MISLAV MIHOLEK

KOLUMNA MISLAVA MIHOLEKA: Jugoslavenstvo kao živuća rak-rana nepostojeće regije

Inicijativa Aleksandra Vučića za svejugoslavenskom pomirbom ima nešto duboko pokvareno u sebi.

Piše: Mislav Miholek

Živimo u sasvim najgorem mogućem dobu kada se događa višestruko rušenje mitova. Pozitivistička slika svijeta u kojoj tehnološki progres ide ruku pod ruku s prosvjetiteljstvom je bila i ostala laž koju najbolje iskazuju teroristi Islamske države sa svojim specifičnim izdatkom islama. Kao što je kršćanstvo različito unutar sebe, tako se islam diferencira i ovaj kalifatski izdanak ubija nevine ljude kao što je Tomislav Salopek.

 

Ljude u Hrvatskoj pogodilo je ubojstvo ovoga čovjeka jer predstavlja najbolje od Hrvatske. Rodom je iz tipičnog hrvatskog maloga mjesta, u onome najboljem smislu te riječi. Pošten čovjek, kojega je život u Hrvatskoj natjerao da kruh traži u inozemstvu, samo je htio prehraniti svoju djecu i svoju ženu. Po slikama, bio je uvijek u dobro s lokalnim stanovištem, ma gdje god da je radio. Strastveni navijač zagrebačkog Dinama i reprezentacije. Jedan od nas, onaj koji nije krao i koji je želio pošteni život. Zato ljude boli njegova smrt, jer poznaju desetine takvih poštenih ljudi za koje nema mjesta u Hrvatskoj.

 

Inicijativa Aleksandra Vučića za svejugoslavenskom pomirbom ima nešto duboko pokvareno u sebi. Kolektivna krivnja je glupa stvar, sjetimo se da je uspješnost mobilizacije u Beogradu bila mizernih 15% (primjerice u Vojvodini je bila preko 90%), ali sjetimo se da je Tomislav Nikolić ratovao u Hrvatskoj, da je Aleksandar Vučić ratovao u Bosni i Hercegovini (postoji snimak kako se šeće s puškom u ruci), da su bili glavni suradnici Vojislava Šešelja i da nemaju nikakvo moralno pravo pozivati i prozivati ni Hrvatsku, ni Bosnu i Hercegovinu. 

Na svojoj konferenciji za novinstvo, vječno duhom odsutni premijer Milanović nije ni htio spomenuti ime toga poštenog čovjeka ni onih koji su ga ubili. Naime, Milanović ne shvaća takve ljude koji su radije otišli u Egipat na pošten posao, nego da su se odlučili za bavljenje politikom kako to prakticira Milanović, dakle bez rezultata i bez ikakve koristi. Ime Tomislava Salopek bit će pamćeno, vrlo vjerojatno će se naći uz bok Josipa Jovića. Ako me sjećanje ne vara, davne 1991. Ivan Zvonimir Čičak lucidno je primijetio da će Josip Jović, kao prvi ubijeni u srpskoj agresiji, biti zapamćen, a svi ostali baš i neće.

 

Istoga dana kada je Milanović izbjegavao izraziti stav, u Beogradu su se sastali predsjednik Vlade Srbije Aleksandar Vučić i Milorad Pupovac, kao predsjednik Srpskog narodnog vijeća RH i potpredsjednik Samostalne demokratske srpske stranke. Pupovac je gostovao i na RTS-u u magazinu Oko. Kao da Jugoslavija i dalje postoji.

 

Na duge staze, možda najveće žrtve ratova u blagopokojnoj Jugoslaviji jesu Srbi u Hrvatskoj i Hrvati u Srbiji. Ali, Beograd je taj koji je 1990. gurnuo dio Srba u Hrvatskoj u samoubilačku pobunu. Ozren Žunec (Goli život I i II - Socijetalne dimenzije pobune Srba u Hrvatskoj, 2007.) i Nikica Barić (Srpska pobuna u Hrvatskoj 1990.-1995., 2005.) napisali su dva kapitalna djela o toj zlosretnoj pobuni koja je izbacila Srbe u Hrvatskoj iz neke jače političke igre. Bez fige u džepu, Srbi u Hrvatskoj su ogromne žrtve prošloga rata. Oni koji su ostali na teritoriju pod kontrolom hrvatske države postali su žrtve lustracije u kojoj su prednjačili bivši komunisti koji su 1990. od komunista-Jugoslavena odjednom postali demokrati-Hrvati, a sasvim sigurno da su po narodnosti primarno profiteri i beskičmenjaci. Srbi u Hrvatskoj imaju pravo na tugovanje za svojim ogromnim žrtvama.

 

Ali, to tugovanje i sve ostalo vezano za Srbe u Hrvatskoj politički treba se događati u Hrvatskoj. Što ne znači da Srbi u Hrvatskoj trebaju prekinuti kulturne, znanstvene i obiteljske veze sa Srbijom. Što jednako vrijedi za Hrvate u Vojvodini. Tko danas više piše što su Šešelj i njegove pristaše, uz Miloševićev blagoslov, radili po Srijemu? Tko piše kako su 1992. tisuće Hrvata iz Srijema jednostavno prognane iz toga dijela Srbije, a otišli su i mnogi iz Bačke i Banata, tako su da danas ti ljudi većinom u Hrvatskoj. Tko danas na pameti ima Hrtkovce?

 

Inicijativa Aleksandra Vučića za svejugoslavenskom pomirbom ima nešto duboko pokvareno u sebi. Kolektivna krivnja je glupa stvar, sjetimo se da je uspješnost mobilizacije u Beogradu bila mizernih 15% (primjerice u Vojvodini je bila preko 90%), ali sjetimo se da je Tomislav Nikolić ratovao u Hrvatskoj, da je Aleksandar Vučić ratovao u Bosni i Hercegovini (postoji snimak kako se šeće s puškom u ruci), da su bili glavni suradnici Vojislava Šešelja i da nemaju nikakvo moralno pravo pozivati i prozivati ni Hrvatsku, ni Bosnu i Hercegovinu. Zlo je krenulo iz Beograda, od srpske političke elite. Pomirenje Srba i Hrvata već je odavno počelo. Ali to pomirenje treba biti bez jugoslavenstva i bez onih koji se prave da nisu nosili pušku u napadima na Hrvatsku i BiH.

Pročitajte više tekstova sa pojmovima:

jugoslavija, srbija, hrvatska, aleksandar vučić, mislav miholek