Komentari

BLOG: DUBRAVKA GLAVINA: Hrvatski 'american dream' ili nije u šoldima sve?

Povodom Dana državnosti, a u susret radnim dozvolama Savezne Republike Njemačke.

Piše: Dubravka Glavina

U zagasito crvenom praskozorju veličanstvenih i kasnih 90-ih hrvatski se velikan ove priče uputio u inozemni beskraj. U moru njemu sličnih i ovaj je velikan uz pomiješane osjećaje tuge i ogorčenosti tog ranog jutra prelazio formalne granice Republike Hrvatske što ih ustanovi međunarodna zajednica.  Nastojao  je suzbiti žalost koja ga je spopadala dok je suza tekla niz njegovo lice s uspomenama koje su zajedno s hrvatskim poljima i livadama proletjele ispred njega dok se vozilo približavalo carini. Uspomene su gušile svaki razlog ove odluke, ali je prtljaga već bila na putu, novi život čekao da ga započne, a stari život da se novim pohvali. Kad je već kilometrima ispratio hrvatski pejsaž podsjetio se bijesa nad onim što ga je u staroj domovini razdiralo. Bio je svjedokom i žrtvom nepravde, korištenja javnog u privatne svrhe, upošljavanjem  poznanika i namjesnika, uvijek istih starih priča bez poruke kojima se jedino s godinama mijenja publika, gušenja svakog poduzetničkog nagona u jedinoj državi gdje se nerad nagrađuje progresivno, a rad regresivno i čega sve ne… Kada se naš velikan zasitio sve te hrvatštine odlučio se na druge sfere mentaliteta gdje je moguće utržiti dio koji ti pripada proporcionalno vlastitom radu pod obećanim monetarnim nebom stranjskoga sjaja.

Ovo je prvi korak svakog hrvatskog „american dreama“ baš kao što je i njegov rasplet koji slijedi u ovoj priči sudbina gotovo svakog hrvatskog velikana koji ga se usudio sanjati . Većina će sada shrvana sama u sebi zaključiti ovaj paragraf staronarodnom  „to ti je tako, trbuhom za kruhom“ i ja ću Vam to demokratski dopustiti  da bi  si na samom kraju priuštila iznijeti vlastiti zaključak ovoj većini koja na početku ove sage možda i ima pravo.

Part one: Trbuhom za kruhom 

Početak je uvijek entuzijastičan. Hrvatski velikan i sebe i rodbinu preko telefona uvjerava kako se sigurno odlučio na dobar životni potez. Uviđa samo mnogobrojne pravilnosti nove domovine koje stara nije nudila, oduševaljava se kulturom i znamenitostima. „Skenira“ okolinu i odlučuje se na poduzetnički pothvat sretan jer je napokon u mogućnosti zaraditi ono što zaslužuje. Prvih nekoliko mjeseci pak samo „zasukava rukave“ i krvavim znojem slaže temelje budućeg obiteljskog dohotka. Nema vremena promišljati ni analizirati nove okolnosti u kojima se zatekao. Doduše počinje naslućivati da je što god radi ili predlaže uvijek stranac, ali ga to u svom poslovnom zanosu previše ne opterećuje.

Kratki trenutak živciranja nastupi samo onda kada hrvatski velikan nakon mjeseci napornog rada shvati kako treba određenu birokratsku dozvolu za najobičniji potvrdu, nikakvog značaja za cjelokupno niti njegovo gospodarstvo, ali ju zakonski mora zadovoljiti. Refleksno poseže za mobitelom već u kalkulacijama kojeg kuma da nazove, ali naglo ga svijest upozorava kako su, metode“kumstva“, metode stare domovine. Na trenutak proklinje tu bespotrebnu neučinkovitost, ali se najnovije „auto“ za povratak starinama svojim neće samo zaraditi. Hrvatski velikan u zanosu profita koji slijedi ponovno uranja u business vode nove mu domovine.

 

Priča o hrvatskom „american dreamu“ nema svoj kraj, ona je postojana u svojoj želji da opstane, uvijek s istom početnom premisom i otužnim zaključkom, koji u životu kako to uvijek biva ne može biti reinterpretiran.

Part two: „Il ga jaši il te uzjaši“

Hrvatski velikan počinje shvaćati da jako dobro razumijeva politiku rada, odnose i logiku djelovanja. Natprosječno brzo upija procedure koje su osnov uređene države zadužene da osiguraju predvidljivost i sigurnost onima koji u njoj posluju ili žive. Posljedica toga je procvat u poslovnom i jedinom dijelu života kojeg hrvatski velikan ima. Kao odličan pregovarač i poznavatelj zakona nove domovine te „onoga što se smije i ne smije“ (često iskazujući drugima znanje o onome što zna da smije, a čudotvorno neznanje prema onom što ne smije ) vrlo brzo taktički usmjerava većinu novčanog toga vlastitog tržišnog segmenta na svoj mlin. Često si je hrvatski velikan pomislio „kako i ne s ovim budaletinama, ako na konzervi ne piše da je otvoriš ona ostaje zatvorena dok ne umru od gladi.“

Hrvatski velikan je pak godinama u staroj domovini preživljavao na tržišnu u kojem vlada jedini zakon ponude i potražnje „il ga jaši il te uzjaši“ bez procedura, obrazaca i ustaljenih praksi.  Preživljavao je tamo u svim okolnostima, surovima i onim manje surovima, nazvane one kapitalističkim ili komunističkim ili mješovitim uvijek su bile izvanredne, a naučile su ga kako razmišljati drugačije te iskombinirati iz onog što mu se ponudi, ono najbolje. Učinilo mu se nakratko da ti stranci od te „revne uređenosti“  i posvećenosti zakonima naprosto zaborave ona životna. Međutim, nije imao kada sam sa sobom zahvaliti staroj domovini na ovoj „darvinističkoj“ diplomi jer je uspijevao bolje nego ikad, gradio napokon kuće, kupovao aute i krenuo odgajati djecu prema perspektivnoj budućnosti koju su dolari obećavali.

Part three: Bolje s mudrim plakati nego s budalom pjevati

Nakon silnih mjeseci neprestane borbe u novoj domovini i ambicije koja je gušila svaki tranutak za „bonvivansku“ pauzu, hrvatski je velikan napokon pronašao koji danak slobodno da sjedne popit litru domaćeg crnog kojeg je rodbina poslala svojoj dijaspori. Sav uzbuđen zbog ovog nesvakidašnjeg događaja hrvatski je velikan počeo uviđati da se neobjašnjivo rastužuje rastrgan nostalgijom za danima stare mu domovine. Istina, svi su kriteriji za pohvalit se rodbini zadovoljeni, ali nešto mu prokleto nedosaje.

Nema ljubomornog susjeda da prokomentira uspjeh, da nađe sto i jedan razlog zbog kojeg ga hrvatski velikan nije trebao ostvariti , da se prisjeti kakav mu je bio ćaća i mater pa da po selu ogorčeno propovijeda o sto i jednom mani koju ima. Nema ni seoskog šaljivđije da presretan zbog kojeg besplatnog “deca” crnoga vina, zajedno s dežurnim neradnikom sjedne na teracu ispred kuće pa zabavlja sveprisutne oponašajući seoske stanovnike. Nema ni dežurne „babe“ koja od nedostaka vlastitog života i kreativnosti sve poprati u nadi da će izbit kakav skandal pa da ga prva prenese ostatku dijela društvenog bitka. Ali što je najvažnije, nema ni prijatelja s kojima da podijeli to malo vina i to malo sreće što se trud ipak isplatio, a nema ni rodbine da priča kako su uvijek znali da će mali hrvatski velikan uspjeti.

Tek sada hrvatski velikan naslućuje da ga rad koliko ga god bilo nikad neće oslobodit osjećaja da je svugdje stranac pa se brzo podiže sa stolice tješeći se zaključkom kako je bolje s mudrima u staroj domovini plakati nego s budalama u novoj pjevati, ostavljajući napola ispijenu čašu dobroga crnoga vina i nastavljajući s poslom.

Part four: „Kod nas u Amerika“

U skladu s novim odmorima, olakšanom poslovanju te novim spoznajama hrvatski se velikan odlučuje na povratak staroj domovini. Doduše ne dugo, ali da prošeta gdje treba biti viđen, a i da pokaže djeci svojoj gdje im je kuća njihova. Put povratka u duhu je neizmjerne nestrpljivosti i radosti. Taj povratak za hrvatskog velikana ima više značenja. Prvo ga samog treba ponovno uvjeriti kako nije pogriješio time što se će uvjeriti kako je najviše uspio, drugo kao glavna senzacija u vlastitoj obitelji i starim prijateljima mora se pokazati u pravom svjetlu, a onda tek može udahnuti čistoga zraka, mirnoga života te nahraniti nostalgiju koja ga guši do sljedećeg „tkoznakojeg“ povratka.  Međutim, jedno je ideja i plan, a drugo je stvarnost i život. Hrvatski velikan u staroj domovini uviđa promjene, doduše ne pretjerano značajne, ali ipak vidljive. Većinu više ne može popratiti pa se onda u skladu sa zatečenim hrani jedino uspomenama.

Obiteljima, prijatejima i poznanicima hrvatski je velikan bio zanimljiv prvi dan nakon što je odgovorio na bezbroj znatiželjnih pitanja, dok je već drugi dan hrvatski velikan bio prepuštan sam sebi. Svi dojučerašnji znatiželjnici vratili su se svojim životima i svojim borbama u kojima njega nije bilo. Gradili su oni svoje priče u koje se nije uklapao ili ih je smatrao manje teškim od svojih. Uviđao je samo količinu smiraja s kojom su stanovnici stare domovine obavljali radne zadatke te lakoću postojanja koju su prihvaćali, naveliko izbjegavajući vidjeti i njihove napore da budu dijelom zajednice i svi skupa opstanu ondje gdje ih je sudbina odlučila zateči.

Tako je suprotno onome što je zamislio hrvatski velikan prvi povratak proveo lutajući sam između onoga što ne može priznati da mu beskrajno nedostaje i onoga što ga beskrajno nervira pa kao papiga ponavlja „kod nas u Amerika“. Djeca naravno, ništa nisu razumjela, ali tješi se hrvatski velikan, još su malena.

Part five: Ne možeš ti zaraditi koliko te ja mogu natjerati da potrošiš

U staroj domovini prepušta se hrvatski velikan ponovno neumornom businessu. Dok se posao širio, rasla su djeca, gradila se urbana infrastruktura nove domovine, kupovala se dobra roba, nosile se svjetske marke, vozila se dobra auta, ali se malo vina popilo. Hrvatski je velikan padao pod teretom začaranog kruga koji ga je da bi imao sve više i više tjerao da radi danonoćno ostavljajući mu sve manje i manje slobodnog vremena.

Prošlo je tako jedan dan kroz glavu hrvatskom velikanu da je ovako mogao ostat i u staroj domovini, relativno bi bilo jednako, manje bi zarađivao, manje bi trošio, ali bi barem imao ono što mu toliko nedostaje i vremena da u svemu uživa. Od straha da je promislio možebitnu životnu istinu hrvatski se velikan strmoglavo bacio u začarani krug novih domovina gdje ne možeš zaraditi koliko te mogu natjerati da potrošiš.

Faza iz koje nikad ne izlaziš: Kome bi šumilo more moje sinje da Hrvatske nije

U svim prethodnim fazama, zaboravih Vam to napomenuti, ali to se i podrazumijeva, naš se hrvatski velikan socijalizirao uglavnom i jedino samo s hrvatskom dijasporom, doduše ne previše od posla na samim početcima,ali  „hvala bogu„ naše dijaspore svugdje i uvijek ima. U ovoj posljednjoj fazi, i ujedno vječnoj, on se potpuno prepušta njihovom mentalitetu i značajkama kao jedinoj društvenoj skupini koja ga razumijeva, umoran od borbe sa samim sobom da si argumentria zašto je nova domovina bolje od stare.

Zajedno s njima stvara malu hrvatsku oazu u inozemnim prostranstvima u kojima se zajedno rastužuju priželjkujući povratke kućama. Sada već, dubljeg i velikodušnog džepa, financira zavičajne udruge, obnavlja stare kuće, dariva rodbinu, glasa redovito na hrvatskim  izborima i ponavlja da mu „more sinje jedino šumi za Hrvatsku“. Kasno je hrvatski velikan uvidio kako ne treba staroj domovini novac već on. Tako mu ta stara domovina postaje tek simbol jedinih iskrenih osjećaja koji su u njemu ostali nakon grčevite borbe za standardom.

Sada u ovoj fazi taj osjećaj trebaju spoznati i njegova djeca koju mahnito počinje slati rodbini prvom prilikom da ga preodgoje onako kako su i njega nekada. Stižu ta djeca tako u stadima „domu svom“  pričajući svojim vršnjacima u seoskoj gostionu, u kojoj je nekada odrastao i hrvatski velikan,  o doktoratima, novcu i statusu koji ih čeka, domovini njihovoj koja je drugačija od „ćaćine“, o svojim prijateljima koji govore drugim jezicima… Ne uviđaju djeca ljepotu i veličinu života svojih slušatelja i specifičnih uloga koje imaju i moraju zadovoljiti, koliko u gostioni, toliko u društvenom životu sela. Za djecu to više nije stara i nova domovina, to je tek ćaćina i njihova.

Priča o hrvatskom „american dreamu“ nema svoj kraj, ona je postojana u svojoj želji da opstane, uvijek s istom početnom premisom i otužnim zaključkom, koji u životu kako to uvijek biva ne može biti reinterpretiran.

Dok sam ovo pisala pak od samog mi je početka stalno odzvanjao u glavi dobri dalmatinski klasik:

„Nije u šoldima sve“.

Pa neka to bude,ako već ne može kraj, zadnja rečenica moje kolumne i ona s kojom sam si dala privilegiju završiti je nakon što ju je većina započela. 

 

>> Dan u kojem je Hrvatska napravila korak više za svoju demokraciju

Pročitajte više tekstova sa pojmovima:

hrvatska, american dream, njemačka, dubravka glavina, život