Ljubo Jurčić

KOLUMNA ZA POLITIKAPLUS: PIŠE LJUBO JURČIĆ Pet politika koje su uništile hrvatsko gospodarstvo

Ovo što je učinila politika guranje je Hrvatske na rang liste najlošijih zemalja.

Piše: Ljubo Jurčić, predsjednik Novog vala - stranke razvoja

Ovo što  je učinila politika guranje je Hrvatske na rang liste najlošijih zemalja. Hrvatsko gospodarstvo je na samom dnu Europske unije. Držimo treće mjesto otraga  po efikasnosti (vrijednosti domaće proizvodnje po stanovniku) odmah iza Rumunjske i Bugarske. Istu poziciju imamo po potrošnji po stanovniku, tako da svaka politika koja cilja na smanjenje potrošnje je direktno uperena protiv hrvatskih građana, hrvatskog gospodarstva i hrvatske države.

 

Prema svim „resursnim“, „tehnološkim“, „ekonomskim“, „obrazovnim“ i sličnim procjenama, nema niti jedan objektivni razlog da se Hrvatska nalazi na ekonomskom dnu Europske unije. To daje nadu, no postoji subjektivni i glavni razlog, a to je loša politika nesposobna riješiti većinu problema! To zabrinjava! Dosadašnje vladajuće politike u svojoj bezidejnosti i nebrizi uvjeravale su i uvjeravaju narod da je loš ekonomski položaj  Hrvatske prirodan i da se tu ništa značajnije ne može promijeniti ni riješiti. To je kao neka planirana brutalna  politika navikavanja svog naroda da živi u bijedi. Takav dugoročni  gubitak kontrole nad budućnošću dovodi da raspada hrvatskog društva, a i države u suvremenom smislu, što je svaki dan sve vidljivije. 

Cilj ne smije biti smanjenje potrošnje, nego povećanje domaće proizvodnje. Držimo treće mjesto otraga po nezaposlenosti, odmah iza Grčke i Španjolske. Prosječna EU nezaposlenost je oko 11%, a hrvatska oko 20%. Ako se  iz ovog prosjeka isključe Grčka i Španjolska onda prosječna EU nezaposlenost pada ispod 9%.

 

Ako pogledamo  osnovni ekonomki pokazatelj, bruto domaći proizvod (BDP) po stanovniku,  onda vidimo da je Hrvatska na samom dnu EU s nešto manje od 10 tisuća eura (BDP/stanovnik), dok se taj prosjek za EU kreće oko 30 tisuća eura. Stope rasta od 0,2%, 0,5%, pa i 1% i 2 -3%, u ovakvom položaju nisu nikakav nagovještaj izlaska Hrvatske iz ekonomske i društvene krize, a još manje sustizanja Europe.  

 

Nije samo problem istaknuti  položaj na dnu europske ekonomske provalije nego  i to što Hrvatska, iako se nalazi u rupi, i dalje kopa. Osnovna ekonomsko politička poruka, rečena narodnim jezikom glasi: kad si u rupi ne kopaj dalje!

 

Da li je to ekonomsko posrtanje neki „prirodni“ položaj Hrvatske koji se događa malim nacijama? Loša ekonomska sreća? Da li Hrvatska ima takva prirodna i objektivna ograničenja da je to što danas imamo i živimo jedino moguće?  

Prema svim „resursnim“, „tehnološkim“, „ekonomskim“, „obrazovnim“ i sličnim procjenama, nema niti jedan objektivni razlog da se Hrvatska nalazi na ekonomskom dnu Europske unije. To daje nadu, no postoji subjektivni i glavni razlog, a to je loša politika nesposobna riješiti većinu problema! To zabrinjava! Dosadašnje vladajuće politike u svojoj bezidejnosti i nebrizi uvjeravale su i uvjeravaju narod da je loš ekonomski položaj  Hrvatske prirodan i da se tu ništa značajnije ne može promijeniti ni riješiti. To je kao neka planirana brutalna  politika navikavanja svog naroda da živi u bijedi. Takav dugoročni  gubitak kontrole nad budućnošću dovodi da raspada hrvatskog društva, a i države u suvremenom smislu, što je svaki dan sve vidljivije.

 

Za povećanje proizvodnje treba imati ljudi, materijala, energije, opreme, znanja, itd., sve ono što zovemo proizvodnim faktorima. Drugi uvjet je, mora postojati dovoljna potražnja za proizvedenim dobrima i treći uvjet je  isplativost proizvodnje.  Hrvatska ima prva dva uvjeta zadovoljena. Materijala imamo za duplo veću proizvodnju nego što je danas. U Europskoj unije godišnje se potroši preko 15 tisuća milijardi eura proizvoda, tako da uz našu sadašnju proizvodnju od oko 44 milijarde eura postoji potražnja veća nego dovoljno. Ukupna potrošnja svijeta kreće se oko 70 tisuća milijardi eura. Jedino što nedostaje je isplativost proizvodnje u Hrvatskoj što isključivi rezultat ekonomske politike koja se provodi .

 

Gledajući usko,  ekonomsko- politički uzroci ovakvog stanja hrvatskog gospodarstva su pogrešne politike koje su provođene proteklih dvadesetak godina. Politike koje su imale najveći štetni udar na hrvatsko gospodarstvo i koje su ga gotovo uništile su: politika privatizacije, tečajna politika, politika devizne klauzule, politika mirovinskog sustava i investicijska politika. Ovih pet politika guše hrvatsko gospodarstvo tako da i poneki dobri ekonomsko politički potezi ne mogu dati  značajnije  ukupne rezultate.

 

Politika privatizacije, u mnoštvu pogrešaka, izdvajamo jednu temeljnu, a to je nesposobnost prepoznavanje i poticanja u dovoljnoj mjeri istinskih tržišnih poduzetnika. Sposobne poduzetnike stvara, izbacuje na površinu i potiče državni sustav. Hrvatska nije za privatizacijski proces izgradila taj sustav. Ne ulazeći u dublju analizu, nego samo gledajući rezultate, danas možemo reći da Hrvatska ima premalen broj poduzetnika koji mogu uspješno poslovati na otvorenom tržištu. Hrvatska proizvodnja je puno premala kao i hrvatski izvoz.  Najveće hrvatske  kompanije svoju su veličinu postigle na domaćem tržištu. Mala zemlja kao što je Hrvatska ne može biti razvijena ako najveći broj njenih najvećih kompanija najveći dio svojih prihoda ostvaruje na domaćem tržištu.

 

To nije samo posljedica sposobnosti poduzetnika nego je to i posljedica ekonomsko – političkog sustava u kojem djeluju. Politikom privatizacije trebala je bivša državna imovina doći u ruke poduzetnika koji bih ju  svojom sposobnošću aktivirali, zarađujući sebi profit kroz podizanje  proizvodnje, zaposlenosti i izvoza. Međutim, uz rijetke iznimke, to se nije dogodilo. Jedan  dio  „novopečenih“ poduzetnika ponašali su se kao trgovci nekretninama koju su jeftino kupili  i nastojali je skuplje prodati. Drugi dio novih „poduzetnik“ bili su čisti „novi“ špekulanti nezainteresirani za proizvodnju nego za „špekulativnu“ prodaju preuzete proizvodnje. Uništen je veliki dio proizvodnje, a radnici poslani na burzu ili mirovinu.  Glavna uspješna priča je bila i još uvijek je danas, uspješno  otpuštanje radnike, u vremenu i kad i najmanje socijalne države imaju za glavni cilj, uz povećanje domaće proizvodnje, povećanje zaposlenosti. Hrvatska politika kao da je okrenula glavu od hrvatske proizvodnje. Poduzetnik, osnovna jedinica gospodarskog sustava, je taj koji nosi gospodarstvo, a država je institucija koja mu treba stvarati prostor za djelovanje, razvoj i prilagođavanje.

 

Rješenje problema privatizacije nije u vraćanju „kotača unatrag“ nego izgradnja sustava gospodarstva koji će stvarati istinske poduzetnike, koji će ih prepoznavati, štititi i poticati. Takav sustav još  ne postoji  u Hrvatskoj za razliku od svih razvijenih zemalja i onih koji se danas ubrzano razvijaju. Tu se prije svega radi o politici razvoja proizvodnog gospodarstva, o suvremenoj industrijskoj (strukturnoj) politici koja se danas može prepoznati i u EU politici „pametne specijalizacije“.

 

Politika tečaja kune je nanijela najveće štete hrvatskom gospodarstvu. Tečaj, osim što određuje cijenu  strane valute, određuje i cijenu strane robe na domaćem tržištu, određuje cijenu domaće robe na stranim tržištima i isplativost domaće proizvodnje.  Niži tečaj strane valute znači jeftinija uvozna roba za domaće kupce a skuplja domaća roba za strane kupce.

 

Antiinflacijskim programom od 4. listopada 1993. godine zaustavljena je hiperinflacija i određen je tečaj jedne njemačke marke za 4,44 današnje kune. Za proizvodnju,  koja je izložena međunarodnoj konkurenciji, to je  značio, da svi oni koji imaju troškove proizvodnje po jednoj njemačkoj marki prihoda iznad 4,44 kunu će propasti ako unapređenjem poslovanja ne smanje troškove proizvodnje ispod 4,44 kune. Po svemu sudeći, analiza broja poduzetnika koje se nalaze u takvoj situaciji nije rađena, tako da je velik broj ovim tečajem gurnut u likvidaciju.

 

Jedan dio proizvođača,  čiji su  troškovi proizvodnje po jednoj njemačkoj marki prihoda bili ispod 4,44 a veći od 3,8 kuna imali su jednomjesečnu radost. Naime, uz tečaj od 4,44 kn su poslovali pozitivno, ali već u idućem mjesecu (studenom),  tečaj je pao ispod 3,8 kuna tako da su i oni ovom tečajnom promjenom usmjereni prema zatvaranju proizvodnje. Nikakve inovacije i tehnološka unapređenja nisu mogli nadoknaditi štetu ove dodatne promjene tečaja.  Ova igra s tečajem posjekla je hrvatsku proizvodnju. Umjesto, da se napravila analiza troškova domaće proizvodnje u odnosu na svijet i na temelju toga odredio tečaj kako bi se održala domaća proizvodnja, tečaj je nerazumno određen vrlo nisko, odnosno cijena kune je određena daleko iznad njene vrijednosti.

 

Sve pametne zemlje zaustavljaju rast tečaja svoje valute kako bi zadržali konkurentnost svoje proizvodnje (sjetimo se Švicarske kad je tečaj franka počeo rasti), a mnoge od njih posežu i za devalvacijom s istim ciljem. Hrvatska politika radila je obrnuto. Provodila je tečajnu politiku protiv vlastite proizvodnje. Umjesto da tečaj njemačke marke  podigla  na 5,55 kuna i sačuvala onu proizvodnja koja je imala troškove iznad 4,44 kune po jednoj marki prihoda, politika je donijela obrnutu odluku. Takva odluka učinila je  domaću robu preskupom, domaća proizvodnja je postala neisplativa, strana valuta i  strana roba su postale jeftine.

 

U međuvremenu troškovi proizvodnje u Hrvatskoj su brže rasli nego u glavnom trgovačkom partneru Europi a tečaj je ostao fiksan. To je uništilo dio preostale proizvodnje. 

 

Hrvatska se danas nalazi na dnu Europe zahvaljujući svojoj politici. Ni jedan drugi razlog ne postoji niti je postojao, osim loše politike, da danas hrvatski građani nemaju duplo veći standard. U mnoštvu loših poteza, današnjoj ekonomskom stanju najviše su pridonijele: politika privatizacije, politika tečaja, devizne klauzula, reforma mirovinskog sustava i politika investiranja. Ni jedan plan izlaska iz krize i razvoja Hrvatske neće uspjeti ako u svom sadržaju ne obuhvati, ne promijeni i ne sanira štetne posljedice ovih politika. Naravno, postoji i drugačije rješenje ali ono ide preko leđa hrvatski građana, poznati kao politika krvi, znoja i suze. Za takvo rješenje nema potrebe.

Uvoz je rastao dok narod nije osiromašio,  izvoz stagnirao a strani dug se uvećavao. Dvadeset i dvije godine, stabilnog a nerealnog  tečaja guši postojeće i ne dopušta stvaranje novih poduzetnika,  novih roba i usluga u onoj mjeri kojom bi se zaposlilo radno sposobno stanovništvo, povećala domaća proizvodnja i izvoz, a smanjili unutarnji i vanjski, privatni i javni dugovi. 

 

Danas rješenje nije u devalvaciji, jer promjena tečaja ne bi povećala izvoz u dovoljnoj mjeri da poništi njene negativne efekte, iz jednostavnog razloga jer je  Hrvatska u međuvremenu izgubila velik broj proizvode, proizvodni kapaciteti su uništeni a radnici su već duže vrijeme u mirovini ili na burzi. Novopridošla radna snaga u katastrofalno velikom broju završava na burzi.  Rješenje postoji. Ono je danas složenije nego što bi trebalo biti da se nije vodila katastrofalna tečajna politika. Rješenje se nalazi u drugim  politikama oživljavanja i  povećanja domaće proizvodnje za domaće tržište, za supstituciju uvoza i za povećanje izvoza. Tu mogućnosti i prostora postoji sasvim dovoljno do trenutka dok se promjenom tečaja ne da  dodatni poticaj  domaćoj proizvodnji i izvozu  bez većih štetnih utjecaja te promjene.

 

Dopuštanjem devizne klauzule u domaćim transakcijama je tragična greška politike. Devizna klauzula, koja bi zbog svoje štetnosti trebala biti zakonski zabranjena (a dopuštena je) u domaćim transakcijama, služila je kao glavna obrana od strane naroda protiv promjene tečaja. Svjesno ili nesvjesno ona je podmetnuto „kukavičje jaje“ hrvatskom narodu. Budući da je velik broj hrvatskih građana uzeo kredit uz deviznu klauzulu, svaka promjena tečaja kune za njih bi bila užasavajuća. Tako je hrvatski narod pretvoren u najjačeg branitelja fiksnog tečaja, misleći da čuvanjem fiksnog tečaja su zaštićeni od rasta svoje rate kredita, ne znajući i ne trebajući znati,  da će mnogi od njih zbog takvog tečaja i  tečajne politike izgubiti posao ili će im se plaća smanjiti. „Nevidljivi“ odnos rate kredita i posla u jednom razdoblju je bio: rata kredita se ne mijenja ali se gubi posao.  Narod ne treba to znati, ali politika mora. Međutim, politika to nije znala. Ako je i znala, vjerojatno je mislila da će se problem pojaviti kad neko drugi bude na vlasti. Bilo kako bilo, to spada u same vrhunce neodgovorne politike prema  vlastitom narodu.  

 

Problem je isplivao na površinu, ne zbog devalvacije kune nego zbog promjene odnosa među valutama na svjetskom tržištu, s kojim niti hrvatski građani niti hrvatska država, niti kretanja u hrvatskom gospodarstvu nemaju nikakve veze,  a hrvatski ljudi, hrvatsko gospodarstvo  i hrvatska država trpe ogromne štete. Sada se odnos promijenio, rata kredita raste a posao se i dalje gubi. Potpuno je ne shvatljivo da hrvatska politika, u trenutku kad je problem postao više nego vidljiv, nije shvatila njegovu dubinu i njegovu veličinu i da bez će se bez kvalitetnih političkih poteza problem i dalje povećavati. Zamrzavanje tečaja švicarskog franka je politikansko i za tržišnu ekonomiju štetno (nije) rješenje.

 

Tečajnom politikom i politikom devizne klauzule značajno je  blokirano i funkcioniranje i tržišnog mehanizma u Hrvatskoj, kao najobjektivnijeg gospodarskog arbitra  i najpoticajnijeg gospodarskog sustava.  U širem političko-ekonomskom smislu novac je javno dobro a Hrvatska se, deviznom klauzulom,  u značajnoj mjeri odrekla tog javnog dobra.   U političkom smislu, to je udar na (monetarni) suverenitet, a suverenitet  je najjača poluga razvoja svake zemlje.

 

U mikroekonomskom smislu to je nedozvoljena „špekulacija“ u kojoj se unaprijed zna potencijalni  gubitnik. Kreditori su, zahvaljujući „nespretnosti“ hrvatske politike koja je dopustila deviznu klauzulu, odigrali nepoštenu igru s nepoštenim  „financijskim  proizvodom“ za koji se unaprijed zna da sav rizik  snosi uzimatelj kredita a špekulativni profiti pripadaju kreditorima. Špekulativni profiti uništavaju ljude i nacionalno gospodarstvo.

 

Domaće transakcije obavljaju se u (domaćem) novcu i  podliježu domaćim odnosima u gospodarstvu. Krediti između domaćih banaka i građana i poduzetnika mogu i moraju jedino biti u kunama i s kunskom kamatom. Stanje u gospodarstvu i stanje uzimatelja kredita oslikava se kamatom na kunski kredit. Promjena tečaja nema s tim nikakve realne direktne veze. Devizna klauzula u tom odnosu je neprirodna, nepoštena i podmukla. Hrvatski korisnici domaćih kredita u kunama svojim ponašanjem nisu utjecali na promjenu okolnosti niti su se okolnosti promijenili u Hrvatskoj. Tako da je devizna klauzula čista podvala.   Devizna klauzula je  pogodila  veliki broj hrvatskih građana, zbog čega je to nacionalni a time i politički problem, koji politika jedina može i mora riješiti.  Svako političko zaobilaženje ovog problema povećava štetu za sve sudionike i državu u cjelini. 

 

Kad bi hrvatska politika i Hrvatska narodna banka funkcionirali kako treba,  ispravna transakcija koja se odnosi na stranog kreditora trebala bi se odvijati na slijedeći način: strani kreditor dođe s devizama, za njih kupi kune i te kune posuđuje na domaćem tržištu uz kunsku kamatu. Njegov odnos s korisnikom kredita je isključivo kroz kunsku glavnicu i kunsku kamatu.  Nakon naplaćenog kredita i kamata radi dalje što želi; ili dalje posuđivati kune ili kupiti devize i povući se iz Hrvatske. 

 

Rješenje problema  je organiziranom procesu ukidanja i zabrane devizne klauzule u domaćim transakcijama. Paralelno s tim treba procijeniti sve štetne posljedice devizne klauzule za sve sudionike i donijeti političku odluku o pokrivanju tih šteta na način da ne ugrožava standard hrvatskih građana i razvoj hrvatskog gospodarstva. Naravno, na početku samog procesa treba sve kredite pretvoriti u kunske, po tečaju na dan uzimanja i na njih obračunati kunske kamate. Na taj način štete devizne klauzule stavile bi se pod kontrolu i njima bi se upravljalo. Prepuštanje posljedica devizne klauzule „stihijskom“ rješavanju ima i imat će nesagledive posljedice za Hrvatsku. 

 

Reforma mirovinskog sustava je provedena u velikoj euforiji njenog „uspjeha“ u nekim državama, koje su imale sasvim drugačiju situaciju od Hrvatske. Tu euforiju poduprlo je i vjerovanje politike da sama dobra namjera će rezultirati dobrim rezultatima u gospodarstvu i u mirovinskom sustavu. Međutim, u situaciju nepostojanja plana sređivanja i razvoja hrvatskog gospodarstva stvorili su se deficiti i vanjski i unutarnji dugovi. 

 

Kad bi hrvatska politika i Hrvatska narodna banka funkcionirali kako treba,  ispravna transakcija koja se odnosi na stranog kreditora trebala bi se odvijati na slijedeći način: strani kreditor dođe s devizama, za njih kupi kune i te kune posuđuje na domaćem tržištu uz kunsku kamatu. Njegov odnos s korisnikom kredita je isključivo kroz kunsku glavnicu i kunsku kamatu.  Nakon naplaćenog kredita i kamata radi dalje što želi; ili dalje posuđivati kune ili kupiti devize i povući se iz Hrvatske. 

U tim deficitima i dugovima značajnu ulogu ima reforma mirovinskog sustava. Tom reformom, tada postojeći mirovinski sustav se razdijelio u dva dijela. Od starog mirovinskog sustava (Zavod za mirovinsko osiguranje – generacijska solidarnost) u koji se uplaćivalo 20% doprinosa,  oduzeto je 5% doprinosa koji su usmjereni  u drugi mirovinski stup (kapitalizirana štednja). Tih 5%  sada iznosi oko pet milijardi kuna godišnje i za taj  iznos se povećala „rupa“ (deficit) u prvom (starom) mirovinskom stupu.  Tih pet milijardi se nadoknađuje iz državnog proračuna i za isti iznos se povećava njegov deficit. Da paradoks bude veći, veći dio za financiranje tog deficita država posuđuje  natrag iz obveznih mirovinskih fondova drugog stupa uz pristojnu kamatu i vraća u prvi stup (?)!.  Može se reći da država plaća kamate mirovinskim fondovima drugog stupa na vlastita sredstva,  usput povećavajući vlastiti deficit i javni dug i smanjuje kreditni rejting Hrvatske, tj povećava rizik otplate kredita.  U takvom procesu mirovinska,  kapitalizirana štednja postaje rizična.    

 

Koje su sve socijalne, ekonomske i političke posljedice deficita državnog proračuna gledamo svaki dan. Naravno, reforma mirovinskog sustava nije jedini izvor državnog deficita, ali ona proizvodi skoro trećinu godišnjeg proračunskog deficita i do sada je proizvela oko 20% javnog duga (oko 60 milijardi kuna). Tako da, makroekonomski gledano, kapitalizirana štednja  stvara (povećava) javni dug, pa se postavlja pitanje da li je to više (kapitalizirana) štednja ili dug?  Budući da rast javnog duga postaje sve veći uteg  razvoju Hrvatske, odgovor je jasan. 

 

Neutraliziranje negativnih efekata mirovinske reforme na državni proračun a time i na socijalnu i gospodarsku situaciju je „zamrzavanje“ drugog mirovinskog stupa.  Do sada skupljena sredstva u drugom mirovinskom stupu (oko 70 milijardi kuna) tamo i ostaju i s njima upravljaju fondovi u interesu njihovih vlasnika (kapitalizirana štednja). Buduće uplate,  koje su do sada uplaćivane u drugi mirovinski stup ponovo bi se uplaćivale u prvi mirovinski stup kako je to i bilo do 2002. godine. Time  bi se povećao  prihod prvog stupa za  oko 5 milijardi kuna i za približno  isti iznos bi se smanjio deficit državnog proračuna u narednim godinama. To smanjenje bi iznosilo gotovo dva postotna poena. Usput, u procesu prekomjernog deficita, EU je od Hrvatske, radi smanjenja deficita,  tražila uštede u proračunu oko 1,8 milijardi. Hrvatska vlada je izabrala politiku rezanja sa svim negativnim socijalnim, ekonomskim i dugoročnim političkim posljedicama, umjesto gašenja jednog značajnog izvora deficita državnog proračuna. 

 

Politika investiranja u Hrvatskoj je također jedan od uzroka današnje bijedne situacije hrvatskog gospodarstva. Od 2002. do 2013. godine u Hrvatskoj je investirano preko 700 milijardi kuna. Investicije se shvaćaju kao najjača ekonomska poluga razvoja. Njima se povećavaju proizvodni kapaciteti nacionalne ekonomije, povećava se broj radnih mjesta i izvoz, smanjuju se deficiti i privatni i javni dugovi. Nažalost, ništa od toga nije se u Hrvatskoj dogodilo, nego suprotno. Razlog tome je pogrešna politika investicija.
Utjecaj investicija na nacionalnu proizvodnju, zaposlenost, izvoz i efikasnost nacionalne ekonomije, uz veličinu dominantno utječe i struktura investicija. Investicije mogu biti proizvodne (za finalne proizvode), infrastrukturne (u poluproizvode) i neproizvodne. Isplativost infrastrukturnih (i neproizvodnih)  investicija ovisi o veličini i efikasnosti  investicija u proizvodne kapacitete za finalne proizvode.

 

Hrvatska je proteklih petnaestak godina najveći dio investicija usmjerila u infrastrukturne i neproizvodne a katastrofalno premalo u kapacitete za proizvodnju roba za konačnu potrošnju.  Značajan dio investicija financirao se i novcima posuđenim u inozemstvu. Kako taj novac nije utrošen u dovoljnoj mjeri u proizvodne investicije, a još manje u kapacitete za izvoz, danas Hrvatska ima sve veće  probleme s vraćanjem dugova. Hrvatska politika pokušava riješiti problem ovih dugova na ekonomski i politički pogrešan način: prodajom nacionalne imovine i oduzimanjem dijela dohotka, odnosno, osiromašenjem  vlastitih građana. Takva politika kratkoročno ruši standard vlastitih građana a dugoročno ekonomske temelje razvoja hrvatske države.

 

Rješenje se nalazi u promjeni politike investiranja prema kojoj će se direktno i indirektno najveći dio investicijskih sredstava usmjeriti u proizvodne kapacitete za proizvodnju finalnih proizvoda za domaću potrošnju, supstituciju uvoza i povećanje izvoza. Promjena investicijske politike ne može se napraviti jednim „Investicijskim zakonom“, nego ona jedino može biti rezultat svih politika i njihove usklađenosti:  makroekonomske (fiskalne i monetarne), industrijske, obrazovne, regionalne, socijalne i ostalih politika, koje stvoriti uvjete za isplativu proizvodnju u Hrvatskoj.

 

Hrvatska se danas nalazi na dnu Europe zahvaljujući svojoj politici. Ni jedan drugi razlog ne postoji niti je postojao, osim loše politike, da danas hrvatski građani nemaju duplo veći standard. U mnoštvu loših poteza, današnjoj ekonomskom stanju najviše su pridonijele: politika privatizacije, politika tečaja, devizne klauzula, reforma mirovinskog sustava i politika investiranja. Ni jedan plan izlaska iz krize i razvoja Hrvatske neće uspjeti ako u svom sadržaju ne obuhvati, ne promijeni i ne sanira štetne posljedice ovih politika. Naravno, postoji i drugačije rješenje ali ono ide preko leđa hrvatski građana, poznati kao politika krvi, znoja i suze. Za takvo rješenje nema potrebe.

 

Rješenje koje je u interesu hrvatskih građana je sasvim suprotno: povećanje proizvodnje, zaposlenosti i izvoza i izgradnja suvremene hrvatske države na vlastitom identitetu po europskim i svjetskim standardima. Za takav razvoj Hrvatska je do sada imala i još uvijek ima sve potrebno osim politike koja to zna napraviti.

Pročitajte više tekstova sa pojmovima:

kriza, hrvatska, gospodarstvo, ljubo jurčić