MISLAV MIHOLEK

KOLUMNA MISLAVA MIHOLEKA: Drugi svjetski rat odavno je završio... Osim za neke...

Jedan od komunističkih mitova svakako je mit o permanentnom ustaštvu koji je ovih dana čudesno uskrsnuo.

Piše: Mislav Miholek

"Slučaj tih građana je zamršen, niko im još ne sme reći da štede snagu! I da je rat nedavno završen, i da su Rusi već na Reichstagu. Nesreća jedna, jadna i bedna osamdeset sedma!" Vjerujem da se ovi stihovi srpskog kantautora Đorđa Balaševića rijetko kada citiraju, jer jednostavno nema potrebe za njima, barem ne u normalnom svijetu.

 

Hrvatska je danas najsličnija Jugoslaviji s kraja osamdesetih, nekako je baš slična zemlji iz te nesretne osamdeset i sedme kada je Jugoslavijom šefovao nesposobni bosanski Hrvat Branko Mikulić, tip koji je jedino mogao doći na tako visoki položaj kao komunistički apartčik. S druge strane uspinjao se mladi i sposobni bankar Slobodan Milošević te je započinjao svoj ples smrti koji je doveo do raspada zajedničke države.

 

Za prosječnog Jugoslavena Hrvat nije samo Hrvat, nego je automatski krvoločni ustaša. Taj Hrvat može biti mirne duše i jedan prvak partije imena Stipe Šuvar kojega su u Srbiji krstili tim imenom. Aleksandar Vulin je najveći eksponent takve logike, uostalom bio je perjanica KOS-ovskog SKJ-PK, pa uopće ne treba čuditi da se ljubitelj crnih uniformi i skupocjenih odjela služi takvom perfidnom logikom. Ono što treba brinuti je da šef vlade Milanović i šefica vanjskih poslova nisu pisnuli nijednu riječ protiv vulinovske logike.

Svim komunističkim likovima u Jugoslaviji, bili oni zavodnici kao Milošević, nesposobnjakovići kao Mikulić, pokvarenjaci kao Bakarić ili istinski moćnici kao Špiljak, usta su bila puna antifašizma i ustaške opasnosti. Ustaše svi i svuda.

 

Zvonimir Kulundžić je davne 1970. u "Tragediji hrvatske historiografije" napisao o ustašama ono što i danas stoji. "Takvih luđaka i izdajnika bilo je i u svim drugima narodima Europe koji su pali pod udar fašističke soldatske, samo što kasnije to drugi nisu preuveličavali i tako te bolesne izrasline -volens-nolens- priznavali kao imtegralni dio svog nacionalnog tijela. Nasuprot tome, kod nas Hrvata taj se kompleks razvio čak do granica, da su neki među nama osjećali upravo neku nelagodnost kad su morali priznati da su Hrvati; da su zatajivali svoju nacionalnost.

 

Tu smo mi intelektualci napravili grdni propust, i ta krivica ostaje na nama, iako je hrvatski narodni genije kroz Goran-Kovačićevu Jamu još za vrijeme tih divljanja izrazio svoje najdublje gnušanje nad tim zločinima. Sličnu osudu tadašnjeg zločinačkog orgijanja koja bi se mogla mjeriti s Goranovom Jamom, kako po intenzitetu pjesničkog zanosa, tako i po dubini bola koje iz nje izbija, ne nalazimo ni tada, a ni kasnije ni kod jednog drugog južnoslavenskog naroda."

 

Hrvatski narod u Drugom svjetskom ratu većinski je stajao uz Hrvatsku seljačku stranku, koja nije bila fašistička, ali koja se nesretno našla između dvije totalitarističke vatre. Ipak, na čelu iste nalazio se Vladko Maček koji nije znao pročitati znakove vremena i koji je podupirao londonsku vladu za koju je bio uvjeren da će vratiti. Partizanski pokret je jedino probujao u onim krajevima u kojima su lokalni HSS-ovci poveli narod u NOP. Mit o nekakvim čudesnim moćima KPJ je jednostavno mit. Komunisti ne znaju za istinu, već za mitologiju.

 

Jedan od komunističkih mitova svakako je mit o permanentnom ustaštvu koji je ovih dana čudesno uskrsnuo. Kako je to neki brkati major JNA u Istočnoj Slavoniji u studenom 1991. definirao: "Da li se oni zvali pravaši, zengovci, hosovci, mupovci ili hadezeovci, za nas su oni samo - ustaše!"

 

Za prosječnog Jugoslavena Hrvat nije samo Hrvat, nego je automatski krvoločni ustaša. Taj Hrvat može biti mirne duše i jedan prvak partije imena Stipe Šuvar kojega su u Srbiji krstili tim imenom. Aleksandar Vulin je najveći eksponent takve logike, uostalom bio je perjanica KOS-ovskog SKJ-PK, pa uopće ne treba čuditi da se ljubitelj crnih uniformi i skupocjenih odjela služi takvom perfidnom logikom. Ono što treba brinuti je da šef vlade Milanović i šefica vanjskih poslova nisu pisnuli nijednu riječ protiv vulinovske logike.

 

Ako je jedan Stipe Šuvar, uvjereni komunist, bio ustaša, kakvu tek onda ima šansu bilo koji drugi Hrvat. Nijedan moj djed nije bio ustaša. Uostalom, pravih ustaša je bilo vrlo malo, 16 000 dragovoljaca u vojnici, nekoliko tisuća u političkom dijelu pokreta, i tu broj ustaše stoji i ne miče se. Tadašnji nadbiskup Stepinac bio je vojni vikar u NDH, vojni vikar Hrvatskog domobranstva.

 

Sjetimo se koliko su Miroslav Krleža i Franjo Tuđman potrošili energije i vremena dokazujući da se domobrane ne može zvati ustašama. Između Krleže i Dobrice Ćosića puklo je na toj temi. "Dokle ćete vi Srbi izjednačavati hrvatske domobrane sa srpskim četnicima i Dražom Mihajlovićem? Domobrani su hrvatska pacifistička vojska. Bilo ih je sto tisuća. Da su samo jedan plotun ispalili na vas partizane, vas ne bi bilo."

 

Govor o ustaštvu među Hrvatima vrlo vjerojatno će postojati u Srbiji sve dok će postojati srpske države. Ali zaista, 2015. godine, 70 godina poslije kraja Drugoga svjetskoga rata, da premijer hrvatske države i hrvatska ministrica vanjskih poslova vide ustaše u znatnom dijelu hrvatske populacije graniči sa svojevrsnim ludilom, a ponajviše vrijeđa Miroslava Krležu, barda hrvatske ljevice i nositelja kulture kroz nekoliko desetljeća. Ali za Milanovića, i Krleža bi bio samo još jedan ustaša.

Pročitajte više tekstova sa pojmovima:

jugoslaveni, ustaše, srbi, hrvati, hrvatska, mislav miholek