je socijaldemokracija u koju su se zaklinjali do jučer?

Zato je današnje stanje osme ofenzive posve civilizacijski anakrono i treba poduzeti sva demokratska sredstva da Hrvatska više nikad ne dobije predsjednika poput Ive Josipovića koji svoju predsjedničku kampanju simbolično počinje na Trgu maršala Tita, ili pak predsjednika poput Stipe Mesića koji uporno ponavlja rečenicu koja je činjenično točna, ali služi kao ultimativno opravdanje zločina, a koja se svake godine u svibnju ponavlja poput mantre - da nitko u Jasenovcu nije kriv za nekoga u Bleiburgu, ali da su neki u Bleiburgu sigurno krivi za Jasenovac, potkrijepljeni izjavama instant povjesničara poput Hrvoja Klasića koje se izvlači iz rukava kad god treba pervertirati povijesnu znanost u dnevnopolitičke svrhe, koji će o obljetnicu na nacionalnoj televiziji u udarnom terminu uzeti sebi za pravo da ustvrde da deseci tisuća likvidiranih nisu bili nevini ljudi. Da Tito iako je bio autokrat nije bio diktator, jer, eto, nije odlučivao baš o svemu, da nije bio zločinac, iako je počinio masovne zločine, da nije bio staljinist, iako je koristio staljinističke metode. Da je, iako je u Jugoslaviji proganjana svaka politička opozicija, u KPJ cvao unutarstranački parlamentarizam, a izbori su bili uzbudljivi i neizvjesni, jer, eto, moglo se birati između kandidata SKH, SSSH, SUBNOR-a...

Treba jasno reći: nije Tito na udaru tako žestokih kritika političkih protivnika tek zato što takvi žive u prošlosti i nisu u stanju pogledati u budućnost. Tito je legitimna meta ponajviše zato što su i tridesetak godina nakon njegove smrti u Hrvatskoj ponovno na vlasti ljudi koji se zaklinju na njegovo ime i ne daju da se govori protiv njega. Kakvu budućnost nam ti ljudi mogu donijeti? Naravno, štiteći njega, zapravo štite nedemokratski sustav koji su gradili 45 godina, te štiteći svoje prethodnike štite sebe u pokušaju da održe dio privilegija kojih su se stjecajem okolnosti ponovno domogli. Tito je meta i zato što ne možemo kao i sav zapadni svijet bez knedle u grlu slaviti pobjedu nad fašizmom - iz jednostavnog razloga: Hrvatska 1945. još uvijek nije bila oslobođena. Slobodu smo morali čekati još 45 godina.
Jedno zlo je zamijenjeno drugim. A to što nam je ipak bilo osjetno bolje nego zemljama iza željezne zavjese, slaba je utjeha onima koji nisu preživjeli Titovu demokraciju.