Ante Gugo

ISPOD POVRŠINE: Vodi li se politika u Hrvatskoj po obrascu Memoranduma SANU?

Već neko vrijeme posljednjih godinu ili dvije, srbijanski politički čelnici pričaju o ugroženosti Srba u Hrvatskoj...

Piše: Ante Gugo

Koncem 1986. godine u kulturnim i političkim krugovima bivše jugoslavenske tvorevine pojavila se neslužbena verzija Memoranduma SANU-u. Obrazloženje za stvaranje tog političkog nacrta koji je bio podloga za kasniju agresiju u Hrvatskoj i BiH, za rat na Kosovu, te za pokušaj agresije na Makedoniju, bila je navodna ugroženost Srba izvan Srbije. Nekoliko mjeseci kasnije, točnije 20. travnja 1987., na proslavi obljetnice Kosovske bitke Slobodan Milošević je poručio: „Nitko ne sme da vas bije“. Već neko vrijeme posljednjih godinu ili dvije, srbijanski politički čelnici pričaju o ugroženosti Srba u Hrvatskoj. Prije nekoliko dana čelnik Srpske pravoslavne crkve, patrijarh Irinej zavapio je o potrebi zaštite navodno ugroženih Srba u Hrvatskoj.


U mjesecima nakon Miloševićevog govora nizali su se politički događaji koji su bili uvod u rat. Na njih hrvatsko političko vodstvo nije reagiralo, ne pridajući im neku posebnu važnost. Istupi tadašnjih srbijanskih političkih čelnika jezivo su podsjećali na današnje govore Vulina, Vučića ili Dačića. Ovaj zadnji u to vrijeme bio je početnik na političkoj sceni koji je za potrebe provedbe politike opisane u memorandumu SANU i kao agilni član Miloševićeve Socijalističke partije Srbije iscrtao granice velike Srbije koje su zahvaćale cijelu BiH i više od trećine Hrvatske. Dok je Dačić crtao karte Velike Srbije Vučić je u Glini držao ratnohuškačke govore u kojima je prijetio smrću svakom tko kaže da Glina nije srpska zemlja. 


Istovremeno, današnji srbijanski predsjednik Tomislav Nikolić polagao je četničku zakletvu pripremajući se za sudjelovanje u ratnim zločinima koje su pripadnici njegovih četničkih postrojbi počinili u istočnoj Hrvatskoj. 


Kad su se u prosincu 1989. tadašnji hrvatski vlastodršci pokrenuli, dakle kad su čelnici Saveza komunista Hrvatske, čiju tradiciju danas baštini SDP, na svom kongresu odlučili raspraviti prijetnje koje stižu iz Srbije, priču je značajno razvodnio Borislav Mikelić iz Petrinje raspravom o partizanskim tekovinama i o tome zašto u Zagrebu nema spomenika Titu. Baš onako kako se i danas sve važne društvene rasprave o pravim problemima eutanaziraju raspravama o partizanima i ustašama, o Titu, o nazivu trga koji nosi njegovo ime... 


Raspad Jugoslavije nitko nije mogao zaustaviti jer tu državu nisu htjeli u beogradskom političkom vrhu. Oni su htjeli samo veći dio njezinog teritorija i njezina gospodarska dobra. U Hrvatskoj je došlo do prvih demokratskih izbora i kad je Lijepa naša trebala krenuti putem demokracije i prosperiteta dio saborskih zastupnika srpske nacionalnosti odbio je doći na prvu konstituirajuću sjednicu Sabora. Zbog toga što je pod nikad razjašnjenim okolnostima u Benkovcu s lakšim tjelesnim povredama pronađen Miroslav Mlinar, predsjednik lokalne srpske partije SDS-a koji se kasnije u Beogradu neuspješno okušao kao glumac, politički čelnici Srba u Hrvatskoj izjavili su kako sve to previše podsjeća na povijesni recidiv, odnosno na obnovu NDH i kako traže autonomiju. Pričali su o strahu od NDH u kojem žive Srbi baš isto onako kako je o tome prije nekoliko dana pričao patrijarh Pavle, prije nekoliko mjeseci srbijanski premijer Vučić ili prije godinu i pol srbijanski ministar Vulin. 


Ne podudara se samo današnja patrijarhova retorika s ondašnjim događajima. Naime, dok su čelnici SPC-a i političkog vrha Srbije pričama o NDH udarali u ratne bubnjeve, u Hrvatskoj se počela razvijati priča o istarskoj autonomiji. Dok su se u javnosti iznosili takvi zahtjevi u ime decentralizacije i ostanka istarskog novca Istri, sustav kanala za emitiranje programa HTV-a „administrativnom greškom“ bio je primijenjen tako da je na području Istre neko vrijeme bilo praktično nemoguće ili se moglo s poteškoćama gledati programe Hrvatske televizije. Podsjeća li Vas to na nešto? 


Ne podudara se samo današnja patrijarhova retorika s ondašnjim događajima. Naime, dok su čelnici SPC-a i političkog vrha Srbije pričama o NDH udarali u ratne bubnjeve, u Hrvatskoj se počela razvijati priča o istarskoj autonomiji. Dok su se u javnosti iznosili takvi zahtjevi u ime decentralizacije i ostanka istarskog novca Istri, sustav kanala za emitiranje programa HTV-a „administrativnom greškom“ bio je primijenjen tako da je na području Istre neko vrijeme bilo praktično nemoguće ili se moglo s poteškoćama gledati programe Hrvatske televizije. Podsjeća li Vas to na nešto? 
Pišući knjigu „Oluja koju nismo mogli izbjeći“ naišao sam na još jako puno zanimljivosti iz onog vremena, a koje neodoljivo podsjećaju na ovo što se danas zbiva. Tako je 13. kolovoza 1990. delegacija Srba iz Hrvatske predvođena Jovanom Raškovićem posjetila Borisava Jovića, tada predsjednika Predsjedništva Jugoslavije. Došli su mu se požaliti da ih uznemiruje najavljena promjena imena Sabora koji bi se umjesto kao do tad, Sabor Socijalističke Republike Hrvatske, uskoro mogao zvati Hrvatski sabor. To je Raškovića, Babića, Popovića i Rastovića jako uznemirilo, ako je suditi prema zabilješci koju je sekretar kabineta predsjednika Predsjedništva SFRJ Anton Stari uputio dr. Franji Tuđmanu. „Ukupna politika HDZ-a i hrvatskih državnih institucija postaje kroatocentrična i povampiruje se ustaštvo“, rekli su između ostalog čelnici pobunjenih Srba tada u Beogradu. Kao da su čitali današnja izdanja „Novosti“ novina koje Srpsko narodno vijeće izdaje državnim novcima u Zagrebu. 


U to vrijeme bilo je dosta članova Saveza komunista, ali i drugih političkih stranaka, koji su podržavali politiku tadašnjeg hrvatskog državnog vodstva. Večernje novosti, jedan od srpskih medija koji su prednjačili u ratnohuškačkoj politici pisale su da su takvi političari samo prerušeni HDZ-ovci. Nešto slično kao kad se danas optužuje zastupnike Mosta zbog suradnje s HDZ-om u, rekao bih, ponovnom pokušaju stvaranja hrvatske države koju su kriminalci rastočili. 


Hrvatska je svoju političku odluku o samostalnosti donijela nakon zakonito provedenog referenduma. Na sastanku koji je tim povodom održan u Beogradu vojni i politički vrh Srbije i Crne Gore zaključio je da će se ponašati kao da taj referendum nikad nije održan ili će dovoditi u pitanje valjanost njegovog održavanja. Otprilike kao što je radila Vlada Zorana Milanovića vezano uz referendum o braku. Politički obrazac je potpuno isti. 


Kad su u Beogradu raspravljali o pojedinim političarima nove hrvatske vlasti, najveća prijetnja za njih bili su političari za koje su tvrdili da su previše povezani s Njemačkom. Takvi su po mišljenju generalskog vrha i KOS-a, vojne obavještajne službe, bili najopasniji. Otprilike kao što se danas pokušava eliminirati moguće kandidate za pojedina ministarska mjesta. Izgleda da priča dolazi iz iste propagandne radionice. 


U tim propagandnim radionicama iskovan je i plan za destabilizaciju Hrvatske kroz nerealna traženja o širokoj autonomiji u pogledu upotrebe jezika i pisma. Srpsko nacionalno vijeće je donijelo neke odluke o tome u drugoj polovici 1990., a kad ih je Ustavni sud Hrvatske srušio 4. siječnja 1991., političko vodstvo Srba u Hrvatskoj je ocijenilo da se radi o ugrožavanju njihovih elementarnih prava. Sad više neću ni pitati zvuči li ovo poznato?


Kad je u svibnju 1991. hrvatski predstavnik u Predsjedništvu SFRJ Stipe Mesić trebao preuzeti funkciju predsjedavajućeg, vojni i politički vrh Srbije tražili su način da se to ne dogodi. Htjeli si izvesti državni udar bez upotrebe oružja. Htjeli su da suprotno Ustavu i važećim zakonima Borisav Jović i dalje ostane na čelu države. Dok su smišljali načine upustili su se u pravi propagandni rat u kojem su koristili i najmanju priliku da hrvatsko državno vodstvo proglase neoustašama i kriminalcima. Ovo, naravno, zvuči jako poznato.


I za kraj ove priče, vratit ću se na riječi patrijarha Irineja izgovorene povodom Božića, blagdana koji je simbol mira, ljubavi i tolerancije svima koji u Boga vjeruju, blagdana na koji se čak i najtvrdokorniji ratnici suzdržavaju od ratnih pokliča. Govorio je stari patrijarh Irinej o vijestima koje dobiva iz Hrvatske, a koje navodno govore o strahu Srba u Hrvatskoj od obnove ustaštva i NDH, baš kao što je u razgovoru s predstavnicima Europske zajednice i Borisav Jović 29. svibnja 1991. rekao: „Imajući u vidu istorijsko iskustvo, klanje i masovno streljanje, samo na jednom mestu ubijeno je 700 hiljada ljudi, srpski narod je veoma uplašen...“.


Notornu činjenicu o srbijanskim lažima koje govore o 250.000 protjeranih Srba s područja na kojemu je u svibnju 1993. prema podatcima UNHCR-a živjelo 82.000 ljudi, glupo je već i spominjati. Nadam se samo da će novi hrvatski premijer, čovjek koji je već na domjenku SNV-a povodom pravoslavnog Božića Pupovcu i kompaniji pokazao da nema frustracija kad je u pitanju rasprava o manjinama, znati reći da je dosta vođenja jalove politike retorikom koja je u dlaku ista onoj kojom se prije više od 25 godina udaralo u ratne bubnjeve. 


I za kraj samo mala napomena. Skupina srpskih intelektualaca nakon vojnog poraza Srbije u Hrvatskoj i BiH, napisala je Memorandum II, dokument koji se bavi planiranjem uspostave Velike Srbije, a u kojem se kaže da nakon propasti vojnog pokušaja, treba se djelovanjem u kulturi, medijima i politici treba nastaviti raditi na destabilizaciji „država koje su privremeno uspostavljene na srpskim zemljama“. U Memorandumu II kaže se da Veliku Srbiju možda neće biti moguće uspostaviti u njezinim zamišljenim granicama koje se u dokumentu nazivaju istorijskima, ali da treba raditi na tome da Srbija ima politički primat na prostoru bivše Jugoslavije. 


O čemu je ono prije neki dan pričao srbijanski premijer Vučić?



 

Pročitajte više tekstova sa pojmovima:

ante gugo, memorandum sanu, politika, hrvatska