Marijan Kostrenčić

KOLUMNA MARIJANA KOSTRENČIĆA: Nespojivi svjetovi – hommage a Komedija!

Svjetsku razinu dostigle su holivudski prekrasna Vanda Winter, Westendovski fantasična Renata Sabljak i zapravo svi članovi tog ansambla koji uskoro slavi 65 godišnjicu svojeg rada.

FOTO: Komedija
Piše: Marijan Kostrenčić

U vrijeme kada je Hrvatska opterećena ishodom političkih borbi, prepucavanja, zločestoće i laži, zahvaljujući dragom prijatelju i rođendanskom slavlju moje drage, doživio sam noćas jednu drugu Hrvatsku, složnu, prekrasnu, talentiranu, svjetsku, veselu, dragu, šarmantnu, a sve zahvaljujući nadarenoj grupi svjetskih artista – ansamblu kazališta Komedija u izvedbi mjuzikla Mamma Mia.

 

Naravno da su tome pomogle nezaboravne melodije Abbe i sjećanja na mladost (pobjedu Abbe sa Waterlooom sam gledao na TV Zagreb uživo sedamdesetih godina), ali svu svjetsku slavu melodija u fantastičnom prepjevu jednog od glumaca, oživjeli su i dostojno svjetske slave, prenijeli zagrebačkoj publici, glumci Komedije.

 

Svjetsku razinu dostigle su holivudski prekrasna Vanda Winter, Westendovski fantasična Renata Sabljak i zapravo svi članovi tog ansambla koji uskoro slavi 65 godišnjicu svojeg rada koji uključuje povijesne predstave Jaltu, Jaltu, Gubec Bega i mnoge druge, a prostor koji koriste ugostio je jednog Arsena, Okudžavu i druge besmrtnike koji su nama Zagrepčancima oplemenili  živote.

 

Svjetsku razinu dostigle su holivudski prekrasna Vanda Winter, Westendovski fantasična Renata Sabljak i zapravo svi članovi tog ansambla koji uskoro slavi 65 godišnjicu svojeg rada koji uključuje povijesne predstave Jaltu, Jaltu, Gubec Bega i mnoge druge, a prostor koji koriste ugostio je jednog Arsena, Okudžavu i druge besmrtnike koji su nama Zagrepčancima oplemenili  živote.

Veliki sam štovatelj i ljubitelj Westendovskih musicala, pamtim Jesusa Christa iz polovice sedamdesetih kada sam sa voljenim tatom bio u Londonu, ali i fantastični Starlight Express za koji sam do treće predstave koju sam gledao mislio da je playback jer nisam mogao vjerovati da se može rolšuhati i dobro pjevati , da i konačno sam doživio prošle godine našu Zrinku Cvitešić koja je ravnopravno nastupala tamo, čime je po meni ušla u Hall of Fame, i priznajem malo sam zaboravio Komediju koju gospar Niko godinama uspješno vodi i koja je uvijek na najvišoj razini svjetske zabave I umjetnosti.

 

Nakon Mamme Mie u izvedbi ansambla Komedije nekako opet vjerujem u Hrvatsku, koju niti naši izopačeni, egocentrični i nekompetentni političari neće moći uništiti, jer postoje talentirani glumci, profesori, liječnici, arhitekti, građevinari i mnogi drugi koji su trajniji od te političarske bijede, ljudi koji ostavljaju trag, a političara se nemamo po čemu sjećati.

 

Žar sa kojim cijeli ansambl nastupa, energija koju pružaju zbunjenoj publici koja ne očekuje nešto tako fantastično u ovoj napaćenoj domovini, izvan i iznad okvira hrvatske zbilje, zaslužuje da svi budu proglašeni osobama godine.

 

Renata Sabljak puno je uvjerljivija Donna od Meryl Streep u filmu i  naravno puno bolje pjeva, Vanda Winter ne bi trebala pjevati kako je lijepa i dražesna, a još i fantastično pjeva, zbor koji prati sve glumce iz pozadine daje osjećaj da ih je stotinu iza zastora, a band je puno bolji nego što su Abbe ikada svirale.

 

Bandić bi učinio pravi potez da ekipu iz Abbe pozove u Zagreb da vide kako Hrvati njihove svjetske hitove čine galaksijskim i da predstavi ovaj ansambl svijetu.

 

Realno, Mamma Mia u Zagrebu je bolja nego film, a sigurno bolja nego predstava istog naslova u Londonu.

 

Bravo ekipa! Cijela atmosfera u Komediji me podsjetila na najbolje vrijeme Hrvatske, na ratnu ‘91 i ‘92 godinu, kada smo svi bili kao jedno, kada je nacija disala istim ritmom. To postoji, to je moguće. Ansambl Komedije je to dokazao.

 

Mislim da bi bilo najbolje da političare posjedamo u prvi red Komedije, neka gledaju Mammu Miu, pa da po njihovim reakcijama vidimo zapravo kakvi su.

 

Vjerujem da bi se Milanović brzo pobunio jer predstava nije na engleskom,  nego na odličnom hrvatskom prepjevu, Karamarko bi ostao tradicionalno ozbiljan svjestan problema koji ga čekaju kada preuzme vlast, Jandroković bi pažljivo gledao tko prvi plješče, bilo bi ih koji broje krvna zrnca glumaca, bilo bi ih koji bi gledali gdje da gurnu aparat za kokice i kavu pa da im rođo nešto zaradi, nažalost od te političarske skupine najmanje bi ih uživalo u predstavi, jer se ta ekipa toliko odvojila od naroda, života i realnosti, da ovu predstavu ne bi razumjeli, niti bi mogli primiti fantastičnu pozitivnu energiju koji cijeli ansambl širi.

 

Naravno, svi ti ljudi, od zbora, čistačice, dirigenta, gitarista, pjevača, plesača i svih onih koji su obogatili Mammu Miu Komedije, su Hrvati sa uobičajenim problemima plaćanje računa struje, vode, grijanja, kredita u eurima, švicarcima i straha od političkih moćnika koji preko jedne stvari (sada bi mi Ona rekla, hvala Smoje i Splićani, da sam nepristojan) odlučuju da li će grupa genijalaca ovaj mjesec dobiti place, višak ili će dobiti manje da bi neki političar – kreten, lakše branio proračun u svojoj birokratskoj postrojbini.

 

Ne znam zapravo kako se odužiti cijeloj toj ekipi, koja prkosi našim glupim, egocentričnim, neobrazovanim, pohlepnim i uglavnom glupim političarima – birokratima, i koja pliva protiv struje koja Hrvatsku gura u bezdan i dokazuje da možemo biti vrijedni, talentirani i uspješni čak i na vlastitom terenu.

 

Ja im kažem hvala u nadi da će ovaj narod steći hrabrost da zaustavi propast ove napaćene nacije koja je političkim sljepilom osuđena na depresiju, težak život I beznađe. Kako lijepa Vanda lijepo pjeva: I have a dream.

 

Bravo Mamma Mia sa Kaptola, a vi ekipa sa Westenda dođite pogledati dobru predstavu u Komediji.

Pročitajte više tekstova sa pojmovima:

mamma mia, komedija, marijan kostrenčić