Marko Marinić

KOLUMNA MARKA MARINIĆA: Našoj djeci izvojevali smo slobodu, a onda je krenuo još jedan ružan san

Kada utihnu gusjenice mimohoda i zvučnici kninskog koncerta, našem ushitu ne smije biti kraj.

Piše: Marko Marinić

Sjedio sam na stepenicama ispred neke napuštene trgovine sa zapaljenom cigaretom. Pokraj mene kaciga, kalašnjikov i RAP. Dvor na Uni, osmog kolovoza 1995. Dva sata prije predao se 21. kordunski  korpus. Kraj rata. Uvlačio sam dimove polako, potpuno opušten, kao da koji sat ranije nisu odjekivale eksplozije granata i puščani rafali. Kao da sam se samo probudio poslije nekog užasnog sna.

Dvadeset  godina poslije slavi se Dan pobjede u Zagrebu i Kninu. Neki idu tamo, a neće ovamo, neki idu i ovamo i tamo, a neki nikamo. I ne želim o tome gdje se treba ili ne treba slaviti. Treba se sjetiti, gdje god to bilo, i zahvaliti onima koji su izvojevali slobodu.

Misli su mi grlile jednogodišnju kćer u Zagrebu, bile su spokojne i pune vjere, nade i očekivanja. Nikad više somnambulnih rasprava o ustašama i partizanima, nikad više utopija o bratstvu  i Jugoslavijama koje tragično okončavaju, nikad više golih otoka, logora,  jama ispunjenih ljudskim leševima, nikad više straha zbog izrečene riječi… Ne. Sve je to završilo dva sata prije, potpisima generala Petra Stipetića i pukovnika Čedomira Bulata u Gornjem Viduševcu.

Hrvatska je slobodna i u svojoj slobodi kreće u obnovu gradova i sela, u razvoj svojeg gospodarstva, u stvaranje društva koje će u  punini živjeti katoličke vrijednosti i krijeposti rada, solidarnosti, razumijevanja, radosti, mira… Pjesma, milijuni  poljubaca i zagrljaja na ulicama i trgovima hrvatskih gradova snažili su moje misli, moju vjeru , nadanja.  

A onda je krenuo još jedan ružan san.

Tvornice se nisu gradile nego su nestajale, polja se nisu obrađivala nego zarastala, mlijeko se rasipalo u šahtove, na ulicama i trgovima ne odjekuje pjesma nego vapaj otpuštenih radnika, proganjaju se hrvatski heroji, dijele se branitelji, dijele se sindikati, dijele se novinari, a politika je kotač povijesti ponovo vratila u četrdeset i petu. Moja kćer ima dvadeset i jednu godinu i želi otići iz Hrvatske. Na desetke tisuća njenih vršnjaka to je već učinilo. Apatija i beznađe poput Carpenterove magle ulazi u sve pore hrvatskog života dok ju povremeno ne razbije sjaj sportskih uspjeha kada se zajedništvo, radost i ponos ponovo okupe u pobjedničkom hrvatskom zagrljaju, ili kada se mobiliziramo u solidarnosti pomoći teško oboljelima.

Hvala Bogu na tim trenucima jer govore da nismo ugasli u nevremenima.  Dvadeset  godina poslije slavi se Dan pobjede u Zagrebu i Kninu. Neki idu tamo, a neće ovamo, neki idu i ovamo i tamo, a neki nikamo. I ne želim o tome gdje se treba ili ne treba slaviti. Treba se sjetiti, gdje god to bilo, i zahvaliti onima koji su izvojevali slobodu koju, iako nismo učinili boljom, ona je još uvijek tu.

I kada utihnu gusjenice zagrebačkog vojnog mimohoda i zvučnici kninskog koncerta našem trenutnom ushitu ne smije biti kraj.

Kraj mora biti početak. Dvadeset godina poslije na klupi pokraj rijeke Save molim Boga da završe svi ružni snovi, a da stvarni život postanu misli cigaretne seanse na stepenicama u Dvoru na Uni.

Pročitajte više tekstova sa pojmovima:

marko marinić, oluja