Elizabeta Hrstić

PIŠE ELIZABETA HRSTIĆ: KNJIŽEVNA PREPORUKA Kazuo Ishiguro: Ne daj mi nikada da odem (Never let me go)

Ova tmurna i snažna distopijska priča, na čitatelje će ostaviti dvojak dojam.

Piše: Elizabeta Hrstić

Jedan od najzanimljivijih književnih stilista danas, Kazuo Ishiguro, Japanac je po rođenju, no od svoje šeste godine života živi u Engleskoj, pa stoga nije ni čudno da ga mnogi književni kritičari stavljaju u skupinu značajnijih modernih britanskih literata. Široj publici je najpoznatiji po romanu 'Na kraju dana' (The Remains of the Day), nagrađenim Bookerom, ili preciznije rečeno, po istoimenom slavnom i višestruko nagrađivanom filmu Jamesa Ivorya, s  izvrsnima Antony Hopkinsom i Emmom Thompson u glavnim ulogama.

Ishiguro unatoč svemu, ni najmanje i ni po čemu, nije tipičan pisac i opire se svrstavanju u stilske ladice. Njegovo osebujno, uzbudljivo i precizno literarno tkanje, na prvi dojam ima ponešto od minimalizma svojstvenog Japancima; on i piše o običnim ljudima i naoko običnim situacijama, pa čak i kad problematizira velike, važne i literarno provokativne teme (ratovi, kloniranje..), njegove priče se razvijaju pomalo pastoralno i postupno pretvaraju u neku vrstu literarnog pandana 'noire filmu'. Malo je pisaca koji uspijevaju tako sveobuhvatno, kao snažnim vakuumom, a opet tako polagano i neopazice, usisati čitatelja u fiktivni svijet svojih začudnih likova. A ključ Ishigurovog umijeća je ponajviše u talentu za dočaravanje atmosfere i konstantnom profinjenom sugestivnošću.

Glavni protagonisti njegovih romana (ili pripovijetki) uvijek su orijentirani na neku mješavinu i pretapanje sadašnjosti i prošlosti, a budućnost je maglovita, razgrću je 'veo po veo'. Ishiguro, dakle, čitatelju obilato daje nagovještaje razvoja situacije, ili čak poantu priče koju tek kani ispričati. Pa se vraća na sami početak priče. Koristeći taj zanimljiv postupak pripovjedne inverzije, on gradi napetost, kao u nekom krimi romanu.

Roman 'Ne daj mi nikada da odem' ('Never Let Me Go', 2005.) ustvari je svojevrsni roman distopije, ali napisan na tako životan, i topao način, s atmosferom, te tužnom i lijepom pričom, a nosi i više univerzalnih životnih poruka. Možemo ga čitati kao distopiju (pitajući se i filozofirajući 'kuda ide ovaj svijet?') ali isto tako i kao višestruku alegoriju. Zato komotno smatram da bi ovaj roman, jednog lijepog dana (kad se školski programi konačno propisno trgnu iz letargije) morao dobiti svoje mjesto u srednjoškolskim lektirama.


 

Ova tmurna i snažna distopijska priča, na čitatelje će ostaviti dvojak dojam: uznemirit će ih i beskrajno rastužiti, ali i utješiti nadom u neuništivost ljubavi i čovječnosti, koja svoje obličje ne mijenja, sve dok postoji i gram duše koja se do samog kraja opire, čak i onda kad su tijelo i organi već neupitno kapitulirali.

Početak romana prati grupu učenika, s naglaskom na troje glavnih protagonista, koji odrastaju i školuju se u jednom tajnovito smještenom engleskom internatu, i sve se naoko čini tako obično i jednostavno. No ubrzo, a to Ishiguro čini na postupan i vrlo zavodljiv način, čitatelj uviđa da tu nije riječ o običnim učenicima ni običnom internatu. Oni su, naime, klonovi, koji žive životima sasvim običnih tinejdžera: druže se, igraju, puno razgovaraju i stvaraju, uče, zaljubljuju, svađaju, tračaju, muku muče s autoritetima profesorskim ili odgojiteljskim, ispituju granice i puno sanjare. Svi su oni, doduše, nejasno svjesni, da će jednoga dana (koji je u njihovim glavam više poput 'tamo nekog dalekog dana') postati donatori svojih organa, još puno prije nego što dostignu i svoju srednju životnu dob. Ipak, sve je to njima dosta nejasno i obavijeno gustim velom tajni, u školi im se vrlo malo ili čak niti malo o tome ne govori, gotovo ništa osim praktičnih stvari (npr. znaju da ne mogu imati djecu). Zato sve vrvi zagonetnim nagađanjima, a dok postoje nagađanja koja nitko ne demantira, dotle postoje i snovi i zdrava nadanja.

Kathy, Ruth i Tommy su trojac koji čine prijateljsko-ljubavni trokut koji će potrajati do kraja njihovih života. Pratimo njihove mijene kroz tri životna razdoblja, a narativne linije se mjestimice i isprepliću.

Prava poruka i vrijednost ovog romana je u univerzalnosti pitanja koje postavlja i na koja pokušava naći odgovor, skrivajući ga počesto i između redova.

Ta pitanja se tiču smisla ljudskoga života i smrtnosti, identiteta, životnih borbi i promašaja, veličine i snage ljubavi,oprosta, značaja mašte i smisla umjetnosti, te možda ono najvažnije u romanu: prava na dostojanstven život i sreću, svih onih koji su drugačiji. Jer vrijednost i ljepotu svakog života čine emocije, a dokle god ih čak ni kloniranje nije iskorijenilo, daje nadu za budućnost, nadu u nadmoć ljubavi nad opasnim znanstvenim eksperimentima. Ovo je mračna i tjeskobna priča, sudbina likova je unaprijed zacrtana, no unatoč tome, prepun je ljepote, sanjarenja i mašte. Osobito zanimljiv je način na koji se Ishiguro poigrava pojmom poimanja relativnosti vremena odnosno trajanja, te suptilnom igrom stalnog nadmetanja snova i duhovnosti, na jednoj strani, i krute hladne zbilje, na drugoj strani.



Roman je gotovo u potpunosti lišen znanstvenih podataka vezanih za kloniranje ili medicinskih referenci na isto. Sve je koncipirano na kompleksnosti i varljivosti međuljudskih odnosa, a sudbinska predodređenost visi kao mač nad glavama glavnih junaka,a čitajući roman, kao da glasno čujemo tiktakanje 'paklenog stroja'. Ipak, živeći dan po dan, oni sadržajnošću relativno produžuju svoje živote, na način koji je ustvari svojstven dječjem poimanju vremena. Odrasli su pak skloni zažmiriti na puninu sitnih stvari, počesto posve slijepo i pohlepno usmjereni tek na dostizanje velikih važnih ciljeva. A vrijeme na takav način počinje im teći sve brže i brže, hvatajući ih u vrtlog neminovne prolaznosti.

Ljudi - klonovi, glavni likovi u Ishigurovom romanu, zato, paradoksalno, kao da imaju veću razinu svijesti o vremenu i vrijednostima, bujniju maštu, više hrabrosti i ispunjeniji duhovni život.

Ova tmurna i snažna, distopijska priča, na čitatelje će ostaviti dvojak dojam: uznemirit će ih i beskrajno rastužiti, ali i utješiti nadom u neuništivost ljubavi i čovječnosti, koja svoje obličje ne mijenja, sve dok postoji i gram duše koja se do samog kraja opire, čak i onda kad su tijelo i organi već neupitno kapitulirali.

 

 

Pročitajte više tekstova sa pojmovima:

Never let me go, Ne daj mi nikuda da odem, knjiga, Kazuo Ishiguro, elizabeta hrstić