IVAN HRSTIĆ

DVIJE HRVATSKE: Tko će pobijediti u sučeljavanju Milanovića i Karamarka?

Milanovićevi trbuhozborci prozivaju Karamarka da kukavica bježi od sučeljavanja. Kao da te grubijani nagovaraju da pojedeš šmrklju kako bi dokazao da se ne bojiš.

Piše: Ivan Hrstić

U doba kad je stupao na dužnost, Zoran Milanović održao je par upečatljivih govora, a obećanje da će snažno vući naprijed ne izvlačeći se na greške prethodnika u njima je bilo jedno od svjetlijih momenata. Danas, pozivanje na promašaje prethodnika i kosture iz ormara jedino je što mu je preostalo. A budući da njegovi gospodarski rezultati nisu ništa bolji nego rezultati njegovih prethodnika, upravo suprotno, prebacuje lopticu na ideološki teren, ne propuštajući nijednu priliku za naglašavanje civilizacijske razlike između "nas" i "njih", pa tako u jeziku SDP-ovih prvaka HDZ više nije samo "kriminalna organizacija", već ponovno postaje prijetnja kao u doba pred prve demokratske izbore - klerofašistička "stranka opasnih namjera", koja će otvarati konc-logore i lustracijskom metlom počistiti svoje političke protivnike.

Poziv na sučeljavanje priželjkivani je catch-as-catch-can, u kojem ne bi nedostajalo ni blata kojim bi se međusobno nabacivala dva političara koja bi, da je minimuma odgovornosti, u ovom trenutku zapravo trebali razgovarati o tome koji je to minimum konsenzusa u ovoj državi i društvu, što je to što se kod nas ne bi trebalo mijenjati bez obzira tko pobijedi na izborima i tko sjedi u Banskim dvorima.

Iako bi Državni zavod za statistiku mogao objaviti podatke koji će ukazivati da Hrvatska tehnički izlazi iz recesije, to će biti toliko mršavo i neuvjerljivo za većinu hrvatskih građana da će trijumfalni nastupi Grčića i društva imati i jak neželjeni kontraefekt, jer ništa od toga hrvatski građani još dugo neće osjetiti na vlastitoj koži. Naprotiv, za mnoge se kalvarija samo nastavlja, kao na primjer za 1,2 milijuna Hrvata, članova obitelji koji su zbog blokiranih računa postali žrtve ovršne mafije i građani drugog ili trećeg reda.

Odavno ponavljam da je sasvim logično za očekivati da će neki gospodarski indikatori nakon ulaska u EU prije ili kasnije konačno zagaziti u pozitivni teritorij, te da strepim od tog trenutka koji će Branko Grčić i društvo predstaviti kao vlastiti trijumf,  a zapravo su baš ti selektivno izvučeni pozitivni indikatori ponajviše u skladu s onim ultimativnim zoranizmom: "I da ne napravimo ništa, nešto će se dogoditi." >>

I dogodilo, se, mnogo toga lošeg, za što je kriva (i još jedna) nesposobna hrvatska vlada, a ono dobro, što će oni ovih dana predstavljati kao vlastiti uspjeh ponajviše je posljedica vanjskih faktora, odnosno događanja unutar EU i razdoblja niže cijene kapitala i energenata, što neće vječno ostati tako. Zapravo, razdoblje pozitivne konjukture u EU moglo bi biti stvarni test hrvatskog gospodarstva, jer rast potražnje kratkoročno vrlo vjerojatno neće nadomjestiti ponovni uzlet troškova servisiranja države i ovisnog gospodarstva. U blagom plusu, nešto iznad površine, ali daleko ispod razine ostalih tranzicijskih gospodarstava, održat će nas početak snažnijeg pritoka novca iz europskih fondova.

No, u hrvatskim uvjetima, plus ili minus 0,3 posto godišnjeg pada BDP-a ne donosi nikakvu stvarno opipljivu razliku.

Milanović a priori odbija svaki, pa i  kulturni razgovor, tražeći spektakl pred televizijskim kamerama. A Aleksandar Stanković mu čita misli i pionirski spremno javlja se kao izvršitelj! Kako bi on vodio takvu emisiju ne treba mnogo mašte za zamisliti - dovoljno se sjetiti njegovih tragikomičnih pitanja na sučeljavanjima u protekloj predsjedničkoj kampanji. Gospodine Karamarko, jeste li razmišljali o samoubojstvu? Čak ni u ovom trenutku?

Zdravi dio hrvatskog gospodarstva (a i to, vjerovali ili ne, postoji), onaj koji je na vrijeme poduzeo mjere da se zaštiti od krize, sasvim sigurno prepoznaje da je, ako uopće zamišljaju svoju dugoročnu budućnost na zajedničkom europskom tržištu roba i usluga, nakon razdoblja relativne hibernacije ovo zadnji trenutak za novi investicijski ciklus, koji će pretpostaviti i dodatno zapošljavanje, no teško da će se to tako lako prepoznati na ukupnoj slici tržišta rada. U vladi će nastaviti govoriti o smanjenju nezaposlenosti, zanemarujući pritom da do smanjenja pritiska na burzu dolazi u prvom redu zbog pojačanog brisanja iz evidencija, te zbog vala iseljavanja poduzetne i stručne radne snage. Istovremeno, nažalost, ne bilježimo stvarni rast zaposlenosti, u koji inače ulaze i oni koje smo na trošak poreznih obveznika zaposlili na 1600 kuna, a u stvarnosti rijetko kad dobiju priliku steći pravo radno iskustvo, kao i oni koji se zapošljavaju u državnoj upravi, naprimjer na natječaju za pravosudnu policiju na kojem ministar pravosuđa osobno namješta radna mjesta članovima svoje stranke.

Kao svoj veliki uspjeh ministar poljoprivrede ovog tjedna prikazuje i vijest da je Europska komisija konačno prihvatila Program ruralnog razvoja 2014-2020, zanemarujući da smo u ovom trenutku već na polovici 2015. te da se program mjesecima bez vidljive žurbe podgrijava nakon niza zamjerki iz Bruxellesa. Oni "zaboravljaju" da je novac iz europskih fondova zapravo naš novac i da bi nam u stvari trebali polagati račune ne za svaki euro koji "dobijemo", nego za svaki cent koji ne uspijemo do kraja i na vrijeme iskoristiti.

"Vjerujte vlastitim očima, a ne onome što vam drugi kažu," >> kaže istovremeno ministrica Mrak Taritaš, tvrdeći da su zaslužili novi mandat. Na njenu žalost, većina će vjerojatno poslušati njezin savjet. Oči i razum nam govore da je i ova vlada samo nastavila žalosni slijed svojih prethodnika, još k tome produbljujući negativne trendove, te da je i još jedna četveroljetka u suštini izgubljena. Jedino opipljivo nasljeđe ove administracije je provedena fiskalizacija plaćanja, no ni to nije napravljeno bez grubih poteza koji su kratkoročno donijeli više štete nego koristi.

Sve drugo teško da bi bilo mnogo gore da je umjesto ove nesposobne vlade bila bilo koja druga slučajno odabrana nesposobna vlada. Ili bilo koji drugi slučajno odabrani premijer "slučajne države"

Iz SDP-a su uputili (još jednu) packu i Kolindi Grabar Kitarović, koja se ovih dana uspješno izvukla iz baražne vatre, potvrdivši svoj ustavni položaj vrhovne zapovjednice oružanih snaga, kako u ratu, tako i u miru. Iako su joj do sada predbacivali da se miješa tamo gdje nema ovlasti, a u to ubrajaju i gospodarstvo, sad su joj predbacili upravo to da još nije odabrala svojeg savjetnika za gospodarstvo. No, ona bi im već ovog tjedna mogla ispuniti želju, a to ime sasvim sigurno će izazvati pažnju šire javnosti. Kritičarima neće biti svejedno ni kad s radom krene njezin savjet za gospodarstvo.

Pozitivni indikatori ipak ne pružaju toliko materijala da bi se na njima moglo svakodnevno jahati, pa SDP-ovi jurišnici bez prestanka izazivaju HDZ kako bi otkrio naznake svojeg gospodarskog programa pa da se tako beskonačna rasprava prebaci u njihovo dvorište. To trenutno ne uspijeva, dijelom zato što HDZ-ov program još nije ni gotov, a dijelom zato što tamo znaju da još nije vrijeme da s njim iziđu, ako Milanović namjerava ovaj mandat iskoristiti do zadnje sekunde koju mu zakon dozvoljava. Ima li HDZ relevantan program ili samo glumi da ga ima, saznat ćemo tako tek na jesen.

U tom smislu iz SDP-a su uputili (još jednu) packu i Kolindi Grabar Kitarović, koja se ovih dana uspješno izvukla iz baražne vatre, potvrdivši svoj ustavni položaj vrhovne zapovjednice oružanih snaga, kako u ratu, tako i u miru. Iako su joj do sada predbacivali da se miješa tamo gdje nema ovlasti, a u to ubrajaju i gospodarstvo, sad su joj predbacili upravo to da još nije odabrala svojeg savjetnika za gospodarstvo >>. No, ona bi im već ovog tjedna mogla ispuniti želju, a to ime sasvim sigurno će izazvati pažnju šire javnosti. Kritičarima neće biti svejedno ni kad s radom krene njezin savjet za gospodarstvo.

I to je dakle trenutak u kojem vjerojatno skupo plaćeni američki konzultant Alex Brown nema ništa pametnije savjetovati Zoranu Milanoviću - već da koristi svaku priliku da na javno sučeljavanje poziva nominalnog šefa oporbe?!?

U ringu dva, barem prema anketama, najnepopularnija hrvatska političara?

Idealan show za kabelsku televiziju! Još da je pay per view!

Priželjkivani je to catch-as-catch-can, u kojem ne bi nedostajalo ni blata kojim bi se međusobno nabacivala dva političara koja bi, da je minimuma odgovornosti, u ovom trenutku zapravo trebali razgovarati o tome koji je to minimum konsenzusa u ovoj državi i društvu, što je to što se kod nas ne bi trebalo mijenjati bez obzira tko pobijedi na izborima i tko sjedi u Banskim dvorima.

Koji je stvarni rezultat tog Milanovićevog poziva na dvoboj? Dok on uživa u mokrim snovima zamišljajući sebe kako se s konopaca ringa skače na glavu protivnika koji užasnuto leži na podu dok publika gladno klikće pobjedniku, a štogod mislili o Tomislavu Karamarku, on je dobio dobrodošlu priliku da se pokaže kao odmjeren političar, koji šalje odgovornu poruku dok se njegov politički protivnik dječački duri. Servirao mu je sam Milanović.

Sad Milanovićevi trbuhozborci po raznim medijima prozivaju Karamarka da je kukavica i da bježi od sučeljavanja.

Dječja posla.

Kao da te ulični grubijani nagovaraju da pojedeš šmrklju kako bi dokazao da se ne bojiš.

Sad Milanovićevi trbuhozborci po raznim medijima prozivaju Karamarka da je kukavica i da bježi od sučeljavanja. Dječja posla. Kao da te ulični grubijani nagovaraju da pojedeš šmrklju kako bi dokazao da se ne bojiš. Da sam na Karamarkovom mjestu odgovorio bih Milanoviću neka samo sutra objavi izbore, pa će odmah dobiti sučeljavanje kakvo god želi. Ali tad Karamarko neće biti jedini izazivač. A u međuvremenu, odgovoran šef države mora uvijek biti spreman na konstruktivni razgovor.

Politički pismeni znaju da u politici kao i u boksu nije šampion taj koji izaziva pretendente. Osim ako se ne radi o namještenom meču u kojem će obojica zaraditi unaprijed podijeljeni plijen. U ovom slučaju, nakon što ga je Karamarko porazio na nizu izbora, Milanović je taj koji je u podređenoj poziciji underdoga. Kao u dvoboju, nije izazivač uvijek taj koji bira mjesto i oružje.  A Karamarko je ovog vikenda očito imao pametnija posla. >>

Milanović je nastupio u stilu svojeg ministra branitelja, koji je prvo prozivao predsjednicu RH da ne želi s njim razgovarati, a da razgovara s braniteljima koji prosvjeduju pod njegovim prozorom. Kad mu je ona odmah zatim spremno poslala poziv na sastanak, on ga je odbio, uvjetovavši da ona prvo dođe njemu pod noge - kako bi predsjednica time dokazala da poštuje institucije ove države! Milanović pak a priori odbija svaki, pa i  kulturni razgovor, tražeći spektakl pred televizijskim kamerama. A Aleksandar Stanković mu čita misli i pionirski spremno javlja se kao izvršitelj! Kako bi on vodio takvu emisiju ne treba mnogo mašte za zamisliti - dovoljno se sjetiti njegovih tragikomičnih pitanja na sučeljavanjima u protekloj predsjedničkoj kampanji. Gospodine Karamarko, jeste li razmišljali o samoubojstvu? Čak ni u ovom trenutku?

Da sam na Karamarkovom mjestu odgovorio bih Milanoviću neka samo sutra objavi izbore, pa će odmah dobiti sučeljavanje kakvo god želi. Ali tad Karamarko neće biti jedini izazivač. A u međuvremenu, odgovoran šef države mora uvijek biti spreman na konstruktivni razgovor.

No, ako sam išta naučio tijekom posljednje kampanje jest da pretpostavljena retorička nadmoć nipošto nije garancija da ćeš u percepciji promatrača iz sučeljavanja izići kao pobjednik. Karamarko nipošto nije retorički na razini Milanovića, koji bi teoretski mogao njime pomesti pod, ali isto tako nije mutav kako se pretpostavlja i mogao bi isto tako vrlo lako izazvati Milanovića da vlastitom taštinom pobijedi sam sebe.

Uostalom, da Stanković Milanoviću postavi ogledalo i ostavi ga samog u studiju, svejedno bi dobio sjajni show, jer bi se ovaj vjerojatno posvađao i sam sa sobom: Are you talking to ME? Are YOU talking to me?

Što to sve treba reći građanima ove države?

Koja je priželjkivana poruka takvog izazova?

Može biti samo jedna: Ja sam možda pokvarena i nesposobna štetočina, ali ovi koji dolaze iza mene još su gori. I to je u ovom trenutku ne srž, već sve od čega se sastoji politika Zorana Milanovića. Da toliko uplaši sve one bivše pristaše koji su mu u posljednjih nekoliko mjeseci razočarano okrenuli leđa da ih uvjeri ih da trebaju ponovno stupati zajedno u opasnosti od zamišljene desne najezde.

No, sve kad bi to moglo biti i istina, teško da moglo biti dovoljan razlog da netko ode do glasačkog mjesta i zaokruži njegovo ime u uvjerenju da je
jedino on, takav kakav jest, garancija i mjerilo civilizacijske razine ovog društva.