Elizabeta Hrstić

PREPORUKA: PREMIJERA U ZKM-U Thomas Mann: Čarobni brijeg - dirljiva fuga života i smrti

Teško da se kod nas ovaj komad mogao postaviti na kazališne daske u boljem prostoru.

FOTO: ZKM
Piše: Elizabeta Hrstić

Teško mi je i zamisliti kako će ovu predstavu iščitati i doživjeti netko tko još u rukama nije imao slavni začudni istoimeni roman Thomasa Manna. S obzirom da je ovaj roman trokratnim čitanjem u različitim životnim razdobljima postao neodvojiv dio mene, mog doživljavanja stvarnosti, snova, života i pojma vremena, nije teško pretpostaviti što sam, u prvom redu, očekivala od ovog uprizorenja: vizualno-glazbenu čaroliju, oživljavanje Mannovih kompleksnih i karizmatičnih likova, i čitav raspon emocija. Iskusni redatelj Janusz Kica ambiciozno i hrabro se uhvatio ukoštac s jednim od najvećih i najpoznatijih romana 20.stoljeća i uspio je ne poskliznuti se.

Roman je prepun kontrastiranja, a primaran je nesklad između čarobnog brijega koji s vremenom u njegove stanovnike unosi odmak i bijeg od stvarnosti, san, ljubav poput bolećivog trajanja te ravnice u kojoj je zbilja okrutna, u kojoj caruje dosada reda i zatrovanost savršenih zdravljem pojedinca. U ravnici reda spava zlo, laganim snom, a duša je odbačena kao slabost. Tamo gdje je duh krhak jačaju instinkti, gramzivost i niske strasti, i oni ju najposlje dokrajče.

Teško da se kod nas ovaj komad mogao postaviti na kazališne daske u boljem prostoru. Pozornica ZKM-ove male dvorane Istra je u sredini, a publika u potpunosti okružuje izvođače, raspoređena na 4 različite strane partera od po tri reda stolica, te je tako u prvom redu zadovoljen iznimno bitan prisan kontakt -interakcija glumaca i publike.

Visoko iznad pozornice je postavljeno kružno projekcijsko platno, što je jednostavno, ali izuzetno efektno rješenje. Na platnu su se za čitavog trajanja ove zimske čarolije izmjenjivali panoramski kadrovi planinskih lanaca s vremenskim mijenama,  kako nalaže i sadržaj romana. Jer vrijeme je svakako važan lik ovog romana. Na slikama su se mijenjali dan i noć, sunce i mjesečina, a i mjesečeve mjene (Valpurgina noć - noć punog mjeseca), snijeg, od pahuljica do mećave, a kao nagovještaj predstojećim zlokobnim slutnjama, na videu smo  pred završnicu vidjeli i mnoštvo crnih ptica nad planinskim vrhovima. Sve to je izvrsno poslužilo ugođaju i našem izmještanju 'tamo gore' u sanatorij za plućne bolesnike u Davosu, gdje je radnja smještena.

Odlepršali smo u čaroliju posebnog tijeka vremena na čarobnom brijegu gdje caruju avanture duha, visoko izdignute nad okrutnim zbiljskim svijetom 'tamo dolje'. Kružna pozornica i kružno projekcijsko platno također i simbolički ukazuju na zatvoreni krug života, rođenja i smrti, te na poigravanje s relativnošću vremena. A vrijeme, doživljaj odnosno poimanje vremena, život i bolest, odnos tijela i duha, smrt i ljubav, eros i thanatos velike su teme ovog Mannovog genijalnog opsežnog djela (900 stranica). Sam pisac nazvao je ovo svoje djelo 'fugom života i smrti'.

Zato je izuzetno rizično, ali istodobno izazovno i jako uzbudljivo bilo postaviti jedno ovakvo djelo na daske koje život znače.

Nemoguće ga je postaviti kao cjelinu, sa svim njegovim rukavcima i različitim kutevima gledanja, a poseban problem je i moderna koncepcija romana koji isprepliće romaneskno i esejističko, uz mnoštvo monologa, dijaloga, filozofskih i umjetničkih razmatranja. Zato je vrsna dramatizacija bila od ključne važnosti i s punim pravom je povjerena najboljoj od najboljih - iskusnoj Ladi Kaštelan koja je dramaturgiju napravila prema dramatizaciji koju potpisuju Hermann Beil i Vera Sturm za predstavu koju je Kica prije pet godina originalno postavio u Mainzu, a ujedno ju je i prevela. Nužno je bilo odabrati jednu čvrstu nit pripovijedanja i zanemariti sve ostale koje u romanu teku paralelno, učvrstiti dramaturški kontrapunkt, a fugu učiniti jednostavnijom.

Već s nekim novim pokušajima, isti redatelj i dramaturg, vjerujem da bi mogli stvoriti i neku posve različitu predstavu. No sada smo dobili 'zreo plod' pa da vidimo kakav mu je okus i miris, kakvu čaroliju su nam priredili Janusz Kica i ekipa.

Prvo što zamjećujem, poštovali su (barem većim dijelom) savršenu Mannovu plastičnost u prikazu likova. Od izvrsne kostimografije, maštovite i vjerne piščevim zamislima (kostime potpisuje Doris Kristić koja je ovom predstavom proslavila 40 godina rada) do odličnog pažljivog odabira glumaca od kojih su neki nadmašili sva moja i najoptimističnija očekivanja, i doslovce - kao da su sletjeli na pozornicu, sa stranica kultnog romana. A to je pravo djetinje veselje i ganuće, onda kad si intimno srastao s nekim romanom.



Kicini 'jack pot' glumci, oni koji su do savršenstva odradili ovaj zahtijevan posao su Krešimir Mikić u ulozi primarijusa Behrensa te Rene Medvešek kao humanist Lodovico Settembrini. Riječ je o dva kompleksna lika, koji svakako spadaju u najkarizmatičnije književne likove stoljeća, a teško je vjerno dočarati ono što čitateljeva mašta jednom 'zakuca'. Mikić i Medvešek su u tome uspjeli, od savršene fizionomije (što je dakako zasluga majke prirode i dobrog redateljevog odabira) do kretnji, finih gesti, dikcije. Medvešekov Setembrini je profinjeno humorističan, miks topline velikog intelektualca-humanista i kicoške podrugljivosti koja se odražava i u odijevanju. Mikić je grandiozan u svojoj izvedbi Behrensa i njegovih čestih izmjena psiholoških stanja. Dr. Behrens u romanu plijeni svu pažnju čitatelja, naprosto osvaja, i veliko je Mikićevo postignuće da isti dojam donese i na pozornicu, da dominira.





Za svaku pohvalu je i Nataša Dorčić u inače za nju netipičnoj ulozi: igra jako zanimljiv i glumački izazovan lik priproste gđe Stöhr, s emotivnim bujicama koju je Dorčić odigrala s odličnim balansom između gegaste komičnosti i očaja na granici histerije i uspjela je čarobno oživjeti onu nezaboravnu tužno komičnu ženu iz Mannova romana.

U grupicu izletjelih sa stranica romana spada i Frano Mašković kao Joachim Ziemsen te Sreten Mokrović kao Peeperkorn.  Mašković kao Joachim, Castorpov dragi bratić,suptilno je na sceni iznjedrio svu dvojakost tog lika, sav sraz između, na površini tople srdačnosti, samozatajnosti, naznaka zapretene emotivnosti i iznutra - tempirane bombe koja čeka svoj važni trenutak za eksploziju.

Mokrović je pak čista inkarnacija osebujnog Mannovog lika od formata: prenaglašen, gotovo karikaturalan u toj svojoj veličini, dirljiv u svojoj tragikomičnosti. Način na koji Peeperkorn izgovara svoje 'mudre' rečenice koje redovno završavaju s tri točke, te stalne izmjene navale bujica riječi i samougušenja istih, zasigurno je bio zanimljiv glumački izazov koji je Mokrović odlično odradio.





Izvrstan odabir i sjajna izvedba je i ona Doris Šarić Kukuljica u ulozi nadstojnice sanatorijuma, energične i odrješite. Valja spomenuti i malu, ali vrlo upečatljivu epizodu talentiranog Slavena Španovića u ulozi gospodina Albina.

Rakan Rushaidat kao Leo Naphta, ratoborni i anarhistični anti-humanist i fatalist, nažalost je odigrao samo epizodnu ulogu, dok je u romanu prilično dominantan, jer je gotovo čitavo vrijeme antipod Settembriniju, tako da u predstavi pomalo nedostaje još koji borbeni iskričavi dijalog između njih dvojice, kao čiste alegorije sukoba dobra i zla, humanosti i mizantropije, entuzijastičnosti ljudskog napretka i destrukcije duha, na suprotnoj strani.

Roman je prepun tih kontrastiranja, a primaran je nesklad između čarobnog brijega koji s vremenom u njegove stanovnike unosi odmak i bijeg od stvarnosti, san, ljubav poput bolećivog trajanja (svom silom im se protive tek Settembrini i Joachim, dočim ih Kastorp prigrljuje) te ravnice u kojoj je zbilja okrutna, u kojoj caruje dosada reda i zatrovanost savršenih zdravljem pojedinca. U ravnici reda spava zlo, laganim snom, a duša je odbačena kao slabost. Tamo gdje je duh krhak jačaju instinkti, gramzivost i niske strasti, i oni ju najposlje dokrajče.







I konačno ono osjetljivo i bolno mjesto - glavna uloga: Hans Castorp i njegova ljubljena Clawdia Chauchat. Mladi Adrian Pezdirc je fizionomijom odličan odabir za ulogu Hansa. Sam redatelj kaže da ga je vidio u toj ulozi čim ga je upoznao. Glumčevom umijeću malo toga možemo zamjeriti, dapače, odradio je lavovski ovu izuzetno tešku i zasigurno iscrpljujuću rolu. Uz enormnu količinu teksta, nevjerojatno česte izmjene emocija, Kica mu je na mlađahna pleća natovario još i izazov začudne tjelesne eksponiranosti i energičnosti.

U ovome se krije prvi odmak od romana.

Čitatelj Castorpov lik ne doživljava ovako prenaglašeno. Ustvari ono što jest 'nabrijano' je Hansov unutarnji svijet, a Kicina ideja je očito bila da glumac na pozornici ispolji i vanjsko i unutarnje - pokretom i govorom. I to povremeno malo zasmeta. No ako se uzme u obzir da većina gledatelja ipak vjerojatno nije pročitala i roman i da zakonitosti pozornice moraju uzeti neki svoj danak, postaje nešto jasnije zbog čega je Kica scenskom Hansu pridružio i ulogu energičnog performera, pa i modernog plesača, naime on udara ritam predstavi. Da je sve bilo umjerenije, da se unutarnji Hansov život odražavao tek u mimici, izražajnosti lica,  dok ovaj leži u ležaljci i posvećeno čita i pasionirano sluša glazbu, uz svoju Maria Mancini cigaru... ritam predstavi bi tada moralo udarati više naratora.



Kakogod, iako Pezdirc još treba poraditi na uvjerljivijoj, prirodnijoj dikciji i malo više umjerenosti (posebice u prvom dijelu predstave), u drugom dijelu predstave kad se sve otima kontroli i emocije podivljaju, radnja se zahukta, i prenaglašenost govora tijela dobiva puno veći smisao. Najbolji je kad ga razdiru emocije i zato briljira baš na kraju predstave, kao vojnik koji na ratištu pjeva Schubertovu 'Lipu', pjesmu svog djetinjstva u momentu kad je neizvjesno što će biti s njime, hoće li se zatvoriti i njegov životni krug ili će se uzdići nad paklom rata. U glasu mu se tada odražava sav očaj i iščašenost duha - i glumački i vizualno-glazbeno, sjajan kraj predstave, koji me doveo do suza.

I na kraju, lik Hansove fatalne ljubavi Clawdije ili Mme Chauchat je možda najslabije oživotvoren. Ustvari dočarana nam je tek jedna od njenih dimenzija. Pomalo sam iznenađena Kicinom vizijom Mme Chauchat, da ju prikaže tek kao, svakako fatalnu (to je ona i u romanu) ali i nadmoćnu, pomalo sarkastičnu flert damu koja se s visine poigrava s Castorpom. Lucija Šerbedžija je solidno odigrala tu svoju 'dimenziju' no ima tu još dosta prostora za nadogradnju i sazrijevanje uloge. Jer Mannova odnosno Hansova Clawdia je nonšalantno razbarušena i nema u njoj baš puno damske odmjerenosti, u kretnjama osobito. Ona je u romanu poput divlje razmažene djevojčice kojoj bolest dopušta da ne pazi na mjeru i dojam. Ona gricka nokte, za stolom dokono radi kuglice od kruha, sva je u instinktima, njena sloboda nije promišljena i intelektualna. Kicina odnosno Lucijina Chauchat je pomalo nestvarna, suzdržana, poput metafore Castorpova sna, ideala. Nedvojbeno, Lucija Šerbedžija je sposobna dodati svojoj Clawdiji još jednu nemarniju, otkačeniju dimenziju i vjerujem da će se pomak osjetiti kako s izvođenjem predstava bude dobijala na zrelosti.



Scenografiju te video potpisuju NUMEN i Ivana Jonke. Definitivno, tandem je pun pogodak za dočaravanje amibijenta: precizno,znalački i iznimno suptilno i maštovito, uz odlično oblikovanje rasvjete (Aleksandar Čavlek), njihov rad je na visokom nivou kultnih svjetskih predstava. NUMEN i Kica i čitav ansambl predstave, napravili su sjajan posao posebice u nekoliko masovnijih dinamičnijih scena: scene s klizaljkama, planinskim brzim šetnjama te karnevalska koja me osobito ganula jer je uspjela oživjeti onu emociju iz romana: dirljivu djetinju raskalašenost, kad se bolesnici bez zadrške prepuste čaroliji trenutka. Bolest i slutnja smrti, trenutke čine upečatljivijim i dužim. Dojmljive su i scene s moribundima, s Hansovim pokušajima da bude humaniji i sudarom s neminovnostima kojih postaje sve više i više... dok se sve ne raspline. Skorašnjem kraju kao labuđi pjev kontrastira ubačena, sjajno vizualizirana i ispričana Andersenova priča o Ledenoj kraljici, koja je i dobra paralela sa snovitim bjegovima od stvarnosti na čarobnom brijegu, ona prethodi klimaksu - ratnoj završnici u kojoj će se čarolija konačno urušiti.



Predstava traje gotovo tri sata, s jednom pauzom između dva dijela. Prvi dio je s puno komičnih elemenata, zabavniji, dok je na drugi stavljen sudbinski teret i puno je kontemplativniji. Tako nekako je i u romanu koji je svevremenski ili bolje rečeno - bezvremenski. I danas smo, možda i više nego u vrijeme pisanja romana (pred 1. svjetski rat), izloženi modernim opasnostima otupljavanja duha, ratnim sukobima i prijetnjama, destrukciji humanoga, i danas moramo poput plamena svijeće od svih naleta vjetra štititi duh humanosti, i danas ipak moramo balansirati i ne prepuštati se čarolijama pasivnog bijega, koji je uvijek mač sa dvije oštrice.

Mann je svoj roman pisao u dva navrata kroz sedam godina, njegov junak je u sanatorijumu proveo punih sedam godina... ovaj pisac se voli poigravati simbolikom broja sedam. I možda na kraju i nije slučajno što sam propustila premijeru i što sam ovu priču pogledala baš sada, kada je Zagreb pod snijegom, kada je zrak oštar i svjež, a hladnoća prodorna, baš sedmog dana 2016. godine gospodnje. Ali kako veli sam Thomas Mann 'Ova priča je starija od svojih godina, starost koja je pritišče ne računa se u danima ni u obrtajima Zemlje oko Sunca.'