MISLAV MIHOLEK

IZNAD MERIDIJANA: Vatikanska sinoda o obitelji: Specifično licemjerje iz smjera Rima

Pravimo se svi ludi i lažemo si da ne vidimo LGBT osobe nedjeljom na misi.

FOTO: glas-koncila.hr
Piše: Mislav Miholek

Kako to Drugi vatikanski koncil kazuje, mi smo putujuća Crkva. Od kada je Krist hodao prašnim područjima Bliskoga istoka, nema mira na tim područjima, a nema ni mira među kršćanima. Krajem 2013. pisao sam tekst čiji je naslov glasio "LGBT u Hrvata i kršćani u Hrvata: kratki spoj." Ocrtavao je jednu od društvenih katastrofa koju je proizveo Zoran Milanović, a to je bio referendum o braku i pojava Željke Markić u političkom životu.

 

Zanimljivo, danas Index.hr podupire pulene navedene gospođe. Kada su nazadni klerikalci i hardcore mrzitelji svega svetoga, svega dobroga i svega hrvatskoga u istom kolu, onda znači da je hrvatsko društvo u teškim problemima.

 

Naravno da će dobra stara heteroseksualna obitelj biti i ostati temelj svake kršćanske zajednice, naravno da zalaganje za majku, oca i djecu treba ostati središte obiteljskog pastorala. Ali jedno je ideal, drugo je realni život. Naravno da model vjernosti jednoj osobi treba ostati ono za čim Crkva treba težiti  i što treba promicati. Ali, promiskuitetne osobe, heteroseksualne ili ne, izbjegavaju Crkvu, ne žele slušati o ljubavi, jer ih ljubav ne zanima. 

 

            Ovoga ponedjeljka u Vatikanu nastavlja se biskupska Sinoda o obitelji. Kao predigra navedene Sinode ove subote jedan od glavnih djelatnika Svete Inkvizicije (danas preimenovane kao Kongregacija za nauk vjere), poljski monsinjor Krzysztof Charamsa javno se outao tj. rekao je da gay. Godinama se piše i govori da u Vatikanu dominira gay lobij. Jedini preduvjet napredovanja u Kuriji je da se javno ne spomene da si gay. Vatikan i Kurija prednjače u specifičnom nazadnjaštvu te su sustavno podmetali klipove Ivanu XXIII, Ivanu Pavlu I. i sada papi Franji. Ivan Pavao II. je pak doveo svoje kuharice iz Poljske, što govori ponajviše. Jedna od zadnjih odluka Kongregacije za nauk vjere bila je zabrana da transrodne osobe, koje su katolici, budu kumovi na krštenju. Specifično licemjerje koje samo može proizvesti Kurija. Uopće se ne bi čudio da je navedenu odluku pisao baš  Krzysztof Charamsa.

 

            LGBT pitanje guši kršćanstvo na Zapadu. Na kršćanskom Istoku prikrivaju razne likove i pedofile kao što je vladika Pahomije.  Ako uzmete Novi Zavjet u ruke, Isus Krist nije apsolutno rekao nijednu rečenicu o homoseksualizmu ili sličnim temama. Jednostavno, kada je živi Bog, dakle Isus Krist, hodao ovom našom Zemljom nije smatrao da je pitanje seksualnosti presudno za spasenje. Štoviše u četvrtom stoljeću, za vrijeme Aurelija Augustina, jednog od najvećih kršćanskih teologa, biskupi su bili oženjeni. U svome djelu  "De bono coniugali", Augustin kaže da kao što je biskup muž jedne žene, da se tako Krist, kao suprug, nalazi u jedinstvu sa svim narodima svijeta. Iako je kod Augustin seksualnost jedna od tema koje ga preokupira,  istinska opsesija seksualnošću dolazi tek u srednjem vijeku, kada preko islama u kršćansku teologiju ponovo ulazi ženomrzalačka aristotelovska misao. Kao što možemo vidjeti, svećenici i biskupi u prvim stoljećima Crkve nisu živjeli u nametnutom celibatu, imali su žene, iako će mnogi prikrivati činjenicu da su na Zapadu čak biskupi imali žene.

 

 

           Naravno, outanje Krzysztofe Charamse vrlo vjerojatno će donijeti kontraefekt i mnogobrojni gay biskupi, među kojima se nalazi i pokoji hrvatski prelat, glasat će na Sinodi protiv svake suvremenizacije, protiv svakog izlaska ususret rastavljenim i LGBT katolicima. Brakovi u 21. stoljeću i među katolicima često se raspadaju. Jedan od najpoznatijih američkih katolika je Bruce Springsteen i on tek u drugom braku ima djecu. Nije jedini, jednostavno, i katolički brakovi se raspadaju.

 

Licemjerje treba prestati. Pa da se vratimo na teme siromaštva, lopovluka, korupcije, srebreljublja i stvarnih problema koje muče kršćanski ekumenu. Ljubav Krista ispred svega. Sve ostalo je manje važno.

 

 

            Možemo se praviti ludi, ali među katolicima ima i gayeva, ima i lezbijka (čuo sam šalu od jedne mlade katolikinje-lezbijke da je najbolji put da se upozna partnerica tako da se uđe u župni crkveni zbor), najvjerojatnije ima i biseksualaca, a kao što možemo vidjeti u Španjolskoj, ima i transrodnih osoba. Pravimo se svi ludi i lažemo si da ne vidimo te osobe nedjeljom na misi. Ali, ovo je 21. stoljeće i jednostavno, prestanimo si lagati u lice.

 

            Naravno da će dobra stara heteroseksualna obitelj biti i ostati temelj svake kršćanske zajednice, naravno da zalaganje za majku, oca i djecu treba ostati središte obiteljskog pastorala. Ali jedno je ideal, drugo je realni život. Naravno da model vjernosti jednoj osobi treba ostati ono za čim Crkva treba težiti  i što treba promicati. Ali, promiskuitetne osobe, heteroseksualne ili ne, izbjegavaju Crkvu, ne žele slušati o ljubavi, jer ih ljubav ne zanima. Ne postoji razlika između  heteroseksualne i neheteroseksualne promiskuitetne osobe, pakao se smiješi i jednim i drugima. Ali s druge strane, ludost je odbacivati sve vjerne katoličke LGBT osobe, pogotovo s obzirom da među dijacezanskim svećenicima nalazi se ogroman broj homoseksulaca, a često drže čelne pozicije širom Vatikana i drže značajan broj biskupija širom svijeta. Licemjerje treba prestati. Pa da se vratimo na teme siromaštva, lopovluka, korupcije, srebreljublja i stvarnih problema koje muče kršćanski ekumenu. Ljubav Krista ispred svega. Sve ostalo je manje važno.


 

Pročitajte više tekstova sa pojmovima:

mislav miholek, VATIKAN, SINANODA, BRAK, CRKVA