Ljubo Jurčić

LJUBO JURČIĆ: Što nam pokazuje rast industrijske proizvodnje?

Očekivati rješenje nacionalnih problema i kreiranje nacionalnog razvoja od čarobnjaka ili iz inozemstva je iluzija i sramota za jednu državu, osobitu europsku.

Piše: Prof.dr.sc. Ljubo Jurčić

Rast ukupne industrijske proizvodnje u prvih jedanaest mjeseci ove godine u odnosu na prvih jedanaest mjeseci prošle godine od 2,7 % je, u svakom slučaju, dobra vijest. Ako ništa drugo,  bolje da je  pozitivna nego negativna stopa. Prerađivačka industrija, kao najznačajniji dio ukupne industrije, u istom razdoblju porasla je 3,5%, što je još više ohrabrujući podatak. Naime, prerađivačka industrija čini skoro 82% ukupne industrije u Hrvatskoj. Najveći dio dodane vrijednosti u gospodarstvu, što je rezultat složenosti proizvoda i proizvodnje,  stvara se u prerađivačkoj industriji, zbog koje se i zovemo industrijsko društvo.

 

U stvaranju bruto domaćeg proizvoda,  prerađivačka industrija sudjeluje najviše od svih drugih gospodarskih grana, oko 12%. Na drugom mjestu, odmah iza nje,  je trgovina s udjelom od nešto manje od 10%.  Značaj prerađivačke industrije za ukupno gospodarstvo je puno veći od ovog postotka. Rast prerađivačke industrije povlači rast ostalih proizvodnih i uslužnih sektora, pa tako i trgovine, prijevoza, građevinarstva, projektiranja, financijskih, marketinških i dugih djelatnosti.      

 

Može se reći da je Hrvatska izišla recesije (prema statističkoj konvenciji) ali je još uvijek u dubokoj krizi. To je dijelom i rezultat politike vlade na odlasku, čije su mjere pridonijele padu proizvodnje u 2012. u odnosu na 2011. za 5,5%, i dodatno u 2013. u odnosu na 2012. za 2%. 

 

Ako industrija radi onda i rade i ostale djelatnosti. U industriji Europske unije, na svakih sto novih radnih mjesta u prerađivačkoj  industriji , stvara se od 60 do 200 novih radnih u ostalim dijelovima gospodarstva, ovisno o industrijskoj djelatnosti. Industrije koje proizvode složenije proizvode, imaju veći udio iznadprosječnih plaća, i  imaju veći utjecaj na stvaranje radnih mjesta u ostalim djelatnostima.  Razvijene zemlje su razvijene zato što u njihovoj ukupnoj proizvodnoj aktivnosti,  najveći udio imaju proizvodi visoke složenosti. Konstantna politika pametnih zemalja je stvaranje uvjeta za povećanje proizvodnje složenijih proizvoda. U cijeni proizvoda  visoke složenosti najveći dio pripada uslugama istraživanja, razvoja, projektiranja, organiziranja proizvodnje i distribucije, marketinga i financiranja i sl., a manji dio na sirovine i energiju.

 

Amerika, vodeće gospodarstvo svijeta, čija politika se kreira na najvećim dostignućima znanosti,  danas ima teoretski punu zaposlenost. Kad je kriza došla do dna, nezaposlenost u Americi je dosegla gotovo 10%. Zahvaljujući ekonomskoj politici oporavka, nezaposlenost je prepolovljena i pala skoro na 5%. U zadnjih pet godina otvoreno je preko 12 milijuna novih radnih mjesta, od toga je oko 8,2 milijuna iznad prosječno plaćenih poslova (preko $25,25 po satu), i oko 4,4 milijuna ispod prosječno plaćenih poslova. Očito, osim izlaska iz krize i povećanja zaposlenosti, Amerika, kao pametna zemlja,  je iskoristila gospodarski oporavak i za promjenu strukture zaposlenosti. Preko 90 % radnih mjesta je stvoreno u uslužnim djelatnostima. To je moguće u zemlji koja proizvodi najsloženije industrijske proizvode.

 

Hrvatska je, naravno, u drugačijoj situaciji. Dobro je da je stopa rasta industrijske proizvodnje pozitivna. Međutim, to ne bi smjelo uspavati politiku. Taj podatak nije toliko dobar koliko može izgledati na prvi pogled. Naime, i uz tu stopa rasta, industrijska proizvodnja je još uvijek, prema desezoniranim indeksima  manja za 2,4% nego 2010. godine. U koliku je provaliju pala i ekonomskom politikom gurnuta hrvatska industrija, pokazuje i podatak da je  2010. godine industrijska proizvodnja bila  oko 15% manja od, predkrizne 2008. godine. Ako se izlaz iz krize smatra proizvodnja na nivou prije krize, onda je Hrvatska daleko od izlaska iz krize. Može se reći da je Hrvatska izišla recesije (prema statističkoj konvenciji) ali je još uvijek u dubokoj krizi. To je dijelom i rezultat politike vlade na odlasku, čije su mjere pridonijele padu proizvodnje u 2012. u odnosu na 2011. za 5,5%, i dodatno u 2013. u odnosu na 2012. za 2%.

 

Efikasnost hrvatske prerađivačke industrije pokazuje i udio izvoza roba u bruto domaćem proizvodu koji se kreće oko 20%,  dok se  kod zemalja usporedivih s Hrvatskom, taj postotak kreće iznad 40%. Pored toga, u Hrvatskoj raste  proizvodnja „starih“ proizvoda: hrane, pića, proizvoda od drveta, kože, proizvoda od gume, itd,  ali pada proizvodnja namještaja,  računala, električne opreme, strojeva i uređaja, i sl. Pada proizvodnja složenijih proizvoda.  

 

Naravno da Hrvatska nije Amerika. Ne treba sada Hrvatska stvoriti 100 tisuća radnih mjesta s iznad prosječnom plaćom ( od 5,300 kn). Veliki uspjeh će biti stvoriti 100 tisuća radnih mjesta i s plaćom  od 4,300 kn. Od Hrvatske politike ne očekujemo da smanji nezaposlenost na američkih 5%, nego da prepolovi hrvatsku  nezaposlenost sa sadašnji 20% na 10% ( i još uvijek ce biti iznad prosječne EU od 9%). Ne očekujemo od hrvatske politike da 90% novih radnih mjesta bude u uslugama. Niti je to moguće niti bi to bilo dobro zbog sadašnjeg nivoa razvijenosti i strukture hrvatskog gospodarstva i složenosti hrvatskih proizvoda.  Ukratko , Hrvatska ne može primjenjivati američku politiku niti ičiju drugu na hrvatsko gospodarstvo, ali mora imati iste ciljeve i u skladu s tim ciljevima i specifičnostima hrvatske države i njenog okruženja napraviti politike za njihovo ostvarivanje. Prema ostvarivanju tih ciljeva se treba mjeriti uspješnost politike a ne prema njenim namjerama. 

 

Očekivati rješenje nacionalnih problema i kreiranje nacionalnog razvoja od čarobnjaka ili  iz inozemstva je iluzija i  sramota za jednu državu, osobitu europsku.   Takvim  pristupom politika pokazuje vlastitu nesposobnost i što je najgore pokazuje nepovjerenje u vlastiti narod   i vlastitu državu.  Povijest pokazuje, da država koja ne razvije vlastitu sposobnost za vlastiti razvoj, neće se razvijati i postati razvijena.

 

Cilj ekonomske i ukupne politike, uz povećanje proizvodnje je i povećanje zaposlenosti. Na početku ovog rada naveden je pozitivan (multiplikativan ) utjecaj stvaranja radnih mjesta u industriji na stvaranje radnih mjesta u ostalim dijelovima gospodarstva. Povećanje radnih mjesta u industriju utječe na povećanje radnih mjesta u cijelom gospodarstvu. Vrijedi i obrnuto. U Hrvatskoj je od XI mjeseca 2008. do XI mjeseca 2015. izgubljeno samo u prerađivačkoj industriji Hrvatske preko 56 tisuća radnih mjesta. To je zasigurno imalo negativan utjecaj na zaposlenost u ostalim djelatnostima.   

 

Uz sve ove loše podatke postoji i jedan dobar, a to je da hrvatska industrija ima daleko veće kapacitete, odnosno mogućnosti nego što ih danas koristi. Objektivnih prepreka za oživljavanje hrvatske industrije nema.  Prepreka nije tržište, jer europsko tržište (od oko 15 tisuća milijardi eura) ili svjetsko tržište (oko 60 tisuća milijardi eura), može progutati i sto puta veću proizvodnju od hrvatske. Prepreka nisu ni tehnologije, jer tehnologije za dva puta veću proizvodnju i dva puta veću  efikasnost hrvatske proizvodnje je slobodno dobavljiva na svjetskom tržištu.  Prepreka nije niti raspoloživost,  niti obrazovanost,  niti  iskustvo hrvatskih radnika. Prepreke nisu niti  sirovine niti energija. Prepreka nije  niti  nedostatak novaca. Jedina prepreka je hrvatska politika koja nije izgradila sustav koji bi organizirao sve ove raspoložive resurse s ciljem povećanja proizvodnje, zaposlenosti i plaća.

 

Umjesto sustavne izgradnje  domaćih potpornih institucija i politika  za povećanje domaće proizvodnje  i zaposlenosti, rješenja se očekuju od čarobnjaka, od europskih fondova i direktiva i od stranih investicija i sl. Očekivati rješenje nacionalnih problema i kreiranje nacionalnog razvoja od čarobnjaka ili  iz inozemstva je iluzija i  sramota za jednu državu, osobitu europsku.   Takvim  pristupom politika pokazuje vlastitu nesposobnost i što je najgore pokazuje nepovjerenje u vlastiti narod   i vlastitu državu.  Povijest pokazuje, da država koja ne razvije vlastitu sposobnost za vlastiti razvoj, neće se razvijati i postati razvijena. Hrvatska, nažalost, do sada nije pokazala tu sposobnost. Razlog nije u hrvatskom narodu niti u hrvatskim resursima nego u hrvatskoj politici. Sada, na početku mandata nove Vlade, nadajmo se da će ona naći dugoročni put razvoja hrvatskog gospodarstva i hrvatske države, i da će  razvijati  vlastitu sposobnost za vlasti razvoj, u okviru europskih i svjetskih standarda. 

 

Hrvatska ima puno problema u svim dijelovima gospodarskog i društvenog života. Za rješenje svih tih problema postoje politike i prirodan redoslijed njihovog rješavanja. Kvalitetne politike i njihov redoslijed su nužni i dovoljni uvjet. Bez poštivanja redoslijeda i uz dobre politike problemi se neće moći rješavati. Na visokom mjestu prioriteta je povećanje domaće proizvodnje, složenosti proizvoda i zaposlenosti. Bez ostvarivanja tih ciljeva većina ostalih problema će ostati neriješena ili  će se i povećati! Hrvatska industrijska proizvodnja, njena veličina,struktura i stope rasta su samo  djelić jednog od temeljni problema hrvatskog gospodarstva i države.

 

Ova rasprava je pokušaj skretanja pozornosti političarima koji se sada bave sastavljanjem nove hrvatske vlade, da jedan od ciljeva treba biti i organizacija Vlade i javne uprave koja će moći stručno, sustavno i  efikasno rješavati probleme hrvatske proizvodnje i zaposlenosti. Glavnina posla vladajuće politike nije bavljenje samim sobom, nego rješavanje nacionalnih problema i ostvarivanje nacionalnih ciljeva. Za to nije dovoljna samo politička želja i dobra politička retorika. Tu je potrebno i puno više od dobre volje i domoljublja. To se podrazumijeva. Odgovornost za vlasti narod i državu traži puno više.    

 





Pročitajte više tekstova sa pojmovima:

industrijska proizvodnja, ekonomija, ljubo jurčić