IN MEMORIAM: Marija Braut, dobri duh Zagreba, 1929-2015.

„Žao mi je što nemam objektiv unutar oka da mogu snimiti fotografiju samo jednim treptajem - onda bi to bilo ono pravo. Ovako uvijek postoji odmak; dok ja namjestim fotoaparat i dok okinem, to je već neki drugi trenutak...", rekla je Marija Braut u jednom intervjuu, a nešto slično je i meni ponovila, dodavši da digitalna fotografija nema dušu, nema onog uzbuđenja dok čekaš da se fotografija razvija... dok čineći ritualne radnje starinskog razvijanja fotografije, djetinje sanjaš i iščekuješ - čudo!

Pola stoljeća, Zagreb je bio Marijina inspiracija. Slavni Tošo Dabac otkrio je njen talent i, kako je ona govorila, "on me poslao na ulicu i rekao mi da je tu sve što mi treba".

Bila je ikona zagrebačke fotografije, dobri duh grada i prekrasna žena.

Uvijek mi je bila intrigantna i uvijek sam je htjela upoznati, planirala nekakav intervju s njom... a onda se dogodilo da je ona prišla - meni. Sjedila sam u kafiću čekajući da započne koncert Arsena Dedića i našem stolu prišla je Marija, predstavila se i zamolila da sjedne kraj nas. Proveli smo skoro satak u ugodnom razgovoru, kao da se od ko zna kada poznajemo. Marija je pila bijelo vino, već je bila i malko ugodno nadahnuta pićem... puno je pričala o svom životu, djeci, unukama, trudeći se ne spominjati svoje intimne tragedije (o kojima se puno pisalo). Pričala je o svome poslu i nekako kao da ga je relativizirala i ''svodila račune'', rekavši da je u životu ionako sve prah i pepeo, da preostaju samo male stvari, malo razgovora ugodnih i malo ljubavi... Ali nije samo o sebi pričala. Spadala je u one koje zanima i sugovornik, voljela je upoznavati nove ljude i prilazila bi onima kod kojih bi intuitivno osjetila nekakvu 'kemiju'. Ili prepoznavanje. Iako sam priije toga priželjkivala intervju s njom, na koncu je više pitanja postavila ona meni, nego ja njoj.

Pred početak koncerta zapjevušila je raširivši ruke: "Sad će Arsen: Ono sveee što znaš o meeeeniii", veseleći se djetinje još jednom njegovom koncertu i šeretski se smiješeći. Kad smo se rastajale, rekla sam joj da mi je žao što nisam imala diktafon, no, ona je odvratila da medijski nastupi njoj ionako nisu tako bitni te da mnogo više radosti nalazi u ovakvim intimnim susretima.

Bilo je to prošlog ljeta. Ovog ljeta, po prvi put, neće se pojaviti na Amadeo sceni (sebe je zvala 'inventar' i pohvalila se da nijednom nije izostala) i nećemo je više susretati po ulicama i kafićima. Ostaju nam uspomene i njene vječne fotografije. Marija je utkana u tlo Zagreba i u svaku poru njegovih fasada.

Počivala u miru!