Marijan Kostrenčić

KOLUMNA MARIJANA KOSTRENČIĆA: Hrvati, Spectra i Zlatni zub

Kako se Hrvati nose sa svojom prošlošću, s globalizacijom i opasnostima suvremenog svijeta.

Piše: Marijan Kostrenčić

Kako se Hrvati nose sa svojom prošlošću, s globalizacijom i opasnostima suvremenog svijeta. 


Poklopilo se da sam posljednjih mjesec dana pogledao tri predstave vrhunskih produkcija, “Kontra Progresa” HNK-a u  Splitu u režiji Nenni Delmestre, “Bljesak Zlatnog zuba” kazališta Komedija i engleski izvozni proizvod s velikom tradicijom – “Spectre” iz serije filmova o James Bondu.


Sve tri zabave, ujedno i kulturološki znameni svojeg vremena.


Tekst mladog autora iz Katalonije, sumorni je i pesimističan prikaz današnjeg suvremenog, kvazi-građanskog, urbanog življenja koji sam imao prilike pogledati već jednom na premijeri prije skoro dvije godine i koji sam ponovno otkrio(i priznajem, shvatio i doživio) neki dan. 


U rijetko maštovitoj scenografiji Line Vengoechea i režiji Nenni Delmestre, uz odlične glumce HNK-a Splita, otvorio nam se još jednom brutalni svijet suvremenog življenja, koji povremeno povezuje Ionescovo nesvrhovito življenje, s brutalom suvremenih američkih forenzičkih serija. 


Nekoliko jako uvjerljivih prizora potvrdilo mi je da je Delmestre zapravo vještica koja postavljanjem ovakvih komada samo potvrđuje da negdje ima staklenu kuglu u kojoj sasvim precizno vidi budućnost te nas tim svojim uprizorenjima budućih svjetskih klasika upozorava na budućnost koja je već tu i koju nećemo moći izbjeći. 


Delmestre je brutalno poštena u mikroskopskoj analizi naše realnosti, realnosti europskog življenja.


U kojoj mjeri je to univerzalno, svjetski točno, ne znam, ali je apsolutno istinito postavljeno i sigurno je primjenjivo  u Splitu, Barceloni, Bambergu, Sheffieldu, Padovi, Grazu ili bilo gdje na europskim prostorima. 


Da li smo se mi spremni s time suočiti, drugo je pitanje. Publika je na neki način šokirana onime što prepoznaje kao scene iz svojeg života, i onime što je novo, traumatično, kao scena s lutkom maloga afrikanca koji kao da je uvećan nekoliko puta, izlazi iz poda pred užasnutim domaćinima svojeg stana prepunog PET ambalaže (Jamnice i Cole, pretpostavljam). 


Zvuči poznato? 


Kao zapanjeno zurenje Hrvata u promrzle migrante koji sada već u stotinama tisuća prolaze Hrvatskom. Hrvati su se pokazali dobrim domaćinima, posebno u teškim okolnostima i potpuno nepripremljenim državnim službama, ali opet su šokirani i ne znaju što reći. 


I što ti migranti, čak i prolazeći, za njih znače.


Izbjeglice, migranti i drugi koje mediji nekako pokušavaju titulirati, a zapravo se još ne zna pouzdano što su osim da su danas na dnu životnog lanca suvremenog svijeta. Upravo oni podsjetili su nas na realnosti koje Europa, posebno do prije nekoliko godina unatrag, nije bila svjesna, a koje vladaju Svijetom. 


A posebno Hrvatska koja je sama jedva uspjela organizirati preživljavanje nacije i preko sedam stotina tisuća nesretnika sa svojeg i bosanskog teritorija. Koliko god Hrvati prepoznaju izbjeglice i njihove probleme, toliko se toga boje. Jer Hrvatska se stubokom promijenila nakon devedesetih godina izbjegličkog vala. Puno toga je zaboravljeno, a u puno toga su se u dugo sanjanoj državi Hrvati razočarali. 


Nema više Srba u Hrvatskoj da ih za sve krivimo, iako ne treba potcijenjivati  ambicije dijela srpske  političke elite prema hrvatskim teritorijima (to je tradicija još od Pašića,  niti diktator Broz to nije uspio potpuno eliminirati), nama ne vladaju Marsijanci, nego Hrvati. 


Za mnoge je suočavanje s hrvatskim plebsom veliko otkriće, pa i razočaranje, na neki način sagledavanje realnosti (kao nekada prilikom služenja vojnog roka u JNA), sa svim posljedicama.


Hrvatska se još svađa oko ustaša i partizana, a narod naivno nasjeda tim podjelama kojima je KPJ držala narode u strahu od ratova. Osim što je kao premijer, Staljinko Milanović uspješno i nepovratno potrošio naše četiri godine života, uspio je probuditi aveti prošlosti i bilo bi apsurdno da nije tragično, na podjeli ustaša i partizana da on pokušava sačuvati vlast unutar SDP-a! Umjesto da gradi demokraciju u pravome smislu, on plaši svoje članstvo uz pomoć onog dijela medija koji ne znaju o ničemu drugome pisati, nego o podjelama u narodu.


Tu su mu od pomoći različiti tipovi s desnice koji nemaštovito odgovaraju na njegova tamburanja jer u tome vide svoju budućnost i uhljebljivanje.


Naš novi premijer je u prednosti jer vjerojatno ne razumije sve finese i zločestoće Stazića i sličnih Staljinkovih lakeja, pa mu ne se ne može razviti čir na želucu, i stoički kaže idemo raditi!


Nama je potrebna tišina. I rad u tišini.


I da parafraziram Kennedya: Što može Hrvatska za vas napraviti, a što vi možete napraviti za Hrvatsku? 


Radite u tišini, nemojte zbog jednih ili drugih napuštati posao, ići na ulicu, gubiti vrijeme na slušanje, gledanje ili čitanje političkih vijesti. 


Tim’s Team će se javiti nakon 100 dana i priopćiti nam stanje nacije.  


Prvi nastup TT’a kao Vlade i nije najbolje prošao, ministri su prilično nemušto pročitali da još imaju prostora za proširenje broja zaposlenih, naivno su prenijeli podatke vještih i neiskrenih birokrata koji su zapravo spoj hadezeovih i sdpovih uhljeba u posljednjih petnaest godina.


1992. godine sam s kolegama iz Ministarstva vanjskih poslova (Morsan, Mimica, Golik i drugi) sudjelovao u izradi organizacije ministarstva i ambiciozno (uspoređujući s ministarstvima država sličnih Hrvatskoj) smo došli do cifre od cca 370 zaposlenih. Maximum! Nama se ta brojka činila tada prevelika, ali ostavili smo je radi  pregovora na razini Vlade. 


Čujem da sada MVP ima preko 1000 zaposlenih i ja ih pitam koliko su poslova donijeli hrvatskim gospodarstvenicima da plate porez pa da stručnjaci MVP-a mogu dobivati svoje plaće. 


Kladio bih se da oni ne pokriju (osim konzularnih poslova) 5% svojih troškova. Veliki broj ambasadora posljednjih petnaestak godina su išli učiti jezik zemlje u koju su poslani, a o poslu u toj zemlji nemaju pojma, jer uopće ne znaju što Hrvatska ima i što izvozi.  


To je primjer koji poznajem osobno, ali takvo je vrlo vjerojatno svako ministarstvo, resor! 


Birokracija koja postoji sebe radi. 


I novim ministrima se sigurno može već danas prigovoriti da su naivni i da su te brojke prihvatili bez ikakve kritike i ograničenja.


Cijeli svijet je u ozbiljnim problemima. Danas više nije problem (u tehničkom smislu) nahraniti 7 milijardi ljudi, ali je sigurno problem kako upravljati s njima bez ratova i stradavanja. James Bond se ne bori više protiv KGB-a nego protiv multinacionalnih korporacija koje već neposredno upravljaju svijetom. Američke korporacije u tome prednjače, ali niti ruske, kineske i druge ne zaostaju puno. Imam osjećaj da State Department povremeno saznaje vijesti iz nekih dijelova svijeta putem CNN-a, a ne putem svoje mreže iskusnih diplomata. Mi se tu uopće ne snalazimo jer je ego upravljača ove države  puno, puno veći od njihovih znanja, a o strateškim promišljanjima da ne govorimo.


Staljinko Milanović bi trebao dati svaku podršku, ali i svaku konstruktivnu kritiku novoj vladi, a ne da prijeti destrukcijom ili ulicom. 


Destrukcija nas je 1941. i 1945. odvojila od Europe kojoj pripadamo i u kojoj smo kao nacija bili uspješni samo pojedinačno. 


‘Bljesak Zlatnog zuba’ odlična je predstava na bazi teksta multi-talentiranog Matišića, a uhvatila je sve emocije gastarbajtera željnih reda i normalnog života, ali i prijetvornosti sustava ‘udbaša’i ‘nacionalista’. 


Ansambl ‘Komedije’ još jednom je pokazao da može pokazati sve što zna, očito je jedna izuzetno talentirana, ali i posvećena generacija glumaca na djelu, ta predstava je za smijat’ kao što bi rekao genijalni Smoje, ali i za plakati. 


U svakom slučaju, osjetili smo emocije koje su gastarbajteri osjetili radeći u tuđini, a srce im je krvarilo zbog problema u domovini. I to najmanje političkih problema, već osnovnih: razaranje obitelji, nepravde, tlaka pod udbaškim sustavom?


Pitam se da li je danas slično s desecima tisuća mladih ljudi koji su otišli iz Hrvatske? Vjerojatno ih slične brige more.


Staljinko Milanović nije ništa učinio da te brige smanji, da u državu uvede red i pravdu. Imenovanjem svojih lakeja bez ikakvog iskustva u vladu u startu je pokazao da mu je vlast draža od boljitka Hrvatske. 


I da, sada se svim silama trudio srušiti Crnoju, i red je da je Crnoja dao ostavku, time je pokazao da razumije i za to mu treba zahvaliti, pokazao je da je Crnoja bolji od Milanovića.


Uz svjetske nevolje, Hrvatska se uopće ne snalazi u svojim problemima.


Dobili smo premijera koji nije školovan u hrvatskom obrazovnom sustavu kao Milanović, ali čini mi se da ima puno veće srce za svoju domovinu nego Staljinko, kojemu je očito Hrvatska samo poligon za osobne ambicije i rješavanja ozbiljnih psiholoških problema  njegove osobe.


Pa hajde hrvatski  socijaldemokrati, razmislite kuda ćete? 


Orešković mi se čini veći socijalist nego Staljinko, koliko god to zvuči suludo. Socijalisti traže red i pravdu? Da li je to Milanović ostvario, barem pokušao? Pa dajte onda šansu tom Oreškoviću da krene u tom pravcu jer je to jedini način da Hrvatska opstane.


Inače nas opet čeka sudbina likova iz ‘Bljeska Zlatnog zuba’.

 

Pročitajte više tekstova sa pojmovima:

hdz, sdp, zoran milanović, tihomir orešković, marijan kostrenčić, hrvatska